Rušilačka ratna oluja bijaše protutnjala. Diljem stare Juge se zapjevahu pobjedničke partizanske pjesme. Mi, vremešni Nikšićani, poodamkle dobi – (namjerni pleonazam) koji smo nadomak kraju osme decenije dan-danas se sjećam refrena jedne, rekli bismo, ratne elegije o mučkom i bjesomučnom bombardovanju Nikšića. Elem: „Prve bombe što su pale – Gimnaziju oburdale!“
Tog aprilskog popodneva 1941., nas desetak učenika prvog i drugog razreda Osnovne – Mika i Vladan Zirojević, Blažo Zlopaša, braća Burić, moja malenkost i još nekolicina, igrasmo „krpenjače“ na prašnjavom platou kod željezničke stanice. I,namah, reklo bi se niotkuda zagrmješe tri-četiri aviona – lete „štuke“, lete i bombe – koje se zabiše u posred zapadne fasade nikšićke Gimnazije. Hitronogo pobjegosmo kućama – pa sa roditeljima – ko na Trebjesu, ko prema Brlji i Straševini… Ne prođe desetak dana – opet pogled u nebo. Ovog puta, samo jedan avion – i opet bombe?! Ali ne, takve bombe bi poželjeli svi žitelji ove planete. Bijahu to kašuni sa blagom-parama i dragocjenostima izbačeni iz „jeroplana“ koji, sirioma’ nije mogao da uvati visinu zbog prevelikog tereta, boljereći opljaćkanog prtljaga kralja Petra II Karađorđevića, narodnog blaga, zlata i novca. Mlađani kralj sa ministrima i njihovim familijama – pobježe
(via Kairo) za London – beskrupulozno, prepuštajući narod zlehudoj ratnoj sudbini…
Dođoše ubrzo njemački i italijanski vojnici. Srećom, Švabe ubrzo odoše, Talijanski vojnici nam ponekad davahu tvrde marmelade , koromana i/ili „panjoka“ (neka vrsta čvrstog simita ili somuna). Na improvizovanom igralištzu Obilića, vis-a-vis današnje upravne
zgrade Boksita- pamtimo utakmicu nikšićke ekipe i vojničkog tima italijanske brigade. Koju godinu potom pominjali smo našeg golmana Noka Markovića sa vidljivo izgrebanim i okrvavljenim stranama obje butine – kako je muški branio gol. Cijelo drugo poluvrijeme bacajući se po krupnom pijesku – bezmalo „šoderu“, trpio bolove i – nije primao golove.
***
Preskočićemo tih, bezmalo, hiljadu i po ratnih dana, iliti četiri godine užasnih i gladnih godina. Mi, tada desetogodišnjaci, opet smo se povremeno okupljali na prašnjavom platou „kod stanice“. Uzorita braća Zirojević, lutrijski predratni milioneri, imali su golem kapital u vidu poveće gumene lopte. Tako je gumenjača zamijenila krpenjaču. Nažalost, ne za dugo – puče lopta, pukoše naše želje da se naigramo „pravog fudbala“. Kićun Lješković opet bijaše aktuelan sa majstorski napravljenim krpenjačama. Od vunenih ili pamučnih
čarapa, dabome…
I tako: prvih poratnih dana i godina – kupanje u moru je za nas bila „mislena imenica“, a recimo, Sutomore, neka (pre)daleka destinacija kojoj nijeslo ni ime znali. Pa ipak, mi smo imali naše plaže, malene i plitke, usporeno tekuće rijeke poput Đape i Manitovca „i da oćeš“ ne možeš se utopiti. U tim plićacima smo uživali kao da smo danas u Bečićima ili Kopakabani, svejedno. Neđeljom smo gledali utakmice.
Divili se eleganciji jednog Sava Stanišića, gospostvenom centar-halfu Paji Glomaziću, akrobatskom golmanu Muju Koprivici, robustnoj braći Matović, brzonogom ljepotanu Toniju Habiću, ubojitom šuteru Mini Zekoviću. Znam, zasigurno sam se ogriješio što ne zapamtih
i pomenuh još nekog vrsnog igrača te prve, ističem – prve, poratne poznatije postave nikšićke Sutjeske. Znadem i pamtim, (ergo, prenosio sam te utakmice) kada su nikšićkim pa i eks-jugoslovenskim nebom zasjale fudbalske zvijezde poput Vojina, Nikolice, Bora,
Bata, Četke, Popa i mnogih drugih čija prezimena, vaistinu, znamo, pamtimo, pominjemo.
No, uz oprost za malu dozu malicioznosti, pa i cinizma: svaka istorija (pa i ova sportska) za neke počinje od juče. Za neke, čak –
od prekjuče. Oj-ha! U ovom kontekstu može i varijacija, poput: (J)oooj-ha…
-Bratislav Bato Kokolj
