Pismo iz Sarajeva
Tačno se sjećam tih nedjeljnih ili prazničnih prije podneva u Nikšiću. Zvuk signala Radio Titograda koji u dvorište dopire kroz otvorene prozore. Neko ne može da isčeka početak programa i već je odvrnuo ton. Signal – tišina pa signal – tišina i tako pola sata dok se ne oglasi dubokotamni muški glas sa tačnim vremenom i „Ovdje Radio-Titograd!“…
Piše: Boro Kontić
Stara panorama Nikšića snimljena iz pravca Trebjese
Ova panorama snimljena je, otprilike, u šestoj deceniji prošlog vijeka !? Ono što sigurnije znam jeste pozicija autora. Bio je na onoj stazi koja je vodila prema vrhu Trebjese. Negdje u blizini pećine gdje su aprila 1941. godine gorjele posljednje novčanice Kraljevine Jugoslavije. To je jasnije na drugoj fotografiji. Otac je prije korištenja novog filma ispucao snimak, dva. Okrenuo je Zorki prema gradu i brzo pritisnuo par puta. Želio je da kotur filma pravilno krene. Znao je da štetuje par snimaka, ali je tako bio sigurniji da će narednih tridesetak raditi besprijekorno.
Zapravo, nisam siguran u godinu. Dvoumim se i uglavnom pretpostavljam. Fotografije nemaju nijedan podatak na poleđini. Otac je uvijek pisao dan, godinu i ko je na slici. Za ove očigledno nije smatrao da je to bitno iako ih je sačuvao. Pregledao sam sve kućne fotografije iz Nikšića. Ima ih sa datumima iz 1957., zatim 1958. godine. Skoro sve na Trebjesi. Najviše je snimljeno 29. novembra i za Novu 1960. godinu. Ima ih sa Trebjese ali većina je snimaka napravljena u parku prema Manastiru. Ima nekoliko snimaka i iz 1963.; Park, Bedem, Morakovo, Trebjesa. One kasnije do 1967. godine snimljene su u drugom dijelu grada.
Zašto mi se čini da su fotografije s kraja pedesetihtih, a ne s početka šezdesetih godina minulog vijeka? Ona zgrada u centru prve fotografije, još uvijek nezavršena. To je drugi, kako se tada zvalo, soliter u Nikšiću? Izgrađen pored Željezničke a preko puta Autobuske stanice. Imao je lift, jednu od fascinacija mog djetinjstva. Zgrada Opštine već je bila završena koliko se vidi na drugoj fotografiji. Opet mislim da je gradnja drugog solitera okončana ranije nego otvaranje obližnjeg Kina 18. septembar. Prvog modernog nikšićkog kina. Prvi parter, drugi parter, balkon. A to je bilo početkom šezdesetih. Ili je sve bilo u isto vrijeme? Ako postoji dilema –kraj pedesetih ili početak šezdesetih- jedno je sigurno. Fotografije su: Nikšić, gledan sa Trebjese.
Stanovali smo u Vuka Mićunovića ulici. U zgradi boje cigle koja je zahvatala dvije ulice. Sa prezimenima na vratima koja su odjekivala kao klavirski akordi. Stanišići – Alagići – Vujovići – Vujisići – Vukotići. Moj najbolji drug Branko Čavor stanovao je u istoj zgradi, ali u Ljubljanskoj ulici. Mogli smo se dozivati sa dvorišnih balkona na dva ćoška te ogromne i lijepe zgrade, za koju danas, kad je ugledam, ne mogu vjerovati koliko se uljegla. Kasnije ćemo preseliti u novi dio grada ali to je već neka druga storija. Tačno se sjećam tih nedjeljnih ili prazničnih prije podneva u Nikšiću. Zvuk signala Radio-Titograda koji u dvorište dopire kroz otvorene prozore. Neko ne može da iščeka početak programa i već je odvrnuo ton. Signal – tišina, pa signal – tišina i tako pola sata dok se ne oglasi dobokotamni muški glas sa tačnim vremenom i; „ Ovdje Radio -Titograd!“.
Za mene je Nikšić osmijeh teta Zage Čavor, beskonačne partije fudbala u dvorištu zgrade dok nas ne rastjera panični glas Kice Vukotić, svezani magarac ispred zubne ambulante gdje tehničar Mandić, pričali su, upre nogom u tebe dok vadi kutnjak sa četiri noge, dugo putešestvije Gaz-om preko Carevog mosta, Pandurice, Stubice i Krsca do Pješivaca, kose linije Uzdomira, „snijeg“ na televizoru dok antenom ciljaš između Kuckog brda i Lovćena, željezarci u kolonama preko mosta na Bistrici prema stadionu Sutjeske, huk tribina kad Vojo Lazarević zamahne lijevom, Dragova luka na horizontu, uspavanost glavnog Trga sa njegovim česmama, biciklima i ženama koje nose cegere, boce piva na stolovima bez stolnjaka u gradskoj kafani, nestvarna tišina oko manastira, zepe i šurup u kesi za bolesnika u Brezovik, sladoled u vanjskoj bašti Onogošta, dječije rasprave o Rusima i Amerikancima, portret Blaža Jovanovića u mjesnom domu, Mala Grkinja Nikole Karovića, obilazak tetaka koje te ljube po sto puta i iznose vrelu krtolu sa durmitorskim skorupom.
Majka bi nas pažljivo obukla za šetnju, vjerujem, da malo odmori od djece i muža. Ona je bila zadužena za sve a mi smo joj mogli pomoći samo ako se sklonimo. Šetnja je imala uvijek istu putanju. Ulicom pored Pošte do Parka. Onda onom centralnom stazom kroz park koji je zapravo bio gusta šuma. Prvo bi izranjala zgrada biblioteke pa onda naša škola Luka Simonović smještena u dvoru Kralja Nikole. Zatim putem pored manastira i onda dugom makadamskom stazom do vrha Trebjese, koja je tada bila ogoljena, pomalo pusta, kamenita tek sa prvim izdancima borova. Gledano iz podnožja mogli ste lako pratiti kameni obris makadamskog puta, nepravilnog poput dječije linije. Ali vas je pouzdano i strpljivo vukao prema vrhu. Moj otac Veljko bio je u prvoj deceniji inžinjerske karijere i sa entuzijamom pionira pošumljavanje je smatrao svetom misijom. O vrstama i dobroti četinara govorio je granajući rukama da ste se morali zagledati u njega. Na kraju, toj strasti dugujem i svoje ime!
U dnu prve fotografije može se uočiti široki prostor šumskog gazdinstva. Tu su zasađivani i rasli prvi izdanci stabljika borova, jela, smrča, topola … koje su kad uzrastu seljene na padine Trebjese ili po širokim prostranstvima Nikšićkog polja.
To je bio moj prostor za igru. U jednu od onih niskih kuća unutar gazdinstva dolazili smo često i gledali kako majstori, uvijek odnekud daleko, učas posla od guke gline naprave saksiju. Na glavi im svezana maramica sa čvorovima na četiri kraja. Prvo je mijesi, gnječi dok ne izbaci sav zrak iz nje. Kad pljusne komad na drveni kotur nogom pritiska papuču koja okreće drveni krug. Onda dodirom palca iz one mase gline koja se vrti počinje da stvara obrise, pravi šupljinu, polira stranice i pred vama je saksija. Ostavlja je da se suši, odlama novu komadinu gline i sve počinje nanovo kao na početku svijeta…
Komuna – časopis za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine, broj 18.
BORO KONTIĆ
Novinar Boro Kontić, (Nikšić 1955.), direktor i osnivač Mediajue centra Sarajevo (1995). predavač je na treninzima za novinare i u Školi strateškog komuniciranja. Dugogodišnji je novinar Radio-Sarajeva i autor brojnih emisija tokom 80-tih od Primusa (1979-1985) do Omladinskog programa Radio Sarajevo (1987). Glavni i odgovorni urednik Drugog programa Radija Sarajevo (1990-1992). Specijalnost su mu radio dokumentarci. Na festivalima Frix Futura – Berlin i Prix Italija, 1991. godine dobio je Grand Prix za radio dokumentarac JAZZTIME. Autor je i nekoliko TV dokumentaraca, uključujući „Godine koje su pojeli
