Tek onog trenutka kada se čovjek zaputi „hodnicima vremena“ u potrazi za onim što i nije tako davno minulo, vidi koliko su u pravu oni ljudi koji tvrde da je „krhko znanje“.
Tek onog trenutka kada se čovjek zaputi „hodnicima vremena“ u potrazi za onim što i nije tako davno minulo, vidi koliko su u pravu oni ljudi koji tvrde da je „krhko znanje“. Ali tu, oko nas, ipak uvijek ima onih ljudi spremnih da kažu kako sve znaju. Ne usuđejem se ni da pomislim koliko griješe. Uzmimo samo za primjer grad u kojem živimo. O onome što se u njemu dešavalo od 1877. godine, uglavnom se zna gotovo sve, ali o onom Nikšiću koji je do tada bio u sastavu Osmanske imperije, ima i onih stvari o kojima tako malo znamo… Maglovita su naša saznanja o učenim ljudima tog grada, o brojnim ustanovama i institucijama, o stanju puteva, graditeljima mostova, o školama, vrijednim trgovcima i zanatlijama, o svakodnevnom životu itd, itd… Vjerujem kada bismo sproveli i nekakvu anketu na tu temu, čak i među intelektualcima, da bi njeni rezultati bili porazni, a mi smo ipak građani države u kojoj je istorija mnogo više od nacionalne discipline.
Jedna od onih nepoznanica koja uporno izmiče znatiželji mnogih istraživača su derviški redovi koji su u prošlosti djelovali u ovom gradu, a i šire, na području savremene Crne Gore. Istoriografska znanja o tom pitanju, kada je Nikšić u fokusu pažnje, oskudna su do te mjere da je na njima gotovo nemoguće, makar i površno, rasvijetliti osnovne dileme. Međutim, polazeći od opštih saznanja, ponekad je u mnoštvu činjenica moguće dokučiti i one koje mogu pomoći da se naznačeni problem sagleda makar i sa načelnog stanovišta.
Odgovor na pitanje o dervišima u Nikšiću, treba tražiti u prvoj polovini XVIII vijeka, u onom vremenu u kome se Onogošt, koga su doseljeni Rišnjani i Novlanji jedno vrijeme nazivali i Dživar, razvijao u orijentalnom duhu. Svjesni smo činjenice da će se mnogi začuditi ovom nazivu i tome kako da se do sada nije znalo za njega, ali u istoriji je to tako. Stalno treba istraživati. Ali, vratimo se našem pokrenutom pitanju u čijem središtu je nakšibendijski derviški red čije su pristalice djelovale i u Nikšiću.
Nakšibendijski tarikat je osnovao šejh Behauddin Nakšibend u jednom selu u blizini grada Buhare (Srednja Azija) 1389. godine. Učenje ovog reda se ubrzo počelo širiti i prema istoku i prema zapadu. Po dolasku na teritoriju Osmanske imperije, nakšibendijsko učenje je bilo podržano od strane vlasti, a svoj uspon je doživjelo u prvoj polovini XVIII vijeka, dakle u vrijeme kada se Nikšić i počeo razvijati kao gradsko naselje. Kažimo i to da su Nakšibendije djelovale sve do 1925. godine, kada je njihovo učenje bilo zabranjeno zajedno sa učenjima ostalih tarikata.
Kada je Onogošt kao naselje već bio utemeljen i kada je stekao status kapetanije, započeo je i vrlo buran period njegovog istorijskog i društvenog razvitka.
Istoričari i kulturolozi su odavno utvrdili da su sufijske, odnosno derviške institucije u Bosanskom ejaletu uglavnom pripadale mevlevijskom, kaderijskom, halvetijskom, rufaijskom i nakšibendijskom tarikatu. Svi ti tarikati imali su svoje tekije u kojima su derviši i šejhovi provodili dane, pokušavajući da spoznaju tajne bitisanja. Danas je vrlo teško utvrditi koliko je sufijskih tarikata postojalo i nestalo u Nikšićkom kraju tokom proteklih stoljeća. Kažemo to zbog toga, jer su rijetki hroničari i putopisci ostavljali tragove samo o onim najznačajnijim tarikatima, ostavljajući po strani one koji su imali manje svojih sljedbenika. Koliko se za sada, na osnovu vrlo oskudnih izvora zna, u Nikšiću je djelovao nakšibendijski tarikat. Ovdje se svakako valja zapitati kako su se Nakšibendije našle u Onogoštu. Odgovor je nužno potražiti u sklopu dešavanja koja su u Onogoštu i njegovoj okolini bila prisutna u četvrtoj deceniji XVIII vijeka.
Kako su prvi stanovnici Nikšića bili Rišnjani i Novljani, koji su dolazili iz razvijenih sredina za onovremene prilike, potrebno je samo zapaziti da su oni sva svoja dotadašnja iskustva i znanje prenijeli u novu sredinu nastavljajući u njoj svoj život. U Novom je, više nego u Risnu, bio razvijeniji prosvjetni život, pa su Novljani imali i svoje muderise, naučnike, prepisivače, alime itd, što nas lako navodi na zaključak da su mnogi od njih svoje djelovanje nastavili i u Dživaru, kako su jedno vrijeme novi doseljenici nazivali Onogošt. Stari Rišnjani i Novljani, kao mještani primorskih naselja, u svom karakteru su nosili izuzetnu crtu tolerancije. S bzirom na činjenicu da je u osmanskom periodu osnivanje kasaba obično započinjalo izgradnjom derviških institucija (musafirhana, zavija, tekija), a nastavljano izgradnjom džamija (uglavnom prvo sultanskih (Hunkar džamije – one nijesu bile neposredne zadužbine sultana na vlasti, već su samo podizane na osnovu sultanovog naređenja, sredstvima iz državne hazne ili blagajne), a potom i onih za čiju su se izgradnju starali drugi vakifi), onda bi se sasvim pouzdano moglo reći da je takav model primijenjen i prilikom osnivanja Nikšića, odnosno da su derviši imali vanredno značajnu, ako ne i presudnu ulogu u svim socijalnim, kulturnim, vojnim i drugim događajima na prostoru Bosanskog ejaleta kome je početkom XVIII vijeka pripadala i novoformirana nikšićka kapetanija. Takvu tezu zastupao je i poznati orijentalista Adem Handžić u jednom svom radu pod nazivom „Uloga derviša u formiranju gradskih naselja u Bosni u XV stoljeću“. Prvobitno izgrađene tekije podizane su u funkciji prometa i tada su služile kao svratišta, odnosno musafirhane za one koji su putovali i kojima je na putu bio potreban predah i odmor. Upravo zbog toga, gotovo bez izuzetka, tekije su podizane duž glavnih onovremenih saobraćajnica. U tom periodu derviši su stvarali institucije koje su se nazivale zavije, a koje su predstavljale objekte u kojima je postojala javna kuhinja, uz koju je bilo moguće dobiti besplatno prenoćište i mjesto gdje se moglo pomoliti Bogu. Humanost koju su derviši ispoljavali na djelu uticala je i na to da su oni nešto kasnije svoje djelovanje usmjerili u pravcu ispoljavanja humanosti u ratnim uslovima, jednostavnije kazano, postali su jedna vrsta humanitaraca koja je opominjala vojsku da u ratnim uslovima mora važiti pravilo da se neboračko stanovništvo – starci, žene, djeca, mora poštedjeti od ispoljavanja bilo kakve vrste nasilja. Zbog nedovoljne izučenosti izvora osmanske provenijencije, ali imajući u obziru urbani razvoj Nikšića (iz vida ne treba izgubiti prvi plan citadele iz 1708. godine koji zapravo predstavlja i prvi urbani plan tadašnjeg grada), moglo bi se samo naslućivati o tome da su i neki derviški redovi imali određenog uticaja uticaja na onovremeni razvoj naselja. Upravo, iznošenje pretpostavke je potvrda konstatacije sa početka ovog teksta da je „znanje krhko“, jer tek sigurnije vijesti o dervišima u Nikšićkom kraju imamo s kraja prve polovine XVIII vijeka. Ali, krenimo redom.
Rat koji je Austrija započela protiv Osmanske imperije sredinom jula 1737. godine, imao je, između ostalog, za posljedicu i to da su se u tadašnjoj nikšićkoj kapetaniji pojavili derviši. Naime, osmanske vojne snage prikupljene najvećim dijelom u Hercegovini, ukupne jačine oko 10.000 vojnika, bile su samim početkom 1737. godine upućene na ratište u Rusiji i to na južnom dijelu fronta, kod Očakova (Ozije). Predvodio ih je hercegovački i kliški sandžak-beg Bećir-paša Čengić, rodom iz Jeleča kraj Foče. Poslednjih dana juna 1737. godine, ubrzo su na taj dio fronta pristigle i jedinice ruske vojske. Borbe su ubrzo započele i danonoćno trajale punih petnaest dana. U međusobnim silovitim okršajima, obje strane pokazale su izuzetnu hrabrost. Ruskim artiljercima je u jednom trenutku pošlo za rukom da pogode glavnu baruthanu, usljed čega se desila strahovita eksplozija od koje je stradala trećina utvrđenja i mnoštvo vojske, posebno dijela koji je bio pod komandom Bećir-paše Čengića (epska pjesma kaže da „sva vojska pod Ozijom strada“; prema nekim podacima stradalo je oko 8.000 vojnika). Preostali dio osmanskih snaga je uvidio da im pomoć neće doći i da je dalja odbrana uzaludna. Zbog toga je donijeta odluka o predaji ruskim snagama „na din i rz“ („vjeru i obraz“). To se dogodilo 14. rebiul evvela 1150., tj. 14. jula 1737. godine. Po ulasku ruske vojske u tvrđavu Očakov, do kraja nijesu uvaženi uslovi predaje, već je mnoštvo zarobljenika bilo pogubljeno, a među njima i Bećir-paša Čengić. Epska pjesma „Bošnjaci na Moskovu“, koju je zabilježio i Vuk St. Karadžić, kaže da su učešća u tom ratu uzeli „Od Nikšića dva Paripovića….“ (među pripadnicima tog bratstva epska pjesma je naročito opjevala junaka po imenu Zuko).
Zarobljeni osmanski vojnici pušteni su iz ruskog ropstva tek 1742. godine. Upravo tada, kada su krenuli svojim kućama prema „brdovitom Balkanu“, njima su se pridružili i pripadnici nakšibendijskog derviškog reda. U jednoj od vojnih jedinica koja je krenula iz Rusije, bio je i ostarjeli derviš Abdulah-dede, koji je uspio da dođe do Nikšića, gdje je odlučio i da ostane i započne sa svojim daljim djelovanjem
Tokom svog postojanja i djelovanja u Nikšiću, nakšibendijski tarikat nije uspio da okupi veći broj sljedbenika. Starješinama nakšibendijske tekije to nije bio ni cilj. Njihova težnja bila je usmjerena prema traženju spoznaje o tajnama ovodunjalučkog života. Derviše nikšićke tekije bilo je lako prepoznati kada bi prošetali čaršijom i kada bi u nekom od nikšićkih hanova održali po koji ders.
Tačna lokacija Nakšibendijske tekije u Nikšiću nije utvrđena, a kada to kažemo, onda mislimo da nije poznato na teritoriji koje od devet nikšićkih mahala je bila smještena. Uz navedeno, svakako je bitno kazati i to da su derviši pribjegavali da se povremeno osame na mjestima koja su pružala potpuni mir (najčešće u manjim pećinama, okapinama ili usamljenim livadama), radi postizanja stanja koja su im omogućavala da spoznaju sve ljepote kojima je Bog obdario svijet. U tom smislu bilo bi moguće pretpostaviti da su takva mjesta mogla biti humovi u neposrednoj blizini današnje meteorološke stanice ili vrtače u blizini Šanca Ferizovića, gdje još uvijek postoji jedna manja okapina. Osamljivanja dergviša na takvim mjestima zvala su se erbeine i mogla su trajati po četrdeset dana. Nakšibendijska tekija je, prema jednom predanju, najvjerovatnije bila smještena u današnjoj ulici Stojana Kovačevića u Staroj nikšićkoj varoši, , pri samom stjenovitom dijelu Bedema, gdje je nekada bila i Krnja džamija. Ta lokacija i nije bila slućajno izabrana iz jednostavnog razloga što je tim dijelom prolazio put koji je vodio prema Hercegovini. Sa glavne džade do tekije vodia je malena ulica koju su mještani zvali „tekijski sokak“.
Nikšićki Nakšibendije su se pored svojih redovnih zikrova (slavljenje Boga), zanimali i medicinom. Svojim iscjeliteljskim umijećima pomagali su one kojima je pomoć bila potrebna. Za uzvrat, narod ih je poštovao i o njihovim „moćima“ stvarao brojne priče. Pripadnici Nakšibendijskog tarikata iz Nikšića su stalno održavali svoje veze sa pripadnicima istog tarikata čije su tekije postojale u Foči, Fojnici, Sarajevu, Travniku, Mostaru, Visokom i drugim mjestima u Bosni i Hercegovini.
Što se tiče djelovanja Nakšibendija u Nikšiću u osmanskom periodu, istorijski podaci su sasvim oskudni. U nakšibendijskoj tekiji zikr je svakako obavljan po nakšibendijskom usulu. Nakšibendije su bili poznati po svom tihom zikru (tzv. hafi zikr), koji mnogi nazivaju i zikr srca (kalbi). Ostala su nepoznata imena raznih pirova i derviša, a jedino što bi se moglo reći jeste da se trag o njima sačuvao upravo u prezimenima Piranić i Dervišević, koja su do nedavno postojala u Nikšiću. Nakšibendije, kao i ostali derviši, smatraju da svijet ne počinje od njih, niti da su oni poslednji ljudi na svijetu. Šta više, oni su doprinosili razvijanju suživota u sredinama u kojima su djelovali. Sasvim svjesni onoga što je bilo, onoga što biva i onoga što će biti, pripadnici Nakšibendijskog tarikata su svijet oko sebe posmatrali u ravnoteži kosmološkog reda koji se najčešće iskazuje brojem sedam. Za svih sedam dana u nedjelji, derviši su obavljali svoj zikr u tekiji, koja je za razliku od džamije u kojoj se ljudi mole Bogu, mjesto u kome se tragalo za Allahovom uzvišenom ljepotom. Kada su derviši u pitanju zato se obično i naglašava da su ljudi u džamiji u „halu li ja’budun“ (da bi robovali – ibadet činili), a u tekiji u „li ja’rifun“ („da bi spoznali”). U tekijama umjesto imama i mu’ezzina, postojali su muršid i rehber.
Traganje za spoznajom bilo je izvanredan pokretački motiv koji je brojne Nikšićane odveo na put umjetničkog stvaranja i izražavanja usljed čega je među njima bilo izvanrednih pjesnika, kaligrafa i proznih pisaca o kojima su rijetki zapisi ostali u orijentalnim rukopisima, čije iščitavanje tek predstoji.
Razmišljajući o jednoj staroj mudrosti koja kaže da „što je više brdo, to je dublja dolja“, čini se da priču o nikšićkim dervišima i šejhovima valja završiti upravo konstatacijom da su oni koji su činili dobra djela, često najveće enigme. Po svoj prilici oni su se držali principa „ko učini dobro djelo treba da ćuti. Neka govori onaj kome je dobro upućeno“.
Tekijski sokak odavno je prekrio veo zaborava, ali ljudi i danas tragaju da bi spoznali.
