Teškim radom do profesionalnih rezultata

Ono što je David Kalinić bio za ŽRK „Radnički“, Tako Pavićević za ŽRK „Danilovgrad“, bez sumnje je Marko Đukanović za ŽRK „Nikšić“. Nevjerovatna je, prosto vulkanska energija ovog sportskog pedagoga, koji se još nije umorio od rukometa i zahvaljujući kome ovaj kolektiv opstaje u ovom sportu koji je već odavno u teškim vremenima. I da nijesu nedavno osvojili jedan turnir na Kosovu, opet bi našli sijaset razloga za koji redak o njegovom trenerkom radu i ekipi.

Tokom karijere i pored zapaženih uspjeha, rijetko ga je pratio publicitet, što je oduvijek bila karakteristika malih sredina i tzv. malih sportova. Da je ŽRK „Nikšić“ jedan svojevrstan fenomen, mora se priznati, ako bi se i ovlaš upoznali sa njegovim istorijatom. Sedamdesetak pehara, niz povelja i nebrojene medalje – mukotrpni su plodovi tolikih potoka znoja, desetina generacija, koje nikada nijesu imale svoje klubske prostorije?! O svemu tome trener Đukanović (68), mogao bi da vam priča do u nedogled, uz izuzetnu iskrenost, ali, razumljivo je, neupuštajući se u vremensku tačnost. Morali smo krenuti od početka ozbiljnog rada ŽRK „Nikšić“.

-Jedan od glavnih inicijatora oživljavanja ženskog rukometa u Nikšiću bio je profesor Nastavničkog fakulteta Mitar Vukićević. Potom se pojavio Bobo Lješković, koji je shvatio da mogu preuzeti tu ekipu. Tako sam je se i prihvatio, išao sam na neke seminare, dobio sam diplomu banjalučke čuvene škole, koju je vodio Abaz Arslanagić, nekada najbolji golman svijeta. Imao sam, tada, malo rukometno iskustvo. Trener mi je bio Bato Čurović, a klub se zvao ŽRK „Čelik“, ali totalno zanemaren od velike Željezare. Klub se preporađa od 1982. – 1983. godine, promjenom imena u ŽRK „Nikšić“ i dolaskom Jakše Vujkovića, ekonomiste EPCG, koji je jedanaest godina bio predsjednik kluba. Devet godina smo bili kadetski prvaci Crne Gore. Bili smo i prvaci svih drugih liga bez ijednog poraza.

-Pamtim dobro kvalifikacije u Skoplju za ulazak u drugu ligu. Bili smo prvaci Crne Gore i igrali smo sa kruševačkim „Napretkom“, ali, tih pet hiljada gledalaca ponajprije je došlo zbog „Budućnosti“ i „Jagodine“. Godine 1989. nijesmo prošli kvalifikacije, izgubili smo od „Napretka“. Sjećam se tražili su tada našu odličnu igračicu Dragović. Te smo godine, poslije mečeva, bili na pripremama na Tjentištu. Zvove me brat i veli: „Uzmi „Sport“. Ja uzmem i vidim  “Nikšić ušao u drugu ligu”. Bila je to neka mućka. Od tada smo stalno igrali drugu ligu, a četiri godine prvu. Jedanaest godina smo trenirali u Danilovgradu, tamo smo i igrali. Imali smo svoj autobus koji nam je mnogo značio. Za sve to možemo da zahvalimo EPCG i Jakši Vujkoviću. Interesovanje za putovanja bilo je ogromno. Omladina je tada bila otmenija, jača, a Nikšićanke visoke i zdrave. U tom periodu stvorili smo odlične igračice. Jedna Jovanovićka, bila je čak u A reprezentaciji Jugoslavije. Vrhunske su bile i dvije sestre Grozdanić (Snežana i Slađana), igrale su za reprezentaciju Srbije. Kasnije je postojala mogućnost da igraju za reprezentaciju Crne Gore. Od 1990. do 1991. bilo je tu igračica koje su voljele i ginule za klub. Ubrzo potom istakle su se dvije golmanke Perović, Nenezić, Radović, Đurđić. Čak sedam ih je bilo na Omladinskom svjetskom prvenstvu u Skoplj, a među njima bila je i Radmila Miljanić. Ne mogu da ne pomenem i dvije izuztetne igračice Žanu Vujović i Snežanu Žuguć. Kasnije je u prvi plan izbila i Đina Jauković, čiji otac je inače jedno vrijeme bio predsjednik kluba.Već sam rekao koliko nam je značio jakša Vujković. Dok nam je predsjedik kluba bio Spasoje Pajo Bulajić, bez problema smo trenirali u Sportskom centru. Svakako smo mnogo zahvalni i, jedno vrijeme, rukovodiocima kluba Mirašu Đuroviću i Draganu Taušanu. Redovno smo išli na pripreme u Igalo i imali hotelski smještaj u „Metalurgu“. Te godine, ne znam razlog, bili smo posljednji, a na kraju prvenstva drugi. Dobili smo pojačanje kada je Rade Đurđić angažovao dvije Ruskinje Valju i Ljubu. Tada je i Borka Stanišić iz Danilovgrada prešla kod nas. Igrali smo tada četvrtfinale kupa Jugoslavije u Zagrebu. Bilo je kao u „kutiji šibica“. Izgubili smo i bili treći. Moram pomenuti i odličnu igračicu Čolovićku, kao i kćerke predsjednika kluba Ljuba Grozdanića, koje su bile nosioci ekipe, Snežana, Slađana i Nikolina. Snežana je bila veliki autoritet u mom odsustvu. Mogao sam joj povjeriti ekipu. Mogla je voditi treninge, a sada njena kćerka trenira kod mene. Kćerka Paja Bulajića, Jelena, doktorica je u klubu. Sa Ljubom Grozdanićem sam odlično sarađivao i svorili smo dobru ekipu. Dobra je saradnja bila i sa predsjednikom Goranovićem.

-Doista 37 godina džabe, bez ijednog dana radnog staža. nastavnik sam fizičkog vaspitanja, ali sebe nijesam vidio u tom pozivu. Za sve vrijeme sam imao dobru saradnju sa sportskim pedagozima. Posebno bih istakao jednu odličnu generaciju škole iz Kličeva, koja je bila kompletno rukometna. Vesna Miljanić je bila pravo otkrovenje.

-Kako da ne, bilo je izreda igračica koje su slabo počinjale, ali kasnije su postale prijatno iznenađenje. Bilo je i onih koje nijesu htje da priznaju sebi da nijesu za rukomet. Tako su se dodatno trudile, u koordinaciji pokreta, radile vijačom, sprintale, koristile rekvizite. Zapažena je bila i Bukilićka, što je igrala za Jugoslaviju kod Nikole Petrovića. Na prvenstvu u Češkoj naljutila se na njega i uz pitanje „Što si me doveo ako neču da igram“, napustila reprezentaciju. Mislim, da nje nije bilo, ne bi bilo ni Miljanićke. Sa nekim svojim kolegama se ne slažem, jer smatram da uvijek u ekipi mora biti po jedna do dvije starije igračice.

-Da, jedanaest godina kao krilni i grač. Bila je u reprezentaciji Crne Gore, kada je pok. Dujo Đurišić vodio selekciju. „Budućnost“ je tražila da igra za njih, ali ona nije htjela da ide tamo. Moram da kažem da su kod mene igrale i rukometašice: Ganić, Milović, Mugoša, Lučić i Kalezić. Da je bilo sredstava mogao sam imati ekipu bolju od „Budućnosti“. Imam i sad u ekipi dvije sestre Pejović, još jednu Pejović i Mugošu, koje bi možda i otišle, ali su im majke odavde, pa ih to vuče da igraju za nas.

-Nije ih falilo. Jednom smo putovali za Suboticu kušet kolima, ležao je glumac Boro Stjepanović, a jedna od igračica ga je prepoznala i zacenuvši se od smijeha, viknula „Mileta- Pileta“. Nastao je opšti smijeh, Boro se malo i naljutio, ali ga je brzo prošlo.

-Svuda su nas lijepo primali, posebno Crnogorci u Vojvodini. Često su nam i darove spremali.

-Da, bile su tu pored nas i tri veoma jake ekipe.

-Trenutno smo četvrti u crnogorskoj ligi. Izborili smo se da igramo mini ligu. Prvi meč je sa „Budućnošću“. Nedavno smo pobijedili juniorsku reprezentaciju Crne Gore koja se kvalifikovala za Svjetsko prvenstvo.

-Ne, to sigurno ne. Postoji svuda odlična baza. Dobro se radi u svim klubovima. Četiri su postojeća: „Nikšić“, „Levalea“, „Sutjeska“ i „Čelik“. Od njih se tri takmiče.