Svaki drevni grad je posebna priča, satkana od stvarnosti i mašte. To je neprekidni tok življenja, rada, borbe, stremljenja i shvatanja njegovoga stanovništva. To je ono što čini poseban izazov za svakoga ko želi da pronikne u njegovu tajnu postojanja i otkrije njegovo duhovno i svjetovno lice.
Josip Slade napravio je regulacioni plan Nikšića davne 1883. godine
Svaki drevni grad je posebna priča, satkana od stvarnosti i mašte. To je neprekidni tok življenja, rada, borbe, stremljenja i shvatanja njegovoga stanovništva. To je ono što čini poseban izazov za svakoga ko želi da pronikne u njegovu tajnu postojanja i otkrije njegovo duhovno i svjetovno lice.
Grad Nikšić je od svog postojanja bio izložen burnim društvenim i političkim zbivanjima, ratovima, pljačkama i pustošenjima. Život i opstanak u njemu bili su uslovljeni izuzetnim geografskim položajem. Grad se nalazi u prostranom i plodnom nikšićkom polju, išaranom rijekama i ogrljenom šumovitim planinama ispresijecanim klancima i prevojima.
Njegova istorija protkana je sjajem i tamom, uzdizanjima i rušenjima, bogatstvom i siromaštvom, slobodom i robovanjem. Ljudi su tu živjeli od davnina. Zna se da je postojao u sva tri velika razdoblja ljudske istorije: u starom, srednjem i novom vijeku, bilo kao Anderba, Anagastum, Onogošt ili Nikšić.
U doba Rimljana bio je poznata raskrsnica puteva, koji su povezivali primorje sa drugim krajevima i provincijama velokoga Rimskoga carstva. Mnogo puta je rušen, njegovo stanovništvo ubijano i raseljavano, ali je ponovo nicao iz ruševina i pepela, uvijek drugačiji.
Danas je Nikšić veći grad, sa razvijenom privredom, idustrijom i turizmom. Poznat je i po zemljoradnji i stočarstvu, prvobitnim zanimanjima ovoga kraja. On je sada kulturno, prosvjetno i zdravstveno središte tog regiona.
Starine Nikšića i njegove okoline proučavali su mnogi arheolozi, među kojima su i u svijetu poznata imena: Ser Artur Evans, Dimitrije Sergejevski, Pavle Rovinski, Stojan Novaković i Konstantin Jireček.
U gradu Nikšiću, kao njegov ukras i spomenik slobodi, uzdiže se, na Petrovoj glavici, impozantno zdanje, jedna među najljepšim crkvama u Crnoj Gori, Saborna crkva posvećena Svetom Vasiliju Ostroškom – Čudotvorcu. Narod je iz milošte naziva „Manastir“.
Taj sveti hram u slavu Bogu, podigao je knjaz Nikola I Petrović, kao spomen crnogorskim i hercegovačkim ratnicima poginulim „za vjeru i otočastvo“, u ratovima za oslobođenje od Turaka u periodu od 1875 do 1880. godine. Njihova imena ispisana na bakarnim pločama nalaze se na sjevernom i južnom zidu unutar hrama. Na trideset pet ploča utisnuto je tri hiljade sedamdeset pet imena junaka, koja se u ovom svetom hramu čuvaju od zaborava za sadašnja i buduća pokoljenja.
Gospodar Crne Gore, knjaz Nikola I Petrović, poslije velikih i teških borbi i značajnih pobjeda u ratovima za oslobođenje od Turaka, odlučio je da podigne memorijalni hram u Nikšiću i da ga posveti sv.Vasiliju Ostroškom Čudotvorcu. Taj hram, da bude vječna oda spjevana junacima i slavnim bojevima naroda Crne Gore i Hercegovine: Hercegovačkom ustanku, Vučjem dolu, Pivi, Goliji, Ostroškom klancu, Dugi, Fundini i ostalim junačkim ratištima za oslobođenje napaćene otadžbine.
Dok se Nikšić nalazio u opsadi, Turci građani poručiše Crnogorcima da su spremni da pregovaraju o predaji grada. Tada se knjaz Nikola zavjetovao da će u oslobođenom Nikšiću podići crkvu dostojnu njegovih oslobodilaca i drevnog Onogošta, vjekovnog žarišta borbe i otpora.
Oslobođenje i obnova grada
Nikšić je oslobođen od Turaka 27. avgusta 1877. godine. Tada je Skender beg u pratnji viših oficira predao ključeve grada knjazu Nikoli u mjestu zvanom Zavrh, ispod brda Uzdomira. Knjaz Nikola je u spomen tog događaja, kasnije na tom mjestu, sazidao crkvu.
Prilikom ulaska u Nikšić, ispred podignutog slavoluka, knjaz Nikola se zaustavio i pozvao Novaka Ramova Jovovića, poznatog junaka da prvi uđe u oslobođeni grad. Novak mu je odgovorio: „Ne mogu bez Draga Obrenova i Jovana Lučina, vjere mi !“. Onda ova tri junaka stadoše ispred Gospodara i svečano uđoše u oslobođeni grad.
Ispunjen srećom i ponosom, pjesnički nadahnut, Knjaz Nikola je poslao, iz slobodnoga grada, depešu knjeginji Mileni sljedeće sadržine: „Na bijelu Onogoštu zastava se moja vije, a Plamenac vojevoda pod njom rujno vino pije „. Ovakav zanos je razumljiv, kada se zna da su Nikšić i njegova sloboda bili davnašnja, velika želja naroda Crne Gore i Hercegovine. Ona se iskazivala kroz ustanke i ratovanja, patnje i trpljenja, odmetanja i hajdukovanja; kroz nepomirljivu borbu i stradanja neustrašivih sinova: Trebjese, Golije, Drobnjaka, Banjana, Brda, Morače i ostalih crnogorskih i hercegovačkih plemena.
Napadali su i presretali Turke osvetnici – hajduci, „koji mogu stići i uteći i na strašnom mjestu postojati“. Bajo Pivljanin, Lopušina Vuk, Lazar Pecirep, Stojan Kovačević i mnogi drugi, koji su zbog svoje neustrašivosti i nesebičnog žrtvovanja ušli u pjesmu i legendu.
Crnogorska vojska je ušla u skoro porušen grad. Mali broj zgrada ostao je neoštećen, zabilježili su očevici. Tokom četrdeset sedam dana opsade i oružanih sukoba „Grad je užasno stradao od bombardovanja. Gotovo nema kuće koja nije pogođena granatom, „ javio je Artur Evans, trećeg dana po ulasku u grad, engleskom listu „Mančester gardijan“ .
U varoši je ostalo ono malo pravoslavnog stanovništva, jer su Turci – građani napustili grad zajedno sa vojskom, u pratnji crnogorskog bataljona.
Miralaj Skender – beg, poslije predaje Nikšića, obavijestio je komandanta hercegovačke divizije, Salih Zeki – pašu, da su morali predati grad, jer su bili pritiješnjeni sa svih strana. Cijeneći njihovo junaštvo, Crnogorci su im odobrili da se povuku u Hercegovinu s ličnim oružjem i imetkom, a ranjene i bolesne su ostavili na povjerenje Crnogorcima, do ozdravljenja.
Ser Artur Evans, koji je ušao zajedno sa crnogorskom vojskom u oslobođeni grad, u svom dnevniku je zapisao: „ Knjaz Nikola je neposredno po ulasku u Nikšić pozvao prvake muslimanskih građana i obavijestio ih da svima koji odluče da ostanu garantuje potpunu ličnu slobodu, slobodu posjedovanja kuća, zemlje i čitave imovine, potpunu slobodu religije i da će uživati sva prava crnogorskog građanstva, uključujući čak i pravo da nose oružje. S druge strane, onima koji se odluče na odlazak biće dozvoljeno da odnesu sa sobom sve pokretne stvari i da će im crnogorske vlasti dati do granice konja i pratnju“.
Nikšić je ubrzano počeo da se naseljava. napuštene turske kuće i imanja dobili su vojnici i ostali narod. veliki i nagli priliv stanovništva zahtijevao je plansku izgradnju grada, da bi se u njemu stvorili bolji uslovi za život.
Po želji knjaza Nikole, pozvan je ing. dr Josip Slade, poznati arhitekta, da sačini regulacioni plan budućeg grada. Inženjenjer Slade se odazvao na poziv „Slavjanski sin, na korist slavjanskog roda i na ime crnogorskog junačkog plemena“. Doputovao je u Nikšić 1883. godine, da upozna mjesto i prouči teren za svoj budući veliki poduhvat. Zatekao je polusrušenu tursku kasabu sa krivudavim ulicama i sokacima, smještenu na odabranom mjestu u predivnoj prirodi. Od varoši, prema istoku pružalo se prostrano polje ispresijecano rijekama i okruženo šumovitim brdima. U daljini uzdižu se planine sa mnogo prevoja i klanaca, koji su gradu omogućavali pristup i povezivali ga sa ostalim krajevima zemlje. taj zadivljujući predio dao je fantastičnu mogućnost ing. Sladeu da izradi regulacioni plan novog grada, otvorenoga prema prostranstvu prirode i pogodnoga za život i rad njegovih budućih stanovnika. Ovaj plan i sda se ističe i izučava kao uzor i obrazac, modernih gradova italijanske urbanističke škole.
(nastaviće se)
Iz knjige “Hram Svetog Vasilija Ostroškog Čudotvorca u Nikšiću
Piše: mr Danica-Kaća Čolović
