Piše: mr Željko Rutović
Izvor: Komun@ broj 28
Jedan od onih koji je sebe svojim djelom upisao u krug besmrtnika jeste Miladin Šobić.Miladin Šobić – kantautor, umjetnik, pjesnik, filozof, mudrac, mistik, lirik, književnik, esteta, stvaralac, kosmopolita, građanin, Čovjek…
Uvijek i iznova postavljaće se pitanje, da li i u kolikoj mjeri i vrijednosti prepoznajemo istinske velikane vremena u kome živimo. Da li smo svjesni da nam je blagost kosmičke ruke podarila parče zajedničkog vremena sa pojedincima koji hode ispred svog vremena, u njemu vječno ostajući. U krajnjem, da li smo svjesni, da je biološka prolaznost manje važna u odnosu na vječnost djela, pa time i vječnost čovjeka. Pitanje je, da li dobro vidimo, da se konkretno ljudsko i duhovno trajanje kao civilizacijska tekovina, ispisuje u našem vremenu, upravo tu pred našim očima i ušima. Jedan od onih koji je sebe svojim djelom upisao u krug besmrtnika jeste Miladin Šobić – kantautor, umjetnik, pjesnik, filozof, mudrac, mistik, lirik, književnik, esteta, stvaralac, kosmopolita, građanin, Čovjek. Kao takav svojim djelom pripadajući je ljudima i samo njima – bez razlike, na vjeru, boju, naciju, ideologiju, mjesto rođenja.
U bezdanu između mašte i realnosti, između ponora i vrha, tuge i radosti, dočaravajući i razobličavajući stvarnost, Šobić je svojim pjesmama, mislima, svojom muzikom i kulturom emancipacije izgradio prostor vječne i nesputane slobode. Kosmogoniju najšire slobode njenim imenom i znamenjem, opjevao je u prostoru kulture nježnosti, upita, strepnje i slutnje, tjeskobe, snova, ponosa, ideala, tuge i ljubavi. To je prostor poezisa u kom su svi ljudi u srodstvu. Ljudskom i jedinstvenom, i u sjenkama misterije i boli jave. To je prostor u kome se ljudi na prvi pogled pre-poznaju. Pjesma Čovjeka o Čovjeku. Svojom genijalnošću Mile, kako ga od milošte oslovljavaju njegovi Nikšićani, dočarava fotogenična mjesta, ljude, i vremena, donosi mirise i osjećaje izvornih prapočetaka. Pjesma u ime uzvišenosti Običnih ljudi koji bez pompe i slave, životom hode, i njemu se u jednostavnosti i svjetlosti novoga dana mole. Na tim relacijama i svjetonazorima, filozofijama duha, na humanističkim izvorima, u prostorima gdje su pojave često bolnije od najbolnijih snova, Šobić je u traganju za neuhvatljivim stvarima spojio nespojivo, obojio neobojeno, približio daleko. Onako, originalno na svoj, jedan i neponovljiv način. Rekli bi lako i jednostavno. A veliki to i jesu, jer to rade jednostavno, da vam se učini da je to i u vama negdje zapretano.
Ali, ipak se samo učini… Iz njegovih pjesama kao da smo svi samo-nikli, po-rasli u i sa njima ,,išli po brdu, išli po ravnom”, naučili da hodamo po ravnom i na litici iznad ponora, hodati po vodi ali ne potonuti. Učinio je on riječ, tu magičnu formulu ontološkog opstanka, vječnom, čežnjivom i pamtljivom. Njegova riječ razlike ne ubjeđuje, ali raz-uvjerava, ne sudi ali vam posuđuje, nju trajnu, i zemlji i oblacima blizu.I kada ,,tražimo nadu u padu”, ,,i kad se leti i kad se strada” nalazimo Miladinovu Riječ, pa opet sebe u njoj. U povratku sebi, otuđenom i razuđenom. U otuđenju naizgled i dalekom i bliskom, i opet ta Riječ kao poveznica. I kada jeste i kada vam nije dobro, i kada dajete sebe i kada ste od drugog (ne)shvaćeni, tu je on, Mile Šobić. Pjeva, on uzvišeni poetos, pjeva (ne) saznati i etos i eros. I simbioza i dualizam, i jedinstvo i suprotnost, i početak i kraj. I Čovjek u svemu. I prije i poslije.
Slušajući Šobića javlja vam se nostalgija i za stvarima koje nikada nijeste doživjeli, ljudima i iskustvima koje nijeste spoznali. Prisnost sa njegovim tekstom ulazi u vašu dušu, toplo i meko, nalik bebi u majčinoj utrobi. Stvaralačko načelo svevremenog tona koji i samoću pretvara u gospodstveni praznik doličanuzvišene spoznaje sebe i drugog.„Kad osjetimo bol, vraćamo se obalama nekih rijeka“ pisao je Česlav Miloš. A na Šobićevim obalama filozofije duha, radosne tuge ili tužne radosti, u metafizičkom krugu unutar koga se odigrava život, ljudi odlaze onako karverovski i kao „ptice nestaju između borova“. U tragalačkom iskustvu stvorio je novo – u kome se (o)gledate ako ste kušnji i glednji vični. Njegov stih kao majčin zagrljaj neće vas napustiti i kada ste beznadežno napušteni. U trenu opstojnosti na–puštanje će otvoriti novi kosmos po-etikus u kome ste vjenčani Šobićevim stihom. Pa i kada ne znate. Vratiće se znanje po svoje. A na tren prosuti ideali i snovi traže se i skupljaju da utihnu u kolijevci spokoja koja titra i pokreće se na ritmičko-poetičkoj snazi Miladina Šobića.
Šobićev diskretni osmjeh tragalačka je putanja nade dobra kojom komunicira i poziva na bliskost uma, snage i želje. Čovjek takvog osmjeha kazaće o osmjehu Ljuba Čupića „Misao čvrsta, okove suze, vjetar mu pogled nosi ka nečem što se k’o sunce sija, zašto se bori, a ne prosi, a ne prosi. To je taj osmjeh što srećom zrači, vjerom u bolje, u toplije sjutra…“ Šobić piše i pjeva o vječnom osmjehu (pre)poznatom svim jezicima slobode, otpora, životnog dostojanstva i ponosa.U svom poetičnom praiskonu Šobić poput Martina Lutera Kinga ima svoj san… svoj vazduh… Šobić živi svoje kreativno – umjetničko djelo. Izrastao iz i urastao u njega. Neponovljivo i jasno.On živi, pjeva i misli bez marketinga, propagande i zvaničnih biografa. U tišini glasan, ničim vještačkim i prolaznim nije mogao biti nadglasan.
Nije mogao ni od koga biti ni oponašan, jer originalnosti naredan i sa vječnošću blizak um rasprostire se univerzumom u kome se kosmološke sile poetikusa u višoj ravni zbiraju i pamte. Zato Šobićevo vrijeme nije fizikalno već filozofsko. Bilo kako da se mjeri on je u centru sve-vremena. Provodeći vijek ,,od grada do grada” Miladin ne pjeva za granice i prostore, jer kako kaže ,,nema tih para za moje cijene”, iznad njih navikao i svikao, prepoznat je od svih onih koji tragaju van zadatih-omeđenih prostora, normi i granica. Nalik Guglu, Šobić je svepripadajući čovjek i umjetnik na koga je teško primjeniti lokalna svojatanja i nadgornjavanja. On je na najbolji način svako mjesto, geografski,duhovno, kulturno, naselio duhom rasprostirućeg poetosa za kim mnogi tragaju i u njemu pretražujući, traže sebe, pleteći tananu mrežu vlakana duše, koji se rasprostiru široko kao bol I čisto kao suza. ,,Za njegovu slavu ništa nije potrebno, ali za našu slavu potreban je on” napisaće Francuska akademija nauka u tekstu izvinjenja Molijeru. Paradigmatičnost riječi upućuje kako na vrijednost i značaj kulture sjećanja tako i na snagu velikih, prije ili poslije (ne)saznatljivih. U djelu i misiji.
Miladinu Šobiću nikada nije bila potrebna medijska sve-prisutnost, kojom bi potvrđivao sebe. Naprotiv, njegova sveprisutnost je višeg ontološkog reda u koju se ne uklapaju spektakli medijske industrije i njene konzumerističke idolatrije. U toj fenomenologiji odsustva kao višeg reda prisustva Miladin je rijedak, nedokučiv i osoben. Samo Veliki dozvoljavaju sebi medijsko odsustvo, jer upravo oni znaju da je njihov svijet, prije a ne poslije medija.Intrigantnost fenomenologije koja i provocira i zbunjuje. Trajanje u odsustvu. Razlika u trajanju – Djela i Čovjeka. Simbioza smisla. Kulturološkog i civilizacijskog.Zato se kao porodična relikvija i poveznica smisla, istinskog, trajnog i životnog, Šobićeve ploče, kasete, riječi i djelo prenose iz generacije u generaciju. Bez retuširanja, fotošopa i svijeta neona. Sve to čini da Šobićevo muzičko djelo ima višestruko dejstvo. Sa njegovom muzikom i njegovom riječju čovjek se upušta u dugo, nostalgično putovanje, upoznavajući na nov način ono već spoznato, tako i ono nespoznato, i opet, sve tako blizu a opet daleko.Biti u njoj i sa njom znači uživanje i razmišljanje. O (ne)svakidašnjem za koje je Šobićeva muzička analitika kosmopolitski pasoš neumornih tragača nade dobra.
Na raskrščima svekolikih različitih identiteta, Šobić je svojim poetikusom izgradio jedinstvenu individualnu mitologiju pre-poznavanja ispovijesti unutrašnjeg glasa. Vitalistički pokretljiva, Šobićeva muzika otvara kako nove obzore, tako i razotkriva-ogoljava bolne nostalgije ikoničkih vremena I prostora sjećanja.,,Tu na uglu od ulice derem jadne farmerice” u socijalno ikoničnoj ravni, i osobenoj filozofiji svakodnevice kao da se nadovezao slogan Iv Sen Lorana ,,Živjela ulica, dolje Ric”. Spontanošću i ležernošću do savršenstva, Šobić je slučajne karaktere svakodnevice ili gorčine sudbine, ,,svo bogatstvo mojih željezničkih tuga”, poetski uramio u pobjedničku konvenciju filozofije smisla duha nad materijom. ,,Sunce tebi, sunce meni”, kao testament ravnopravnosti, slobode i jednakosti.
Šobić portretiše i definiše socijalnu zbilju, upečatljivo i pamtljivo onako kako to nikad ne može sociološko pismo – ,,a zašto ne biti običan i voljet’ male stvari, zašto svako mora biti glavni…” U definiciji i na polovima moći i interesa, vještačkog i prirodnog, života i njegove imitacije, Šobić je stihom ugravirao socijalni luk razmeđa vjekova, civilizacija I kultura – može se mijenjati i prolaziti sve, ali visiće pitanje ,,zašto svako mora biti glavni…zašto sa tugom gledam za čovjekom”. Ako je u filozofskom pitanju mudrost, imamo li je u našim malim, običnim, prolaznim životima, saznatljive i po Šobiću pamtljive, da se pitamo i propitujemo? A u najtežim pitanjima-razgovorima sa sobom poslušajmo ili preslušajmo Šobića… Čućete I vidjećete život sa one strane sa koje se najbolje vidi. A tada ,,ne daj da tebe mijenja neko budi do kraja ono čto jesi”.
I na širim prostorima on će ostati neprevaziđeni ikoničko – amblematični ukras na reveru studentskog života. U biološko – kosmološkim putanjama Mile je kroz generacijsko – studentska traganja svojom umjetnošću ostavio i pitanja i odgovore. Na njih se u posve svjesnoj i razložnoj idolatriji studenti pozivaju, tuguju, pjevaju i raduju, sastaju i ,,u ljepoti umiru”. Sjedinjena nutrina i životno raskršće, koliko god daleko, sa Šobićem su blizu. Kao svoj na svome. I decenijama kasnije mirisala bi se kroz Šobića studentska soba, indeks, menza, ljubav, strepnja i nada. Oskudica se liječila bogatstvom stiha i muzike Miladina Šobića, te tako nikada neko buduće bogatstvo nije mirisalo izvornim, pravim životom, kao što je nekad oskudica mirisala bogatstvomživotne ljepote. Prostori i sentimenti sjećanja kao geografski i duhovni pejzaži. Kulturološki žig duše.
Slušajući i razmišljajući o grandioznosti Šobićevog djela, pitajmo se, da li će današnje postmoderno, novo digitalno doba, bar u dalekim tragovima mirisati na – ,,stare novine”!
