JANKO BRAJOVIĆ, ZABORAVLJENI VAJAR SVJETSKOG RENOMEA I BORAC ZA PRAVO, ČAST I SLOBODU CRNE GORE (II DIO)
U ovom feljtonu upoznaćemo vas sa osnovnim podacima o Janku Brajoviću, velikom vajaru, čija je svaka misao bila posvećena Crnoj Gori, dok njegov životni i stvaralački ne budu dostojno valorizovani.
Piše: Dragan B. Perović
Kasnije je objavljeno da je Janko Brajović školu za vajarstvo završio u Beču. Međutim, sami Brajović je u izjavama za englesku i američku štampu pomenuo da je „studirao u Parizu”… Boravio je i stvarao u svim tim gradovima. Po povratku u Crnu Goru Janko Brajović se 1910. godine vjenčao sa Vasiljkom (pravo ime Vasilika) Kastanato, Grkinjom, za koju neki istraživači pogrešno pišu da se prezivala Kokošević. Dobili su dvoje đece, sina Nikolu i šćer Senku.
Danas potomstvo Janka Brajovića živi u Beranama i Budvi, porodice Brajović i Dimić.
Dok je boravio u Rimu upoznao se sa Perom Počekom, crnogorskim slikarem, koji se školovao uz pomoć kraljice Jelene. Njihove sudbine su se ispreplijetale tokom balkanskih ratova. Kada je izbio Prvi balkanski rat Brajović je došao kao dobrovoljac da se bori za svoju domovinu. Veoma je zanimljivo i da se supruga Pera Počeka, Italijanka Umberta Grifini, borila na strani Crnogoraca, takođe kao dobrovoljac. U kasnijim śećanjima Brajović je naveo da je učestvovao u borbama oko Skadra, na Bardanjoltu, đe je bio teško ranjen. Nakon toga, „operisao ga je lično hirurg kralja Italije Vitorija Emanuela, koji je izveo dvije operacije, jednu na grudima, vadeći metak i drugu na nozi”. Janko Brajović je učestvovao i u Prvom svjetskom ratu. Iz novinskih članaka i njegovih izjava vidi se da je boravio u štabu princa Petra. Kako kaže: „Kada je Crnogorska vojska kapitulirala, 1916. godine, ja sam prebjegao sa Kraljom Nikolom i uspio da se domognem Francuske na engleskom parobrodu”. Tu je, kako navodi, „vidio da Srbija pravi spletke protiv crnogorske slobode i protiv njenih saveznika, sa ciljem prisajedinjenja Crne Gore Kraljevini
Srbiji. Situacija je bila beznadežna, sa Kraljem u egzilu i stranim trupama u Crnoj Gori.” Od toga momenta započinje njegovo vojevanje za Crnu Goru i njen ravnopravni status, a istovremeno i njegov hod po mukama.
O početku svoje borbe izjavio je: „Odlučio sam da odem u Sjedinjene Američke Države da bih podigao glas za slobodu moje zemlje, jer sam osjećao da se njen spas nalazi u Americi. Imao sam vrlo malo novca i proveo sam dosta vremena u Čikaškom umjetničkom institutu radeći razne vrste poslova.” Tamo je od strane Crnogoraca u USA predlagano da bude član crnogorske delegacije na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. Kao što se zna, političkim igrama i intrigama, crnogorska stolica je ostala prazna, jer nije dozvoljeno učešće njenog predstavnika na Konferenciji, koja je odlučila sudbinu Crne Gore. Brajović je u junu 1919. godine u Sjedinjenim Američkim Državama objavio knjižicu pod naslovom „Glas Crne Gore” – THE VOICE of MONTENEGRO. Pokušao da djeluje među crnogorskom dijasporom nakon nestanka crnogorske države i njenog prisajedinjenja Srbiji, odnosno Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i da pregledom istorijskih podataka upozna svijet sa Crnom Gorom i njenom slavnom istorijom. Iz toga je izvlačio njeno pravo na samoopredjeljenje i postojanje kao samostalne države. U knjizi je poseban akcenat stavljen na širenje srpske propaganda u Crnoj Gori i prevarama na takozvanoj „Velikoj, tj. Podgoričkoj narodnoj skupštini” i kako kaže „krvavim događajima koji su se ovdje nedavno odigrali”, misleći na vrijeme kada je Crna Gora okupirana. Ignorisanju postojanja ove knjižice i imena Janka Brajovića vratićemo se malo kasnije. Prije nego se posvetimo pregledu njegovog stvaralaštva, koje je imalo vrhunske domete, a u suštini je bilo neodvojivo od političke borbe koju je vodio za Crnu Goru, pogledaćemo još neke biografske momente vezane za političko djelovanje i angažovanje. Nikada i ni pod kojim uslovima nije zaboravio na Crnu Goru i odrekao se imena crnogorskog, zbog čega je u Kraljevini SHS bio hapšen i osuđen na dugogodišnju robiju. Brajović navodi: „1919. izbila je prva pobuna protiv Srba koji su okupirali Crnu Goru. Okrutne metode su preduzimane i oko 3 hiljade Crnogoraca je moralo pobjeći u Italiju. Ali, na nesreću, premijer Niti i grof Sforca, tadašnji ministar vanjskih poslova, prodali su Crnu Goru Srbiji. Ja sam bio prvi koga su žrtvovali. Bio sam izručen zlom neprijatelju, Srbima, i bačen u tamnicu u Beogradu, glavnom gradu Jugoslavije, đe sam proveo dvije godine zbog – veleizdaje. Živio sam na hljebu i vodi, spavajući na tvrdom podu… Na kraju, nakon velike patnje i muke, uspio sam da pobjegnem iz zatvora, uz pomoć mojih prijatelja, prije svega Stjepana Radića, hrvatskog lidera koji je kasnije ubijen u beogradskom parlamentu.“ Karakterističan detalj o hapšenju, prije sprovođenja za Beograd, iznosi u intervjuu datom u Lisabonu portugalskom časopisu Reporter X, iz 1931. godine. U tekstu intervjua nalazi se i fotografija jednog od važnijih djela, nazvano „Skepticizam“. Janko Brajović nalazio se u „gotovo neutralnoj zoni, na nekoj konferencijie, da bih ispričao tim ljudima mučeništvo moje otadžbine. Na pola konferencije upali su srpski organi reda i priveli me kod nekog oficira (generala) koji me ispitivao. To je teklo ovako:
Gen. – Koja je Vaša nacionalnost? Janko Brajović -Crnogorska – odgovorio sam.. Gen. -Crna Gora više ne postoji… Hoćete da kažete da ste Jugosloven, odnosno Srbin! Janko Brajović -Ne! – pobunio sam se – Ja sam Crnogorac!
Gen. -Ali to je ludilo – biti državljanin zemlje koja se ugasila, biti podanik kralja koji je umro, biti rodoljub izgubljene bitke! Ako biste śutra, na svojim putovanjima, poželjeli pasoš, od koga ćete ga tražiti?
Janko Brajović -Od svih konzulata, osim od srpskih, od zemlje koja je pokrala moju domovinu? Gen. -A kojoj nacionalnosti izjavljujete da pripadate? Janko Brajović -Crnogorskoj. Gen. – Ali svi konzuli će vam reći kao i ja da Crna Gora ne postoji i, u tom slučaju, što ćete vi reći? Janko Brajović -Da sam Crnogorac. Gen: Odmahuje rukom, u stilu vodite ga (prim. DBP). Nakon toga, žandarmi koji su ga sprovodili, ironično su pitali da li želi da ga sprovedu preko Crne Gore, što je Janko Brajović odbio.
Poslije bjekstva iz zatvora otišao je za Beč i tamo je odlučio, citiramo: „Da, ako budem mogao da pomognem svoju zemlju – to će onda biti kroz umjetnost.” U tome je izuzetno uspijevao. Njegovo stvaralaštvo je bilo neodvojivo od političke borbe koju je vodio za Crnu Goru, vjerujući u njenu obnovu, iako je bio, kako sam reče, jedan od „prognanih i rasutih po svijetu Crnogoraca, bez drugih sredstava do našeg lutajućeg siromaštva – boreći se uvijek, bez mogućeg odstupanja, za slobodu naše otadžbine “.
Preko njegovih djela govorila je Crna Gora, tinjao je neugasli duh slobodarstva i vjere u obnovu države, koju je mislio ukrasiti svojim djelima. O njemu i Crnoj Gori pisalo se od Śeverne i Južne Amerike, Australije, do Holandije, Portugalije, Francuske, Engleske, Norveške. Brajović je isticao: „ Moja najveća želja je da vidim Crnu Goru slobodnu, a ne kao vojnu provinciju Srbije, kao što je slučaj danas. Ako ne mogu da uradim ništa više za moju zemlju, onda ću pokušati da ostavim iza sebe ove spomenike svijetu, kao – sjećanje na patnje moje zemlje…“ „Zakleo sam se da ću kao vajar za Crnu Goru uraditi onoliko koliko je Meštrović uradio za Srbiju.“ Ne bi trebalo izgubiti iz vida da je Janko Brajović bio apatrid, čovjek bez domovne. Savremenom čitaocu to može biti bliže kada razmotri u kontekstu današnjih problema sa izbjeglicama. Janko Brajović je lutao svijetom, ojađen, sa bolom u srcu zbog odvajanja od porodice i gubitka države, ali sa velikim žarom i nabojem da ne poklekne, da se bori za pravdu i vaskrs Crne Gore u što je iskreno vjerovao. Ta njegova borba povezala ga je sa onima koji su smatrali da je Crna Gora na sraman način izigrana od saveznika i prestala da postoji 1918. Tu je Vitni Voren, američki predstavnik na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. godine, koji se bez ikakvog interesa, časno borio za prava Crne Gore, proročki govoreći: „Crna Gora ne može biti osvojena. Ona će nastaviti da se bori dok ne izbori svoj povratak, pa makar to trajalo čitav vijek!” Onda Nikola Petanović Naiad i posebno Kanađanin Frederik Burnham i mnogi drugi. Zoran V. Raičević je u svom tekstu naveo: „Pisali smo o prvom Jankovom dolasku u Kanadu, neđe 1928. godine, kada je crnogorski vajar došao u pośetu kanadskom generalu Frederiku Burnhamu, velikom borcu za crnogorske interese. Objavili smo fotografiju sa tog dočeka, u Halcyonu, Kanada, kada su Frederick Burnham i njegova supruga Anna dočekali gosta obučeni u crnogorsku narodnu nošnju, sa crnogorskim ordenima na grudima.“
Znamo da nesreća nikada ne dolazi sama. To je najbolje ośetio Janko Brajović. Izgnan i progonjen, a na ličnom planu nizali su se tragični događaji, porodica se rasula, kuća izgorjela. „Vijest o smrti svoje žene dobio je dok je još bio u zatvoru u Beogradu; vijest o smrti svoje majke dok je bio u Londonu. Njegov brat je umro dok je on boravio na Kubi; njegova sestra je umrla dok je vajao u Meksiku. Svoje dvoje đece nije vidio od kad je napuštio Crnu Goru. Utjehu je nalazio u neprekidnom radu.“
O danim nakon toga unuka Sonja Dimić je pričala: „Poslije smrti majke, Jankova đeca, moja majka Senka i ujak Nikola su pošli kod rođaka… Moja majka je kasnije došla u Ivangrad, današnje Berane. Za njom je došao i ujak Nikola.“ Nikolina snaha Zorica Brajović i unuka Danka (Jankova praunuka) nadovezale su se kratko na ovu priču: ): „Nikola je bio oženjen iz Pazove… Ponešto sam čula od svoje svekrve. Od uspomena imamo sačuvanu samo ovu fotografiju…“ Umjesto da brusi svoj talenat i stvara u svom okruženju, imao je nesreću da živi u tragičnim vremenima kada je Crna Gora ponižena, zbrisana sa spiska nezavisnih država, ukinuta njena nacija, jezik, crkva, a on razdvojen od porodice.
Ako je jasno zašto je u Kraljevini Jugoslavije izbjegavano i skrajnuto svako pominjanje Crne Gore, pa samim tim i Janka Brajovića, nije jasno zašto se o njemu nije na pravi način pisalo poslije Drugog svjetskog rata, kada je i sam Brajović bio blagonaklon prema novim vlastima, koje su povratile jedan dio prava Crne Gore i crnogorskog naroda.
Zbog objektivnosti da pomenemo one koji su više pažnje obratili na život i djelo Janka Brajovića. Daleke 1956. godine, u Pobjedi od 22. aprila, objavljen je tekst Jovana P. Radomana, naslovljen „Vajar Janko Brajović“, sa fotografijom Janka Brajovića „sa pretsjednikom Akademije muzike Bihajmerom u Los Anđelesu“. Bio je to malo prošireni tekst, koji je Radoman, koji je bio službenik jugoslovenske ambasade u USA, dugogodišnji prijatelj sa Jankom, objavio povodom njegove smrti u emigrantskom listu Slobodna riječ, u Pitsburgu 1948. (13. marta).
U vanrednoj monografiji Umjetničko blago Crne Gore, objavljenoj 1980. godine, autor Pavla Mijović, u odjeljku o „Crnogorskoj modernoj“ zapisao je : „Iz Počekove generacije do cijenjenog portretiste … vinuo se tragični emigrant JankoBrajović, skulptor,..“ Kasnije, 2000. godine, o našem umjetniku su pisali Olga Perović i Milan Coko Marović, koji je istakao da se „sa zaboravljenog crnogorskog vajara Janka Brajovića mora skinuti prašina surovog zaborava. Apsurd je da je Južna Amerika puna njegovih skulptura, a da se o njegovom djelu u rodnoj mu Crnoj Gori ništa ne zna… O njemu, nažalost, ni naša struka ne zna gotovo ništa. Nema ga u zbornicima, leksikonima i enciklopedijama…” Na bazi toga teksta slikar NikolaVujošević je zapisao: „Kao osvjedočeni rodoljub kome je domovina uvijek bila u srcu i duši, žarko je želio da joj svojim djelima preda sebe kao njen neprebolni vjerni izdanak… Od početka se razvijao pod uticajem tradicionalno visoko kulturnog Beča, na čijoj konzervativnoj Akademiji umjetnosti nije bilo pogodnog tla za prijem novih ideja i shvatanja… Brajović nije podlegao novim uticajima, već je primao samo ono što je odgovaralo njegovom urođenom renesansnom duhu. Uvjeren u svoje moći radio je konstantno, oslanjajući se na visoke domete prošlosti, obnažujući ih samobitnom ličnom notom.” Nebojša Čagorović, jedan od onih prilježnih entuzijasta koji se bave zaboravljenim stranama crnogorske prošlosti tragao je za dokumentima o Brajoviću u kanadskim, američkim i evropskim arhivima: „Na Harvardu sam pronašao primjerak knjige, bolje reći kataloga, za koji je predgovor napisao književnik iz Južne Amerike Ugarte, što olakšava onima koji hoće da podrobnije istraže sve o ovom značajnom umjetniku…“ Na Stanfordu se čuva pismo koje je Nikola Petanović Naiad uputio Dejvidu Star Džordanu oko gradnje spomenika kralju Nikoli? Organizacija „Kanadski prijatelji slobode“, čiji je predśednik bio general Burnham, šćela je da unajmi Janka Brajovića da uradi spomenik kralja Nikole koji bi se postavio u San Remu…“
Da sada napravimo kratki pregled najznačajnijih vajarskih ostvarenja Janka Brajovića. Najplodniji njegov period je bio između 1924-1926. godine. Vidimo da je Brajović bio pošao za Sjedinjene Američke Države, a kasnije se vratio za London, đe je imao svoj studio, pa zatim u Kanadu, opet u Sjedinjenje Američke Države, Meksiko, Kubu, Panamu itd, đe je iza sebe ostavio velike radove u vajastvu. U Londonu je na sebe skrenuo pažnju jednim vanredno vrijednim djelom. Bila je to statua Isusa Hrista, urađena 1925. godine, o kojoj je pričao listu Sunday Exspress. Nakon toga mnoge engleske asocijacije su pokrenule ideju da se ova statua postavi ispred śedišta Ujedinjenih nacija u Ženevi. Brajović se nadao da ona može biti postavljena u Crnoj Gori ili makar na Balkanu.
O ovome radu sam je rekao: „Ponudio sam Hrista – simbola pravde – Društvu naroda, novog Hrista, Hrista koji do danas nije (tako) tumačen i da je to bila Crna Gora, ta koja me inspirisala.“ Naglasio je i sljedeće: „Ja, kao i mnogi Crnogorci, ne zaustavljam se, ne odmaram, ne odričem se! Pošto sam ja umjetnik, obilazim svijet vajajući moja poprsja, moje statue, njima propagiram svoju izmučenu otadžbinu. Moja propaganda je počela sa glijetom.“
Poslije toga uradio je čudesnu „bistu engleske kraljice Aleksandre, pa britanskog lorda Ronalda Rosa, dobitnika Nobelove nagrade, poznatog slikara Džona Laverija, kralja i kraljice Crne Gore Nikole i Milene, mnogih drugih poznatih sa obije strane Atlantika.” O bisti Kralja Nikole u jednom holandskom časopisu piše: „ODAVANJE POČASTI POČIVŠEM KRALJU CRNE GORE OD STRANE JANKA BRAJOVIĆA, CRNOGORSKOG PATRIOTE KOJI NA GORNJOJ FOTOGRAFIJI STOJI PORED STATUE NJEGOVOG BIVŠEG KRALJA.“ Uz ove uradio je biste Petra II Petrovića Njegoša i Nikole Tesle. Arheolog Predraga Malbaša u jednom radu tvrdi da je Janko Brajović autor prve Negoševe biste, o kojoj je sačuvana samo jedna stara razglednica!?
Mnogi značajni listovi i specijalne publikacije obraćale su pažnju na djelo Janka Brajovića. Tako francuski časopis La Revue Moderne des Arts et de la Vie, 1933, objavljuje opširni tekst i fotografiju ženskog akta u mermeru. Nebojša Čagorović navodi: „Zanimljivo je da je u isto vrijeme Laveri poručio izradu biste i od Meštrovića… Postoje podaci i da je na Panamskom kanalu bio jedan spomenik koji je uradio Brajović.” U Panami i danas stoji bista njihovog revolucionara u borba za oslobođenje od Španaca, Luisa.” Na bazi materijala postavljenih na sajtu Montenegro-Kanada, publicista Slobodan Čukić priredio je u Pobjedi feljton o Janku Brajoviću, „kao simbolom borbe za slobodu svoje zemlje i svog naroda, čije se djelo, bez pretjerivanja, može ubrojati među najznačajnije umjetnike sa južnoslovenskih prostora“. Zajedno sa Zoranom V. Raičevićem postavlja pitanja, koja su ujedno i odgovori, zašto je Janko Brajović zaboravljen i marginalizovan… Citiramo: „Zašto je zaboravljen? Da li zbog toga što je završio studije vajarstva u Beču, đe je naučio vještine zanata i evropske manire? Da li zato što je bio jedan od rijetkih iz tadašnje crnogorske vlasti koji je na vrijeme i od početka znao zlu sudbinu nove države koja je stvorena 1918. godine? Da li zato što je tamnovao u najgorim zatvorima tadašnje Kraljevine SHS i jedini uspio iz istih pobjeći i naći slobodu na Zapadu? Da li zato što nije htio da promijeni svoj stav po pitanju Crne Gore? Da li zato što je jedini umjetnik iz Crne Gore koji je uradio u mermeru impozantnu statuu ISUSA HRISTA od 2,7 metra sa raširenim rukama prema pravdi? Da li zato što je možda napravio najveća remek djela u vajarstvu kao crnogorski vajar? Da li zato što su njegova djela bolja i poznatija od mnogih djela u Crnoj Gori drugih vajara? Da li zato što je izdao brošuru „The Voice of Montenegro”, đe je kratko i jasno saopštio Versajskoj konferenciji mira istinu? Da li zato što je možda uradio najbolje skulpture svih vremena Kralja Nikole, Petra II Petrovića Njegoša, Kraljice Milene? Da li zato što je jedini u istoriji Crne Gore uradio skulpturu – Zbjeg naroda Crne Gore – prvu te vrste, đe se jakim udarom dlijeta odslikala politička, vjerska, nacionalna i kulturna golgota ove države nakon 1918?“
Dodali bismo da je jedan od razloga možda taj, što je kod mnogih u novoj Jugoslaviji, nastaloj poslije Drugog svjetskog rata, ispod crvene zvijezde još uvijek kucalo „bijelo srce”. Dovoljno je kao primjer navesti da je propagator bezuslovnog prisajedinjenja Crne Gore Srbiji, Savo Fatić, autor famoznog zaključka, da parafraziramo „da smo do juče bili Crnogorci, a od danas smo, to jest oni, Srbi”, bio na visokoj funkciji. On je 1945. godine postavljen za prvog predśednika Vrhovnog suda Crne Gore, ukazom Predsjedništva Crnogorske narodne skupštine.
