Stare nikšićke kafane
Ne slučajno, već iskustveno, kaže se da bez pravih dobrih kafana nema ni srećnih gradova. A za sreću je li, potrebno je malo, a to malo nerijetko mnogima postane sve. A to malo sve, vjekovima se tražilo na istom mjestu, nezavisno kako se ono nazivaše – han, mehana, aščinica, birtija, kafana, gostionica, krčma, bife, bar, kafić, restoran ili bistro, tek duša, tuga, radost, bol i sjeta, riječ i ćutnja, bijahu tu svoji na svome na toj nesvakidašnjoj slobodnoj teritoriji gdje se tačno znalo koji gosti gdje dolaze i kakve teme su na dnevnom redu.
Kafana to mjesto gdje se najbolje miješaju dan i noć, miješaju pića, bogati i siromašni, miješaju osjećanja, gdje raste adrenalin, gdje se luduje i lumpuje, gdje se stolnjaci spuštaju do poda, gdje se živi punim plućima i bez jednog plućnog krila, gdje se ispisuju i žive legende, gdje nastaje urbani mit, ispisala je kafana istorijsko – kulturološku hroniku svog socijalnog života i u gradu Nikšiću.
A svakako da te istorije i mapa kojima se hodi u prošlost kafanskog hodočašća nema bez popularnog bifea koji se 80-tih godina prošlog vijeka (i neke godine prije i poslije) „odazivao“ na sada već kultno ime „Stojeći“. Da li je imao ili ne neko oficijelno administrativno ime sada je to već manje bitno, jer rekosmo „Stojeći“ je ostao upravo takav vremenom i hronikom uspravno stojeći.
Bez striktno namjenskih stolova i stolica, sa oskudnim mobilijarom i minimalističkim dizajnom čistih svedenih linija u prostoru oivičenim drvenim policama – naslonima za ruke, piće i cigarete, ime stojeći prirodno oslika lice i duh ovog gotovo crno-bijelog filmskog prostora. Da, možda na prvu neobično, ali tačno taj stojeći položaj, ta nadlaktica na šanku i priručnim držačima stojećeg položaja dali su aromu jednog prostora i vremena.
Cinici će duhovitom opaskom zbijati šale pitajući „je li naporno Crnogorcima piti u stojećem položaju“.
Ali kakva bi to kafana bila da ne mijenja predrasude i stereotipe. Tek „Stojeći“ u ulici Narodnih heroja na oko pedeset metara od zgrade Opštine i tadašnjeg Komiteta porodio je svoje urbane heroje, herojske kafanske pripovijetke, herojske stojeće ture, došle onako sa ruke na ruku i sve njih i preko njih izdržavši stojeći, i opet sve to u folkloru koji tim stojećim putnicima duge kilometraže kroz život kafane itekako odgovaraše. Počinjalo bi se onako stojeći na po jednu s nogu, kao poziv kom se izlazi rado u susret kao svojevrsnom ritualu i socijalnom igrokazu u kome samo kafanski život režira predstave sa glavnim i tek ponekom epizodnom ulogom.
Ko to stajaše u „Stojećem“? Elem, bijahu tu lokalni činovnici, apartčici, policajci, novinari, vječiti studenti, trgovci-nakupci, pjesnici početnici, propali fudbaleri, napušteni muževi, razne dokonlije, ljubitelji (prije) podnevne čašice, svi oni i drugi slični kataloški kafanski gosti, izlivali su u Stojećem radosti, malodušnosti, tugu, razočorenje, ushićenost, brige, ljutnje, gorčine, uspomene, životne planove i padove, sjete i nostalgije… I tako iznova sa novim danom, novom čašicom i novim – starim sabesjednikom. Našli bi se tu i advokati i njihove razne stranke da tu naslonjeni na šank ukrste argumente i dokaze koji bi se pojačavali svakom novom turom vinjaka ili već…
Svakako da je prebiranje po nikšićkoj kafanskoj prošlosti nezamislivo bez ove kafane koja je za mnoge njene poštovaoce ispisala osobenu socijalnu pripovijest koja se u krajnjem zbiru upisala kolektivnom kulturom sjećanja koja i danas u naknadnim kosmološkim znacima odzvanja reskim zvucima zveketa čaša okupanim u oblacima gustog duvanskog dima koji je kroz odškrinuta vrata nosio mirise i ukuse te prijatne arome njenih gostiju.
Na mjestu nekadašnjeg Stojećeg danas je neki drugi novi moderni ugostiteljski objekat, nalik modernom vremenu i ukusima nekih novih generacija koje će u metafizičkim putanjama smisla kafane pratiti i onaj stari dobri duh starog Stojećeg, koji se je upisao u taj stari siromašniji ali po mnogo čemu drugom bogatiji nekadašnji Nikšić.
U krajnjem, sjećanje na stojeći, sjećanje je na sve nas i naše prošle jer gotovo da je teško naći porodicu čiji nedavni bliži predak nije pohodio makar u prolazu Stojeći, onako na po jednu s nogu. Povoda i razloga i slučajnih susreta na po jednu ili više uvijek je bilo. I biće.
