Na Velimlju kod spomenika Stevanu Pavlovom Kilibardi evocirane uspomene na ovog junaka sa Verdena, borca Američke vojske u I svjetskom ratu.
Ovom događaju prisustvovali su predstavnici Američke ambasade u Podgorici, predstavnici Vojske Crne Gore, članovi UBNOR-a i antifašista Nikšića, članovi porodice Kilibarda i građani Velimlja.
Prijateljstvo Sjedinjenih američkih država i Crne Gore počelo je prije više od jednog vijeka, davne 1905. godine, kada je knjaz Nikola na Cetinju primio akreditivno pismo od prvog američkog ambasadora u Crnoj Gori diplomate Džona Džeksona.
To prijateljstvo utemeljilo se i izgrađivalo na zajedičkoj borbi ovih naroda za slobodu njenih građana jer i Sjedinjenim američkim državama i Crnoj Gori najdragocjenije i najvredije je da njihovi građani žive kao slobodni ljudi koji će uživati sve civilizacijske blagodeti.
Crnogorski vojnici koji su se borili u Američkoj vojsci i u Savezničkim trupama i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu puno su doprinijeli snaženju prijateljstva među njihovim državama koje i dalje traje i biva sve snažnije.
Uspomene na Stevana Kilibardau evocirao je Slobodan Mirjačić, predsjednik UBNOR-a i antifašista Nikšića:
“Okupili smo se danas ovdje da se potsjetimo jednog od mnogih crnogorskih junaka, kojima Crna Gora nikad nije oskudijevala u svojoj hiljadugodišnjoj istoriji i neprestanoj borbi za slobodu. Taj junak koji nas je danas ovdje okupio jeste Stevan Pavlov Kilibarda a ono što ga izdvaja je to što nije poginuo kao vojnik crnogorske vojske već kao vojnik američke vojske. To samo još bolje pokazuje ljudski karakter Crnogoraca i njihov najvredniji ideal – ideal slobode.
Stevan je rođen 1892. godine u porodici koju je krasilo poštenje, junaštvo, ali i siromaštvo. Kada je napunio 16 godina 1908. godine krenuo je putem kojim su tih godina otišli mnogi Crnogorci – preko okeana – pravo u Ameriku.
U Prvom svjetskom ratu među četiri miliona Amerikanaca koji su otišli da puškom brane slobodu našao se i Stevan. Postao je narednik Desetog artiljerijskog puka i četiri godine uspješno predvodio vojnike kojima je komandovao.
Sa Američkom vojskom učestvovao je u jednoj od presudnih bitaka u Francuskoj koja se odigrala kod grada Verdena u vremenu od 15. jula do 5. avgusta 1918. godine gdje je njemačka vojska doživjela katastrofalan poraz, a ova pobjeda saveznika bila je uvod u seriju savezničkih pobjeda kojima je završen Prvi svjetski rat.
Kao narednik Desetog artiljerijskog puka sa svojom baterijom koja je brojala 26 vojnika i 12 topova, pružio je jak otpor neprijatelju koji je u bici, pored artiljerijskog naoružanja, koristio i avione i bojne otrove.
Ginuli su vojnici jedan za drugim i u jednom trenutku Stevan je ostao sam, bez lijeve ruke koju mu je odnijela granata. Svjestan činjenice da sam protiv brojnog i jakog neprijatelja ne može da uradi mnogo, Stevan je odlučio da se bori sve dok ne izdahne. Tako je i bilo.
Desnom rukom je uzimao topovsko zrno, stavljao ga među koljena, a zatim u topovsku cijev i gađao na neprijatelja kome je zadao velike gubitke i spriječio ga da napreduje. Neposredno prije nego će mu stići pomoć posljednje neprijateljsko zrno pogodilo ga je u potiljak i Stevan je na mjesto ostao mrtav.
Amerikanci su bili zadivljeni hrabrošću artiljerca sa Verdena i posthumno su ga odlikovali najvećim nacionalnim ratnim odličjem – Ordenom čeličnog krsta. Tako je Stevan postao jedini Jugosloven koji je u Prvom svjetskom ratu dobio najviše američko vojno odlikovanje. Od četiri miliona američkih ratnika Orden čeličnog krsta dobilo je samo 396 junaka. I Stevan među njima.
Amerikanci nijesu mogli da pronađu nikoga iz Stevanove porodice da uruče priznanje, ali nijesu odustajali jer Stevanov podvig je zasluživao da ostane zapamćen. I poslije 18 godina uručen je njegovoj majci Ilinki.
Svečanost uručenja ordena majci pokojnog Stevana upriličena je u školi rezervnih oficira u Bileći.
„Herojska majko, Vi ste srećni i ponosni što ste rodili takvog heroja koji je svojom hrabrošću zadivio cijelu američku vojsku. Vi ste jedini u Jugoslaviji koji primate za Vašeg hrabrog sina ovo naše najveće odličje“, kazao je tada američki vojni ataše pukovnik Vilars, a prenijele tadašnje novine.
I mi se danas ponovo potsjećamo na našeg Stevana Kilibardu kako se nebi zaboravio njegov junački podvig jer to on svakako zaslužuje a nama njegovim sugrađanima i plemenicima služi na čast i ponos.
Još jednom neka je slava i hvala Stevanu Pavlovom Kilibardi.”
UBNOR I ANTIFAŠISTI NIKŠIĆA
