Interesatno je da Nikšić i Valjevo simbolično povezuje slična sudbina i herojska smrt dva mlada čovjeka, najhrabrijih sinova Jugoslovenskih naroda, koji su bili sinonim otpora fašizmu.
Ljubo Čupić, Nikšić, 9. maj 1942. godine / Stjepan-Stevo Filipović, Valjevo, 22. maj 1942. godine
Ne znam jesam li ja išao kroz vijeme ili je vrijeme prolazilo pored mene, bilo koje da je dosta toga vremena i dosta dana i godina je ostalo iza, a naravno da su ostajali i tragovi vremena, pa ponekad razmišljam kako je ono išlo preko mene, mijesilo me, gnječilo i oblikovalo, ali skulptura je vremenom postajala sve manje privlačna, a iznutra sam uvijek ostao isti, sa dušom djeteta, gledajući naprijed u lijepe stvari, hvatajući vrlo rijetko, kada sam slobodan, sebe kako lutam po dalekoj prošlosti, obično prebirajući po lijepim trenucima iz života. Krstarim mislima po bespuću većem od moga uma, tražeći nešto što sam davno, prije pola vijeka izgubio. Nešto naizgled malo, ali meni tako važno. To nešto me skopalo nevidljivim kandžama prošlosti i povuklo u gomilu snova koji me na trenutak učine tako malim, pa sam tako nevidljiv i sićušan lutajući u svojim uspomenama poslije četrdesetsedam godina stigao, u Garnizonsku ambulantu u Valjevo, gdje sam sredinom prošlog vijeka došao, tačnije daleke 1968/69. sa svojih dvadesetak drugova iz dvije generacije i „Služio Narodu i Domovini.“ Lijep je to bio osjećaj doći iz vojvođanske ravnice, koja mi nije baš najbolje prijala, u jednu tako uređenu ustanovu, u grad koji me u onoj udolini podsjetio na moj Nikšić, po klimi, po položaju, po Kolubari, koja me potsjećala na Zetu, po uzvišenju Vidrik koje se jedino razlikovalo od Trebjese, što je na njemu umjesto Motela podignut spomenik, najveća do danas izvajana ljudska figura, znali smo „heroju naše revolucije“, (pod navodnicima zato što danas zaboravljamo, više namjerno nego slučajno.).
Interesatno je da Nikšić i Valjevo simbolično povezuje slična sudbina i herojska smrt dva mlada čovjeka, najhrabrijih sinova Jugoslovenskih naroda, koji su bili sinonim otpora fašizmu. Oba u maju 1942. godine, dvadesetšestogodišnji Čedomir-Ljubo Čupić, vezanih ruku ispod Trebjese, sa dobro poznatim osmjehom prkosi fašistima, kao i dvadesetdevetogodišnji Stjepan-Stevo Filipović ispod Vidrika, sa vješala podignutih ruku i stisnutih pesnica poziva na otpor i antifašističku borbu.
Tih sumornih kišnih dana, krajem septembra šezdesetosme, sa dvomjesečnog logorovanja, stigli smo pravo iz rova, koji sam, dobro se sjećam zbog svoje visine morao iskopati malo manje od dva metra u dubinu, kako bi mi samo glava iz njega virila, u tvrdu vojvođansku crvenicu, od koje se po tamošnjim fabrikama peče crijep i cigla, a sve se radilo u cilju odbrane od Rusa, koji su napravili invaziju i preko noći upali u Čehoslovačku, kako bi ih mi spremno dočekali ako krenu na nas, (nije tada bilo „Ne daj Bože“) i akciju počnu desantom na neki odavno napušteni, koliko se sjećam „Ečka“ aerodrom. Tamo nas je zamijenila nova „klasa“ vojnika, među kojoma su bili, kasnije će se ispostaviti moji najbolji prijatelji i drugovi iz vijničkih dana. Nakon pola godine u februaru šezdesetdevete u ambuantu su između ostalih stigli: Zagorac Nikola iz Zaboka kod Zagreba, Šumadinac Rade iz Čačka, i Dalmatinac Mirko iz Solina kod Splita. To su imena i likovi koji se pet decenija nikada nijesu izbrisali iz mojeg sjećanja. Kako je vrijeme prolazilo interesovanje je raslo; gdje su, šta rade, jesu li se ostvarili porodično, jesu li uspjeli u životu i na kraju jesu li svi živi. U međuvremenu se bar za nas neočekivano dogodio građanski rat, pa se pomišljalo i na to: je li i nas neko protiv naše volje uspio tamo ugurati, šta ako smo možda, pa iako na ogromnu razdaljinu nesvjesno uperivali oružje jedan prema drugome. Mnogo neodgonetnutih pitanja, samo na jedno je bez dileme, postojao odgovor, poznavajući dušu davnih prijatelja, sa kojima sam kroz vrijeme u mislima putovao i bio uvijek sa njima, ma gdje da smo bili, niko od nas nije imao takvu dušu da bi mogao počiniti bilo šta što nije primjereno časnom čovjeku, a u ostalom mi smo i u vojsci saniteti sa humanim zadatkom, a ne da ratujemo.
„Ako je neko dobar čovjek ne mogu ga
zlim učiniti ni zla vremena ni zli ljudi“
Mislio sam da je samo ostalo sjećanje na dobra davno prošla vremena i da je propala svaka nada da ću ikada uspjeti saznati nešto o tim finim dječacima, da je uzaludan bilo kakav pokušaj traženja ih, a onda sam jednoga dana, vrlo neodlučan, smatrajući to, zbog predrasuda mojih savremenika neprikladno mojim godinama i pomalo se plašeći, da će mi ova nova tehnologija oduzimati vrijeme, da ću samo pronalaziti virtuelne prijatelje u iluziji da nijesam sam ili da sam dovoljan sam sebi, družeći se sa kompjuterom, ali ipak sam se odlučio i otvorio profil na Fejsbuku.
I ove večeri sam baš u tom virtuelnom svijetu u svojoj sobi sam sa kompjuterom i sjetih se: „Nada posljednja umire.“ Da pokušam i ovdje pronaći prijatelje koji su ostavili vječiti trag u mome srcu i koji su mi nedostajali svih proteklih godina: Nikolu, Rada i Mirka. Ukucam Rade ništa, Nikola jedan ili dva sa istim prezimenom, ali vidim nije to, Mirko, pet njih sa istim prezimenom, samo me jedan podsjeća na Mirka iz mladosti kojega tražim. Znao sam, ako poruka ode na pravu adrsu, adresu i dobije je moj drug iz davno minulih vremena, ne samo da će se javiti nego će se obradovati, pa je sasvim dovoljno, kratko postavljeno pitanje, je li on možda te šezdesetdevete služio vojsku u Valjevskoj garnizonskoj ambulanti. Klik, i poruka ode.
Uspomene oživljavaju i na neočekivan odgovor naviru snažnije nego ikad:
„… Iskreno mi je drago što ste me prepoznali i obradovalo što ste se javili…“
U poruci me podsjetio na više detalja, nego sam ih ja pamtio, a odmah po tom smo uspostavili audiovizuelni kontakt. U dugom razgovoru smo oživljavali uspomene i sjećanja, pa i toga da se nije baš slučajno dogodilo da nas četvorica postanemo bliskiji i bolji prijatelji od ostalih. Sve je počelo neposredno nakon dolaska novih vojnika u GA, dok smo se takoreći upoznavali, zbližila nas je jedna dječačka igra, jedna bezazlena, drugarska šala na Mirkov konto. On je svakoga dana šetao ondje pored ograde i gledao kada će iz ekonomske škole, koja je bila malo niže, preko ulice u isto vrijeme, naići grupa devojaka, među kojima je pogledom izdvojio malu slatku crnku u koju se ludo, platonski zaljubio.
Toga dana mi je bilo dosadno, dok sam dežurao na prijavnici, kao portir u bolnici, a u međuvremenu je došao na pregled sin nekog starješine, koji mi je onako usputno rekao da ide u ekonomsku školu. Dok je čekao u holu ja sam iz sveske za dežurstva iscijepio list i napisao:
Vojniče, Mirko!
Raspitivala sam se i saznala tvoje ime. Vidim da me uporno gledaš svakog dana i očekujem da mi priđeš. Nadam se, da ćeš sjutra, sačekati tu ispred i pridružit mi se na putu ka kući.
Ime ti neću otkriti dok se lično ne upoznamo.
Vidimo se!!!
Savio sam parče papira i rekao mu, neka samo pita: -Ima li ovde vojnik Mirko? Naišao je na Rada, a on je pozvao Mirka. Rade i Nikola nijesu mogli vjerovati i došli su da mi kažu da je Mirko dobio pismo od one male. Ispričao sam im o čemu se radi, ali nas trojica nijesmo širili priču, samo smo rekli potporučniku Kosti da se malo šalimo, neka mu da dozvolu za izlazak. Spremio se naš drug, izašao na ulicu, tu blizu, kako mu je glasilo u poruci, namjerno da vidimo šta će se desiti. Dok je čekao, mi smo se postrojili ispred da vidimo je li režija uspjela i savjetovali mu da se izmakne malo dalje od kapije, kako djevojka ne bi mislila da je na straži. Naišla je grupa djevojaka, otprilike jedno, možda i dva odjeljenja, bilo ih je puno i negdje u sredini je bila ona koju je odabrao, upao je među njih i lijevo, desno, desno, lijevo, djevojka sva zbunjena jedva prođe, a mi smo vikali: „Uaa! Uaa!!“ Poslije dan dva napišemo novo pismo u kojem naglasimo, da joj je drago što je zaustavljao, ali nije mogla stati od divljaka, njegovih nekulturnih drugova koji su urlali, pa je zakazala novi sastanak na brdu, kod spomenika, da dođe u večernjim satima i neka skine šinjel i kapu, radi raspoznavanja, iako je duvao jak sjeverac i bio hladan dan. Predali smo pismo, donio neko na prijavnicu, za njega. Kada je uzeo dozvolu i spremio se da ide, nastali su problemi i muke naše i njegove, nismo mogli dozvolili da ode prešlo bi granice mjere, i ovako je bilo dosta neumjesno, pa smo uložili mnogo truda i napora, da prihvati istinu da smo mi pisali, a da djevojka s tim nema ništa, mislio je da smo ljubomorni i da hoćemo ponovo da mu prevarimo da nađe djevojku. Ta šala, ta dječačka igra nas nije posvađala, nego naprotiv zbližila.
Nije to jedina „smicalica“ koju smo pravili jedni drugima, a uvijek bez ljutnje. Jedne noći sam u ponoć došao sa dežurstva i neko skroz pokriven u bočnom položaju leži u mome krevetu, otkrijem kad tamo pokriven ogromni krivi bagremovi balvan. Nijesam vikao niti se bunio, nego ga polako spustio i stavio pored kreveta, iznio posteljinu, malo protresao i legao da spavam. Minirali smo krevete jedni drugima. Igrali fudbal u ekipi zajedno, protiv drugih. Priča ne bi bila potpuna kad bi iz nje izostavili našu jutarnju gimnastiku. Kažu nam starješine: „Od danas će te svako jutro radii fiskulturu, izležavate se kao babe.“ Imao sam nekakav čin i morao sam ih postrojavati. Sledećeg jutra se postrojimo tačno ispred prozora gdje su starješine i po dogovoru gazimo strojevi korak, a na komandu: „Vrlo dobro!“ glasno su odgovarali „Služimo naroodu!“ Ponavljali smo, sve dok je starješinama dosadila galama: „Dobri ste, završite!“ Od tada smo radili fiskulturu po svojoj volji, a najčešće smo igrali fudbal na poligonu iza zgrade. Znali smo ko će koje noći ukrasti gajbu kakvoga voća sa kamiona koji su se često parkirali ispred „Voćara“, fabrike za preradu voća koja je bila tačno preko puta ambulante. Sjetio sam se i lijepe djevojke, koja me nije htjela pogledati dok sam bio u uniformi, a one večeri kada sam obukao civilno odjelo, prvi put poslije godinu i po dana sam na ramenu osjetio nježni dodir ženske ruke, koji me onako još nespremnog za civilni život potpuno iznenadio i zbunio, pa nisam umio ništa kazati, a i mislio sam, šta sad i da kažem kada za sat vremena kreće autobus za Crnu Goru.
Na kraju ovoga razgovora u kome smo oživjeli mnogo sjećanja, dogovorili smo se da on potraži Nikolu a ja Rada, i treći dan mi je plačući saopštio, da je prije petnaest godina Nikola umro.
Rado bih vratio vrijeme, bar tih petnast godina nazad, kako bih čuo riječ i glas moga davno izgubljenog, ali nikada zaboravljenog prijatelja, zbog kojega me je progonila neka potajna slutnja, koja je u meni budila čudan, neobjašnjiv osjećaj i intuicija koja mi je govorila da je moguće da Nikola nije živ, iako sam sa njim u pravom smislu bio prijatelj. Imali smo zajedničke fotografije napravljene baš pod spomenikom Hrvata, za kojega su govorili „dalmatinski proleter, jugoslovenski komunista, srbijanski partizan“, Stjepana Filipovića, koji je 22. Maja 1942. godine isopd vješala klicao narodu i pozivao na otpor, prije nego je na njima izdahnuo, čija se slika i danas čuva u palati Ujedinjenih nacija.“ Dok sam pregledao te slike, pomislio sam čudne li u njima simbolike, koju nijesmo namjerno planirali i pomislio sam da slike traju duže od riječi i da se njima može kazati više nego riječima. Odmah sam Nikolinom sinu poslao našu zajedničku fotografiju uz poruku:
-Ovo je uređeno brdo Vidrik iznad grada Valjeva, gdje smo se Tvoj pokojni otac i ja jednoga dana družili i koliko se sjećam, baš toga dan smo puno razgovarali o životu prije vojske i o planovima poslije. U to vrijeme se rijetko fotografisalo van fotografskih radnji, pa su ovo dvije jedine naše zajedničke fotografije. I sada se pitam, odakle je toga dana, tamo neko bio sa fotografskim aparatom i ko nas je baš tu fotografisao…
Nikolin sin je neočekivano brzo odgovorio.
„…Ovo je dokaz da neka prijateljstva traju i sječanja na dobre ljude nikada ne nestju. Hvala vam za ovu sliku, na kojoj se desno, jasno vidi moj tata. Tu sliku nemam… Šaljem Vam neke tatine slike iz vojske.“
Ne umijem objasniti osjećanja, koja su se u meni probudila, kada sam među starim fotografijama ugledao i onu koju ja nisam imao, davno zaborevljenu na kojoj sam sam u uniformi, a koju je neko tako daleko i toliko dugo čuvao, da je ostala u domu njegove porodice i poslije njegove smrti.
-Prijatelj ostaje prijatelj i ako ga godinama ne vidiš, pa evo ako se i preseli sa ovoga svijeta, kao što se preselio tvoj čestiti otac, ali nikada ne može otići iz sjećanja svojih prijatelja. Sve je relativno i prolazno, samo je smrt vječna i ona je ogledalo života, jer se tada svede i sabere sve ono što se za života učini. Zato iz te tame do nas dopire ono ljudsko dobro i ljubav koju čovjek drugima za života ostavi. Nkola mi je ostao u sjećanju kao momak koji je uvijek bio spreman za toleranciju, razumijevanje i praštanje. Iskren, objektivan, nenametljiv, sa osjećajem mjere u šali i razgovoru. Bio je ispunjen jakom životnom energijom, ne bučnom nego onom tihom unutrašnjom, koja je upućivala na dobročinstvo u svakom pogledu. Uvijek je u nama tražio ono bolje, pozitivnije i uzvišenije.
Poslije nekoliko dana sam pokušao pronaći i trećeg prijatelje, pa sam na odgovarajuće prezime i ime izabrano onako nasumice iz toga grada, poslao poruku, u kojoj sam uljudno, kliko sam više umio zamolio gospodina da mi pomogne kako bih uspostavio kontakt sa Radom.I sa te adrese je stigao odgovor, kakav sam najmanje očekivao:
„…Rade mi je bio otac… Nažalost, umro je prije pet godina…“
Pogodilo me je kao da se toga trenutka desilo tu pred mojim očima. Sjetio sam se:„pravi prijatelj ti samo jednom u životu nanese bol- kada umre!,“ pa sam u naletu emocija napsao;
-Vojnička prijateljstva brzo blijede i zaboravljaju se, ali ja moga druga Rada nikada nisam zaboravio. Jednako ga se sjećam i danas, nakon četrdesetsedam godina, kada sam na moju veliku žalost saznao da se i on prije pet godina preselio u vječnost. Rade je bio vrijedan momak, pouzdan drug i prijatelj, a duhovitost koju je posjedovao, bila je njegova posebna odlika i u mome sjećanju je ostavila jak pečat, po čemu ću ga posebno pamtiti…“
Šest mjeseci, prije od njih sam odslužio vojni rok i otišao, tada ne sluteći da ću se ovoga druženja tako dugo sjećati, ali kako su godine prolazile sjećanja vezana za to vrijeme su sve više navirala, sasvim istinskim ljepotama koje sam sa sobom nosio svih ovih godina, što je ostavilo dubok trag u mome životu, u lijepim uspomenama, ne očekujući to i od mojih drugova, ali vrijeme je „majstorsko rešeto“ pa je pokazalo da su i oni isto osjećali. Svaki je bio poseban, svaki drugačiji i svakome je na poseban način nedostajao onaj drugi, što je uprkos svim preprekama, obogatilo naše živote i učinilo ih ljepšim.
Naše druženje se nije zasnivalo na filozofiji interesa, ko će od koga imati više koristi, nego je to bilo spontano i suptilno prijateljstvo, od kojega akteri ove priče nemaju nikakvu materijalnu korist, ali imaju duhovnu. U želji da i dalje ne pada u zaborav, kako reče Nikolin sin: „Jedna predivna priča nakon skoro 50 godina,to su bila prava prijteljstva !!!!!! A ne ova danas ljudi zaborave jedan drugog za par mijeseci !!!!!!“
Propali su naši ideali iz mladosti, propala je Jugoslavija i Jugoslovenska Narodna Armija, kojoj smo se čašću i životom zaklinjali na doživotnu vjernost, samo nije propalo sjećanje na lijepe dane jednoga druženja i naše prijateljstvo u koje se nikada nijesmo ni čim zaklinjali.
Piše: Vukosav Delibašić
