U okviru septembarskih dana kulture, u Nikšiću je u galeriji Nikola I, otvorena izložba, projekat, performans, instalacija… renomiranog crnogorskog slikara Mirka Brkuljana. Organizator izložbe je bio Centar za kulturu Nikšić.
U okviru septembarskih dana kulture, u Nikšiću je u galeriji Nikola I, otvorena izložba, projekat, performans, instalacija… renomiranog crnogorskog slikara Mirka Brkuljana. Organizator izložbe je bio Centar za kulturu Nikšić.
Brkuljan je rođen 14. aprila 1948. godine u Nikšiću. završio je Pedagošku akademiju u Nikšiću 1977. godine, u klasi profesora Nikole Gvozdenovića. Živi i radi u Nikšiću.
Fulozofsko – umjetnički igrokaz Mirka Brkuljana u specifičnom šahovskom teatru memorije kreće nas oprostorenim promišljanjima umjetnika o tzv. velikim temama koje svoje prirodno utočište/ishodište pronalaze u umjetnosti. taj svojevrsni performans objedinjuje i zahtijeva aktivaciju svih čula, zarad jedinstva, slobode i sklada koji se rađa, opstaje i živi u umjetnosti.
Mirkova šahovska pozornica memorije prati/proizilazi/pozicionira civilizacijski hod kroz 32 ključne figure igre (Isus Hrist, Gilgameš, Sizif, Martin Luter, Volter, Njegoš, Dante, Mona Liza, Pikaso, Dali, Betoven, Pavaroti, Mik Džeger, Bitlsi, Merlin Monro, Čarli Čaplin, Vudi Alen, Endi Vorhol, Frojd, Dostojevski, Gandi, Če Gevara, Karl Marks, Mao Cetung, Lenjin, Čerčil, Hitler, Abraham Linkoln, Fišer, Kasijus Klej, Ajnštajn, Amstrong, Bil Gejts), bez kojih ovaj svijet u društveno – filozofskom, političkom, kulturno – umjetničkom smislu ne bi bio isti. Međuzavisna konstalacija njihovih energetsko – estetskih, vremensko – prostornih susreta tvori duhovnu, univerzalnu, nebesku/umjetničku sferu koja dominira i usmjerava kretanja ovozemaljskim, isprojektovanim svijetom, kroz „poteze“ običnih smrtnika na pozornici života.
Koncepcijski zahtjevan i kompleksan, projekat „Kucanje po memoriji i igra“ obuhvata 81 kocku dimenzija 10 x 10 cm, više slika, instalacija, jednu veliku sliku 2,10 x 2,10 m, inpostiranu na podu galerijskog prostora, učešće glumca i četiri balerine, a najznačajniji akteri ovog umjetničkog performansa su posjetioci, koji prolaženjem i razgledanjem, zapravo, nesvjesno učestvuju u projektu, održavaju ga. definišu vrijeme njegovog trajanja i u konačnici, daju mu smisao. Projekat je zamišljen kao proces koji traje, obnavlja se, nastavlja. On vrca simboličkim porukama, skrivenim značenjima, šifriranim kodovima, prožimanjima/preplitanjima, paralelnim čitanjima, dihotomnim bivstvovanjem vječitih suštinskih odgonetanja i, nadasve, zavodi mističnom igrom koja se permanentno i kontinuirano odvija u nama i oko nas – život/smrt, svjetlost/tama, dobro/zlo, nebo/zemlja…
Brkuljan tvori trodimenzionalnu sliku/instalaciju kao formu kocke koja lebdi u prostoru, definiše prostor i njime vlada. Simbolika kocke je višeznačna – simbol zemlje, postojanosti, projekcija unutarnjeg, ograđenog prostora koji je temelj svem nematerijalnom, duhovnom. Kocka je simbol četiri osnovna elementa, četiri strane svijeta, četiri godišnja doba, četiri faze u razvoju i životu čovjeka. Ona je simbol arhetipskog reda u univerzumu, cjelovitosti i sveukupnosti. Mirko „ispunjava“ sve svoje kocke slikama pobune, rađanja, magije, prolaznosti, mistike, moći… Slikama Crne Gore, dostojanstvene i prkosne, Lubardijnske i Njegoševske, borbene, podijeljene, kontrastne, prelijepe Mirkove Crne Gore. Trubači najavljuju dolazak/odlazak svih predrasuda, ograničenja, sputavanja, nedoumica i slave dolazeću pobjedu, beskonačno vrijeme slobode jedino moguće u iluzionističko – virtuelnom svijetu umjetnosti.
Osvojiti slobodu najveći je i najteži zadatak čovjeka/umjetnika, jedino u umjetnosti u potpunosti moguć. Umjetnost dozvoljva da osjetimo ljepotu osvojene slobode. Mirko nam je na piedestalu šahovske table pruža na dar i dijeli taj privilegovani osjećaj sa nama.
„Tajna večera“ sa dominantnom figurom Hrista u šahovskoj odori u sredini kompozicije, donosi neka nova čitanja ove simboličke scene, potencirajući paradigmatičnu priču o čovjeku, prošlom i budućem, o vječitom „raspeću“ kroz egzistencialističko – intelektualne borbe sa samim sobom, svojim strahovima, nepoznanicama, dilemama…
Prepoznatljiva Brkuljanova umjetnička leksika gradi upečatljiv, vrlo ekspresivan likovni vokabular, senzibilnom egzekucijom koja provocira, efektuira i podstiče mentalno fizičke izražaje, kretanja kontemplativnim poljima sopstva, vlastitih svjetonazora, specifičnim miksom stilova u sublimaciji realizma, kubizma, manirizma, metafizike… zapravo, svojevrsnog stilskog eklekticizma materijalizovanog u tipičan Brkuljanov stil jasnih, čistih boja koje isijavaju svjetlost zasnovanu na snažnim kolorističkim kontrastima. kao koagul različitih bujica, tačka iz koje ističu bezbrojni stimulansi, Mirkova slika se „razlaže“ u višestrukim pravcima, oslobađajući energije, ponekad međusobno suprostavljene, iako istovremeno izazvane. Djelo koristi tenziju sačinjenu od mobilnosti i malih pažnji. Pritom nas primorava da se vraćamo ponovnim iščitavanjima, jer „…ništa nije korisnije od sumnje u pravom času…“.
Kvadrat/kocka je Brkuljanovo „polje moći“ – savršeno geometrijsko tijelo sa određenim fizičkim ograničenjima, međutim, Mirko njihovim međusobnim jukstapozicioniranjem slaže svoj magični mozaik, konstruiše/gradi vlastiti univerzum umjetnosti. na njegovom nebu zvijezde koje vječito sjaje su umjetnici/duhovnici, filozofi pregaoci, ljudi koji su svoje postojanje prolaznom, ovozemaljskom svijetu obilježili trajnim civilizacijskim vrijednostima i zavidnim pomacima u njegovom duhovno – intelektualnom razvoju. Umjetnik kao da postavlja sebi/nama pitanje: „Može li se u umjetnosti zadobiti neka druga vrsta vječnosti, ili trajnosti, koja je čovjekovoj krhkoj ljušturi, tijelu u kojem obitava, uskraćena? Može li duh, a da to nije u religiji i nekom životu različitom od ovozemaljskog, pribaviti čovjeku toliko potrebnu iluziju spasa“?
Ovim svojevrsnim ditirambom životu/umjetnosti, odom trajanju kroz vječitu igru izazova, Mirko nam saopštava da je „čovjek običan pion na velikoj šahovskoj pozornici“, da je misija umjetnika „kucanje po memoriji“ zarad igre kojom nas oslobađa, jer ona je Sloboda.
Umjetnik kaže: „ Ja sam udario o zvono umjetnosti čiji eho osvaja svijet“ … Dopustimo da nas makar za trenutak „zatalasaju“ njegove vibracije…
Piše: Mr Anastazija Miranović – istoričarka umjetnosti i likovna kritičarka
