RUKOVĐENJE PROSVJETOM U CRNOJ GORI od 1882. DO DANAS (II DIO)

FELJTON (II) DIO

Ličnosti na čelu najviših organa državne uprave u prosvjeti: ministri, zastupnici (vršioci dužnosti) ministra, sekretari sekretarijata – ministri, predśednici savjeta za prosvjetu.

Piše: Radovan Damjanović

Ministarstvo prosvjete u Crnoj Gori ustanovljeno je 1882. godine i nazivalo se Ministarstvo prosvjete i crkvenih poslova. Prije formiranja Ministarstva za poslove prosvjete u tadašnjoj Crnoj Gori bili su zaduženi pojedinci od ugleda i autoriteta za praćenje i razvoj ove djelatnosti. Tako, nalazimo u arhivskoj građi da je od 1979. do 1880. godine ovim poslovima rukovodio vojvoda ĐURO CEROVIĆ, a u 1880-toj godini to je bilo povjereno LJUBOMIRU P. NENADOVIĆU.

Od osnivanja ministarstva do danas na čelnim dužnostima ovog državnog resora u Crnoj Gori nalazili su se sljedeći pojedinci:

POPOVIĆ SIMO(A) je rođen u Tovarniku, (Srem – Srbija) 1846. godine, đe je završio osnovnu školu. Završio je gimnaziju u Sremskim Karlovcima i Požunu (Bratislava), đe je kraće vrijeme pohađao čuveni slovački protestantski licej. Studije je započeo u Požunu, a nastavio na Velikoj školi u Beogradu. Pošto je osumnjičen od vlasti kao protivnik režima prešao je u Zemun i radio kao novinar, a potom pokrenuo list za prosvjetu i privredu “Narodni prijatelj”. Sarađivao je u više listova i časopisa u Vojvodini i Srbiji.

Rado je prihvatio poziv knjaza Nikole da dođe na Cetinje i pomogne modernizaciju mlade crnogorske knjaževine. Od dolaska u Crnu Goru 1870. pa do smrti ostao je vjeran svojoj novoj domovini, smatrajući sebe Crnogorcem, ističući da su nekad njegovi preci sa Durmitora preselili u Srem.

Popović je i na Cetinju nastavio da se bavi novinarstvom. Bio je urednik prvih pravih crnogorskih novina – nezavisnog neđeljnika “Crnogorac”, koji se bavio pretežno spoljnopolitičkom problematikom i informisao čitaoce o životu u Crnoj Gori. Rado je čitan van granica Crne Gore i odigrao je značajnu ulogu u propagiranju oslobodilačkog zanosa u otporu prema Turskoj i Austo-Ugarskoj zbog čega je njegovo rasturanje u tim krajevima bilo zabranjeno. Zbog toga “Crnogorac” prestaje da izlazi, a umjesto njega se pojavio “Glas Crnogorca”, koji je takođe uređivao Simo Popović.

U ratu protiv Turske (1876-1878) knjaz Nikola je Sima imenovao za svog sekretara. Obavljao je posao ratnog izvještača iz glavnog crnogorskog vojnog štaba čiji su izvještaji preko “Glasa Crnogorca” stizali do Beograda, Zagreba, Novog Sada, Zadra i drugih krajeva Balkana. Za zasluge u ovom ratu knjaz mu je dodijelio titulu vojvode. Poslije Berlinskog kongresa imenovan je u komisiji za razgraničenje sa Turskom prema Albaniji.

Za ministra prosvjete i crkvenih poslova imenovan je 1886. i na toj dužnosti je ostao do 1903. godine kada je na svoj zahtjev penzionisan. (Po svemu sudeći došlo je do neslaganja sa knjaževim namjerama oko daljeg razvoja demokratskih promjena u Crnoj Gori.)

Kao ministar nije se isticao reformatorskim sposobnostima kakve je pośedovao njegov prethodnik Jovan Pavlović, ali je uspješno nastavio sa promjenama i reformama u školstvu i kulturi Crne Gore koje su ranije započete. Uživao je popularnost među prosvjetnim i kulturnim radnicima (brinuo se o njihovom materijalnom položaju, uveo je platne razrede, radio je na afirmaciji škole u društvenoj sredini i sl.). Za vrijeme njegovog ministrovanja donesen je (1902) novi nastavni plan i program za osnovne škole, niža Cetinjska gimnazija prerasla je u višu realnu gimnaziju. Zalagao se da svaka škola ima biblioteku sa čitaonicom. Tvorac je Zakona o Knjaževoj biblioteci koji je donesen 1886. godine.
Uspješno se bavio prevođenjem sa njemačkog, poljskog i ruskog jezika. Napisao je dva spjeva (“Osvojenje Nikšića” i “Osvojenje Bara”), a u rukopisnoj zaostavštini nađeno je njegovo obimno memoarsko djelo.
Umro je 1921. godine.

VUKOVIĆ GAVRO, rođen je 1852. godine u selu Lopate kod Lijeve Rijeke. Osnovnu školu je učio u manastiru Đurđevi stupovi kod Berana i na Cetinju. Počeo je učiti gimnaziju u Nici (Francuska), a završio je u Beogradu 1869. godine. Diplomirao je pravo kao prvi diplomirani pravnik iz Crne Gore na Velikoj školi u Beogradu 1873. godine.

Jedan od najstarijih crnogorskih političara i ministara vanjskih poslova. Uporedo sa obavljanjem funkcije ministra vanjskih poslova bio je oko dvije godine (1903-1905.) zastupnik ministra prosvjete i crkvenih poslova. No, bez obzira na funkcije koje je obavljao, zahvaljujući svom obrazovanju i ugledu koji je imao u društvu bio je u prilici da značajno utiče na prosvjetnu politiku Crne Gore, a naročito kada se radilo o školovanju crnogorske omladine u inostranstvu. Iako zauzet obavljanjem niza odgovornih državnih i političkih funkcija obavljao je jednako temeljno i savjesno i dužnost zastupnika ministra prosvjete. U tome mu je značajno pomagao profesor Jovo Ljepava koji je i bio načelnik u Ministarstvu prosvjete. U tom periodu donesen je Zakon o uređenju nadzora nad osnovnijem školama u Crnoj Gori (1905) kojim se decentralizuje prosvjetno-pedagoška služba. Umjesto Glavnog školskog nadzorništva uspostavljaju se oblasna nadzorništva. Iste godine se ustanovljava institucija Prosvjetnog savjeta kao stručno-savjetodavnog tijela ministarstva čije je članove postavljao knjaz.
Umro je 1928. godine.

DOŽIĆ MILO je rođen 1869. (1871) godine u Donjoj Morači, Kolašin, đe je i završio osnovnu školu. Učio na Cetinju I i II razred gimnazije (1885 – 1887), i istu završio u Sremskim Karlovcima. Studira pravo na Pravnom fakultetu u Beogradu i diplomira 1896. godine. Doktorirao je u Atini 1909. godine.

Najprije obavlja funkciju sekretara, a ubrzo i šefa Sekretarijata Velikog suda na Cetinju. U vladi Lazara Mijuškovića (1905-1906) biran je za ministra pravde i zastupnik ministra prosvjete i crkvenih poslova. Obavljajući ove funkcije pokazao je svoje izrazite organizacione sposobnosti. U prosvjetnoj djelatnosti je značajno unaprijedio postojeće stanje. Znatno je povećao plate prosvjetnim radnicima. U tom periodu se donosi novi zakon o osnovnoj školi „kakvog je po dobroti za školu i učiteljstvo bilo malo đe u Evropi“. Donesen je i Zakon o štampi koji se za to vrijeme smatra vrlo naprednim.

Poslije podnošenja ostavke vlade Lazara Mijuškovića (novembar 1906) Dožić je biran za narodnog poslanika u Kapetaniji donjomoračkoj. Tokom 1908. godine postavljen je za člana Državnog savjeta, da bi u vladi Lazara Tomanovića (1911-1912) bio ponovo imenovan za ministra pravde i zastupnika ministra prosvjete i crkvenih poslova.

Poginuo je u atentatu koji je na njega kao predśednika Velikog suda u Podgorici izvršen novembra 1919. godine.

RAIČEVIĆ MILOSAV (1875 – ?) je rođen u Trepči (Andrijevica). Osnovnu školu je završio u Andrijevici, gimnaziju u Beogradu, pravne nauke u Petrogradu. Po povratku sa studija postavljen je za pisara, kasnije (1903) za sekretara Ministarstva pravde.

Poslije donošenja Ustava (1906) knjaz Nikola povjerava mandat za sastav vlade Lazaru Mijuškoviću i u toj vladi Milosav dobija položaj ministra pravde i istovremeno zastupnika ministra prosvjete i crkvenih poslova iako je bio simpatizer „klubaša“, političke grupacije koja je imala kritički odnos prema politici crnogorskog dvora. Ova vlada nije dobila povjerenje Skupštine, ali je i u novom sastavu (mandat za sastav je dobio Marko Radulović, predstavnik „klubaša“) Raičević zadržao iste portfelje (1906-1907). I ova vlada nije bila dugog vijeka pošto je ubrzo izbila poznata „bombaška afera“ koja je dramatično odjeknula u Crnoj Gori. Otkrivene su bombe koje su iz Beograda ilegalno prenijela dva Crnogorca radi izvođenja terorističkih akcija u Crnoj Gori. U istrazi je bilo optuženo 132 lica, a sud je osudio na zatvoreke kazne 50 lica. Osuđen je bio i Milosav Raičević na 12 godina robije kao saučesnik u aferi. Pomilovan je 1913. godine poslije 5 godina odležanih u Jusovači.

Radio je na uređenju lista „Narodna misao“ koji je izlazio u Nikšiću i bio je predśednik uređivačkog odbora.