CRNA GORA ZEMLJA RATNIKA (IV DIO)
Priredio: Blagoje Đukanović
Pokušaću čitaocima predstaviti autorova zapažanja data u pričama Nikšić i stari Manastir Ostrog, Crnogorski način života i odgoj mladih, vjenčanje i sahrana. Nikšić nije znatnije prikazan u knjizi, ono najvažnije biće navedeno.
Roj Trevor ne saopštava kako je došao u naš grad (predpostavljam pješke ili na konju), ali daje opis puta i izgled grada. Kaže da se do Nikšića može stići preko starog Vezirovog mosta, idući uz veliku Zetsku ravnicu, koja obiluje bujnim listopadnim šumama i plodnim njivama. Trevor ga opisuje kao sjevernu prijestonicu Crne Gore. Taj put nije nimalo simpatičan: -Na kraju se ravnica Zete sužava sve dok je potpuno ne opkole sumorne, zastrašujuće planinske pregrade. Iznad naših glava štrče velike gromade stijenja i kao da im treba samo blagi dodir vila, pa da se odvoje i strmoglave dolje i unište drum. -Prelazeći preko nenaseljenih planina koje dijele dolinu Zete i Nikšićko polje, puca vidik na ogromnu ravnicu, kojoj vijuga put kojim su išli. -U centru ove ravnice leži Nikšić, koji se sastojao od samo nekoliko straćara šćućurenih pod sjenkom snažne tvrđave. Posjedovanje ovog mjesta bilo je od vitalnog značaja za budućnost krvlju natopljene zemlje Crne Gore. Vlast nad čitavom ravničarskom dolinom sa bogatim pašnjacima i bogatim žetvama, pripajanjem Nikšića ratničkoj kraljevini, značilo je za Cnu Goru, ujedno udvostručavanje njene površine i stoga je bilo vrijedno učiniti krajnje napore da se Nikšić osvoji. Kralj Nikola je lično predvodio juriše sa dobrovoljcima na dugo neosvojivu tvrđavu – Trevor naglašava značaj toga grada, kao sjeverne prijestonice. Mada je kralj sazidao novi dvorac i u blizini podigao crkvu, izolovan položaj Nikšića i troškovi učinili su svoje, pa je taj zamišljeni poduhvat preseljenja prijestonice propao. Kako je autor vidio naš grad, gdje je jedno cijelo popodne proveo u obilasku tvrđave (Bedema), saopštava nam sledeća ispovijest: –Tvrđava je izgubila svoj značaj i svrhu. Sada je zapuštena, zgrada počinje da se polako runi i da se raspada. Grad ima prostrani pijačni trg koji je okružen niskim jednospratnim kućama. NIkšić je ponosan na svoju pivaru, koja proizvodi izvanredno pivo, novo piće za Crnogorce, ali već veoma omiljeno.-
Autor “Zemlje ratnika” navodi da se put od zetske doline račva i krak vodi ka manastiru Ostrog. Ta priča je veoma interesantna: -Stari Manastir Ostrog je građevina priljubljena na litici, kao gnijezdo surog orla. Poznat je na cijelom Balkanu kao mjesto đe je sahranjen Sveti Vasilije, sveti čovjek, koji je zbog jednog predskazanja napustio svoj dom i došao da tu osnuje manastir. Prve noći je spavao blizu Podgorice i ujutro je primijetio da mu je imetak misteriozno nestao. Tražeći ga svuda po zemlji, pronašao ga je konačno na mjestu đe je sada Ostrog i protumačio da je ovaj događaj kao znak božanskog upustva, pa je zbog toga tu podigao manastir. Živio je dugo, liječeći bolesne i nemoćne. Sada njegovo tijelo leži u kamenom kovčegu, koga čuvaju sveštenici, a duge kolone hodočasnika dolaze u Ostrog da se mole na grobu sveca. Događaju se čudesna izliječenja u ovom planinskom lječilištu: hromi su prohodali, slijepi progledali a nijemi progovorili.- Onda kratko svjedočenje o Vojvodi Mirku Petroviću, ocu kralja Nikole i njegovoj borbi sa Turcima u Ostrogu. –Vojvoda Mirko Petrović je izveo podvig po kojem je postao slavan. U ostroškom usjeku, u stijenama, njega i njegove ljude je opkolila brojna turska vojska. Uspio je da probije obruč i da se spase sa cijelom grupom boraca, uz samo jedan gubitak. On je junak među junacima, heroj u zemlji heroja. Poznat svojim zemljacima kao “Mač Crne Gore”, simbolizuje vanredan primjer svega što je viteško, otmeno i hrabro. Mudar u vijećanju i vješt u bitkama, sjajan mačevalac i strelac, Mirko Petrović je proglašen od potomaka za idealnog narodnog vođu svoga vremena. Umro je, na žalost, od kolere u vrijeme velike epidemije, ne ostvarivši želju da umre na čelu svojih ratnika.-
Mada je Trevor pun hvale za mnogo toga što je doživio i vidio u Crnoj Gori, nimalo mu se nije sviđelo ponašanje prema ženama. Te žene, majke takvih junaka u cnogorskoj porodici su bile u nezavidnom položaju. Ispraćale su svoje muževe, braću, sinove u bojeve bez plača, suzdržavajući suze i prikrivajući patnju. Brakovi su najčešće bili dogovoreni, pa su mnoge muževe upoznale na vjenčanju. Đevojke su se udavale vrlo rano, oko petnaeste godine. Brakove su obično ugovarali očevi, a sin koji želio da se oženi to saopštavao ocu i čekao da mu bude izabrana odgovarajuća đevojka. Hrabre Crnogorke su rađale, podizale i vaspitavale ratnike, i radile sve poslove oko kuće, stoke i imanja. To su kako je u narodu dugo ostalo bile gorde Crnogorke, mučenice i majke junaka. Evo kako je to engleski putopisac vidio: -Vjekovi puni borbi, kada su muškarci morali u vojevanja, pretvorili su nažalost ženu u tegleću radnu snagu. Danas se one tretiraju kao manje vrijedne poštovanja i pažnje. Na primjer ženama nije dozvoljeno da sjede u prisustvu muškaraca. Poneđe, žena kada napušta prostoriju u kojoj sjede muškarci, ne smije da im okrene leđa, već ide natraške, leđima okrenuta ka izlazu. Po pravilu ženi se uskraćuje pravo na poljubac muškarca. Muškarci se međusobno ljube, a žene ljube ruke muškarcima. Kako je voda u ovim planinskim selima vrlo daragocjena, jer je najbliži izvor često udaljen po dva sata hoda planinskim stazama, svaka kap se ručno donosi, a ovaj beskonačno mučan posao većinom pada na ženska pleća. Đevojčice od dvanaest godina i starice, s teškom mukom prelaze ovaj predugi težak put. Tužno je gledati ih, kako se odmaraju, spuštajući teške terete na kamenje pored puta i kako pokušavaju da isprave leđa. Nekada se može vidjeti kako lijepi, visoki ratnici prolaze istim putem pored ovih žena, a da ne bace niti pogled na lica koja liče na njihove majke ili sestre. Ovo je nesumnjivo mrlja ugledu Crne Gore, ali se ne smiju zaboraviti duge godine borbi koje su uticale na formiranje ove mane, nacionalnog nedostatka. S druge strane, ni jedan muškarac ne smije dići ruku na ženu. Ona radi dok ne padne, ali nikada neće biti udarena. Za vrijeme trajanja krvne osvete žene su oslobođene kazne, pa je i muškarac bezbjedan ako se nalazi u njenom društvu.-
A što se tiče podizanja i odgoja mladih naraštaja Trevor i to posmatra sa ushićenjem pa kaže: -Kako je borba za opstanak bila surova i trajna, đeca su se rađala, figurativno rečeno , sa ukusom baruta na jeziku. Crnogorska beba mora da je najsnažnije malo živo biće na svijetu. Ako preživi rano đetinjstvo i svu surovost borbe za opstanak, više za tu bebu ne postoje nikakve tegobe. Čvrsto je vezuju u veliku drvenu kolijevku sa ravnim dnom, đe beba plače dok joj stežu udove. Kasnije oslobođena tog teškog iskušenja puzi preko kamenjara onako kako bi to činili mladi, zdravi, morski rakovi. Padajući tu i tamo , mladi Crnogorac počinje da hoda, postaje okretan, spretan i siguran na nogama kao planinska divokoza. Kako žene ne mogu da se bore kao muškarci i ne smatraju se jednakima sa njima, rođenje ćerke ne donosi radost kao kad se rodi dječak. Čim đeca prohodaju, oni rade, pomažu majkama, ili nose hranu i municiju očevima. Kada dječak postane dovoljno snažan da može da drži pušku, uče ga da puca, pa ako je granica napadnuta, on će se boriti uz oca. Muškarci, a pogotovo mladići, veoma vole da pucaju i stalno vježbaju. Naslanjaju puške na stijenu i duže vrijeme biraju svoj cilj za nišanjenje. Uglavnom su dobri strijelci ali vole i duge mačeve radi mačevanja i ushićeni su susretom prsa u prsa.- Englez zaključuje da je okrutno i teško bilo crnogorsko vaspitavanje mladih, pa se ne treba čuditi da dječak koji je vaspitavan uz ovako surove prizore stekao muškost u vrlo ranom dobu i gleda život drugim očima u odnosu na vršnjake iz drugih sredina. Inače, on smatra da izdržljivost Crnogoraca, bez obzira na izvanredan stas i snagu, dolazi od načina ishrane, čiji je unos veoma mali: -Rano ujutro doručkuju komad proje i ne uzimaju apsolutno ništa do večeri, kada jedu nešto više hljeba, ovog puta sa mlijekom. Rijetko jedu meso, izuzev u dane praznika ili svadbi, jer ne mogu sebi priuštiti takav luksuz. Poslije ovako oskudne hrane, oni su u stanju da izvedu fantastična putovanja, pokazujući svu svoju izdržljivost, penju se po nepristupačnim planinama, satima se veru po kozjim stazama, ne pokazujući ni najmanje znake umora.- Sada evo nekih Trevorovih zapažanja o svadbarskim radostima prilikom vjenčanja i ispraćaju umrlih na onaj svijet: -Vjenčanje je prilika za veliko veselje i svetkovnu, a glavna zabava je jelo i piće. Revolverski i puščani pucnji pozdravljaju srećni par, a praznovanje traje tri dana. Prisutnost je velika, gosti donose darove i hranu koja se dodaje onoj koju su pripremili domaćini, kako bi se gozba produžila-
-Kada dođe smrt, na žalost vrlo često, to je vrijeme veoma duboke žalosti. Tijelo umrlog junaka polaže se na svečani odar u dnevnoj sobi, pored koga žene tiho plaču, a muški rođaci ulaze u sobu jedan po jedan, cijepaju svoje razdrljene košulje i udaraju se u grudi, beskrajno tužni. Na taj način odaju oduška svome dubokom bolu. U mnogim djelovima Crne Gore smrt preraste u ispoljavanje najdubljih emocija, jer žene danima nariču tužbalice, tako da i planine odjekuju ovim jecajima.-
Na kraju ovog Trevorevog viđenija, njegove želje Crnoj Gori, koje mogu biti putokaz i za današnje generacije koje stasavaju u našoj lijepoj i nezavisnoj državi: -Izražavam najiskreniju i najvatreniju želju i nadu za budućnost, koja će donijeti blagostanje a koja neće zasijeniti starinske vrline Crne Gore. Daleko je bolje da njeni sinovi ostanu kao što su uvijek bili , neporočni i štedljivi, pošteni i hrabri, nego da upijaju socijalne trzavice svojih naprednijih susjeda. Neka ljubomorno čuvaju i zadrže svoju živopisnu nošnju kao znak poštovanja i priznanja sjaja svojih predaka, jer čineći to stalno će se podsjećati na najkvalitetnije izvore iz kojih je Crna Gora izrasla.-
