Tek što je izašao prvi broj “Novina Nikšića”ljubitelji lijepe riječi, posebno one koja se tiče njihovog grada, počeli su da nam šalju svoje priče, tekstove, poeziju… Pristizale su fotografije, stare razglednice, crteži… Sve je vrijedno i dragocjeno.
Tek što je izašao prvi broj “Novina Nikšića”ljubitelji lijepe riječi, posebno one koja se tiče njihovog grada, počeli su da nam šalju svoje priče, tekstove, poeziju… Pristizale su fotografije, stare razglednice, crteži… Sve je vrijedno i dragocjeno. Sve daje potvrdu o ispravnosti odluke da se ovakav časopis pokrene i da jedna ovakva ideja zaživi. Vjerovali smo u nepresušnost izvora, ali nijesmo ni slutili njegovu dubinu. Pomalo nevjerovatno zvuči, ali je istina da u eri digitalizacije postoji još mnogo priča koje još nijesu upoznale ni papir. Zapisaćemo ih, udahnuti im novi život za generacije koje dolaze. Poštujemo sve “mreže”, nude mnogo toga što je doskoro bilo nedostupno, ali ipak one mreže koje smo sami ispleli duže ostaju u našem sjećanju,ono što vlastitom rukom napišemo urezuje se trajnije u naše pamćenje.
Nikšićke novine iz 1987. godine
Kao jedan od izvora, koji nas je posebno fascinirao pojavili su se i sačuvani brojevi “Nikšićkih novina”. Shvatili smo koliko je važno imati lokalne novine. Shvatili smo i razloge zbog kojih su ljudi u svojim fiokama, na policama pothranjivali prašnjave primjerke (napominjemo da je posljednji broj ovog kultnog nikšićkog glasila izašao prije više od jedne decenije). Oglašavale su ove novine važna zbivanja u našem gradu, politička, kulturna, ali ne možemo da se otmemo utisku koliko je važna ona mala životna priča, rođenje djeteta ili njegov kasniji sportski uspjeh, dan vjenčanja ili smrt drage osobe. “I molimo vas da nam sačuvate ovaj broj, kada je već ovoliko godina…”
Ne brinite, čuvaćemo i sačuvati ovo štivo kao najveću dragocjenost. Na kraju krajeva nije li Riječ jedan od prvih i najvrijednijih Božijih darova. Riječ – čista, oslobođena, koja je i sredstvo i cilj. Riječ koja se pamti. Fraza je potrebna, lijepo nijansira jezik, pomaže kod stila i koketira, ali vrlo često je nejasna, pomodna, manipulativna. Teško da može da traje. Ono što nam nude naši primjerci “Nikšićkih novina” je, upravo, ta prava, klasična Riječ, onovremena ili ovovremena, skoro da je svejedno, jer nam samo pokazuje da se vremena ne mijenjaju, već se ljudi u vremenu smjenjuju. Što je vrijedilo, vrijedi. Ono što je trajalo, traje. Pamti se dobra riječ i pretvara u misao koja brodi, živi, objedinjuje ono što mi, možda u neznanju ili nemanju boljeg objašnjenja, zovemo Vrijeme. Sa osmjehom na licu nameće nam se naš dobri Šobić: ”Čitam neke stare novine… Sam… Na trotoaru…“.
Novine Nikšića naslovna stranica broja 15
Čitamo i uz ogromnu zahvalnost ljudima koji su ih stvarali, prenosimo ono najljepše, najvrijednije. Oni su od zaborava čuvali događaje toga vremana, mi ćemo čuvati i njih i dogadjaje o kojima su pisali. Otvorile su nam se požutjele stranice ”Nevesinja”, “Onogošta” ,”Narodne misli”… Pronašli smo mnogo univerzalnih i danas aktuelnih tema u “Nikšićkim novinama”. U prošlom broju smo, bez najave, a kojom riječju i najaviti intervju poznatog nikšićkog profesora i najvećeg, među velikim piscima jugoslovenske književnosti, slučajnog mu sagovornika. U ovom broju čitaćete od kojih je riječi čuveni Stojan Cerović satkao svoju “Slobodnu misao”.
-Aleksandra Šestović
