Između dva svjetska rata, najviše kafana u gradu bilo je u nekadašnjoj maloj Gundulićevoj ulici ( dio današnje Negoševe, od Gradske kafane do hotela Onogošt).
Između dva svjetska rata, najviše kafana u gradu bilo je u nekadašnjoj maloj Gundulićevoj ulici ( dio današnje Negoševe, od Gradske kafane do hotela Onogošt). I mada se u to vrijeme u njoj nije nalazilo čuveno nikšićko korzo i tri hotela kao u Carodušanskoj, današnjoj Karađorđevoj, ova ulica sa samo petnaestak kuća na obje strane, bila je žila kucavica gradskog javnog i političkog života. Gundulićeva ulica sa lijeve strane počinjala je kućom Sava Vidojevića. U zgradi do ove gdje se nalazila knjižara Mladost, kafanu je držao Risto Škoro. U četvrtoj u ovom nizu kuća, vlasnika Subotića, nekada je bila prodavnica pića „Dubrovački podrum“ i kafana Milosava Krečkovića, a u kući do ove, Rista Samardžića, nalazila se kafana Martinovića. U narednoj u ovom redu kuća, vlasnika Vasa Nastića, poznatog pdgoričkog kujundžije, bila je kafana Luke Nikolića. Nikolić je 1927. godine bio vlasnik lista radnika i seljaka „Radni narod“, čiji je glavni i odgovorni urednik bio Milan Radan, bankarski činovnik. Luka Nikolić je u Nikšiću bio poznat pod nadimkom Trzun. Govorilo se, naime da je znao bolje nego iko drugi vještim trzajem da izvadi oboljeli zub, najčešće onima koji nijesu mogli da plate. U njegovoj kući okupljali su se simpatizeri i članovi KPJ.
Hotel Onogošt
U ukupno osam kuća, koliko ih je na desnoj strani ove ulice bilo prije Drugog svjetskog rata, bilo je šest kafana i jedna prodavnica – fabrika pića. Gundulićeva ulica je na toj strani počinjala kućom Đurice Đuričića (kasnije Tome Vojnovića). U prizemnoj zgradi do nje, vlasništvo porodice Čolović, kafanu je držao Vaso Seferović, a u susjednoj kući Bekice Šobajića, odmah po završetku Drugog svjetskog rata, kafanu je otvorio Andrija Vujičić. Kuću do ove, od prethodnih vlasnika Čolovića, kupio je povratnik iz Amerike, Miloš Marinović, koji je sa suprugom Marijom, tamo gdje je do skoro bila poznata poslastičarna Proljeće, držao malu kafanu. Zanimljivo je da je susjednu kuću porodice Tupanjanin, kao isto takvu u Karađorđevoj projektovao ruski arhitekta Vladimir Sukurenov. U kući do ove, vlasnika Đoka Radovića, radio je takozvani depozit pića, a u drugom dijelu zgrade, prodavnica pića Maksima Kankaraša, koji je proizvodio u to vrijeme
čuveni liker kruškovac i mastiku.
Stariji Nikšićani upamtili su pred Drugi svjetski rat i lijepe kafanske bašte Dževerdanovića, Vukajlovića, Stanišića…
Osamnaesti septembar 1944. godine, bio je vedar i sunčan dan. Prema svjedočenju boraca, koji su nakon povlačenja njemačkih vojnika, prvi ušli u porušeni grad, dočekala ih je nestvarna tišina i nespokoj. Prozori na kućama bili su zatvoreni, na ulicama nikog nije bilo, sve je izgledalo pusto. – Najviše mi je u sjećanju ostao Nikšić osamnaestog septembra uveče, bez svijetla, čak ni petrolejki, osim u kafani Magovčevića – upamtio je Radoje Nikčević, komandant četvrtog bataljona Šeste udarne crnogorske brigade.
Do Drugog svjetskog rata broj stanovnika u Nikšiću je postepeno rastao, mada ne u velikom broju. Grad je 1941. godine imao 5168 žitelja, a 1945. godine 5636. Statističari su zabilježili da u periodu od 1953. do 1961. godine nijedan grad u Jugoslaviji nije imao veći indeks porasta stanovništva od Nikšića.
Terasa Hotela Onogošt 70-ih godina prošlog vijeka
Godine 1955. prvog oktobra, počinje da radi hotel Onogošt, tada jedini hotel “A” kategorije u Crnoj Gori. Gradnja ovog velelepnog zdanja u Nikšiću, trajala je nekoliko godina. Inženjer Đođije Minjević, koji je od juna 1953. godine bio angažovan na izvođenju radova i doprojektovanju, sjeća se da se, kako bi hotel bio završen u ugovorenom roku, radilo u tri smjene. –Mimo svih propisa radili smo gipsane i štukomermerne radove na temperaturi od 10 stepeni Celzijusovih ispod nule, u nezastakljenim prostorijama. Zbog toga smo napravili koksane peći, rasporedili ih po prostorijama i neprekidno ložili. Izjutra, oko tri sata, obilazio sam gradilište sa čuvarem, ubacivao koks u te improvizovane peći da ne bi došlo do smrzavanja gipsa.
Iz tog perioda, Minjević je zapamtio još jedan zanimljiv detalj: – U enterijeru kafane, na čitavom zidu, u njenom pročelju, rađena je jedna apstraktna slika crnogorskog krša, živopisnog kolorita. Na skelama, u prisustvu nekoliko uglednih Nikšićana, pažljivih posmatrača, jednog dana, slikali su poznati naši slikari Vušković, Prijić i Berkuljan, nama u publici bili okrenuti leđima. Iznenada je u salu “uletio” jedan uvijek arogantan i nabusit sugrađanin i povišenim tonom upitao: – Ko su ovi što mažu ovaj zid? jested a sam ja u školi imao jedinicu iz crtanja, ali ovo što rade ne valja ništa! Uslijedio je mučan tajac i nakon minut – dva sa skele se prema nezadovoljnom kritičaru polako okrenuo slikar Vušković, u to vrijeme i duhoviti karikaturista “Ježa”, i hladno mu odgovorio: Da, mi ovo radimo za one koji su imali, ili imaju najmanje trojku iz crtanja.
Hotel Onogošt je bio na dobrom glasu po gostoprimstvu, predusretljivosti konobara i dobroj kuhinji. Renome prvorazredne ugostiteljske kuće uspješno čuva i povremenim novinama koje gosti u početku teško prihvataju, ali se brzo na njih navikavaju. Knjiga utisaka otvorena na recepciji hotela prepuna je najpovoljnijih ocjena gostiju. U noćnim satima grad je, tih godina, gotovo pust. Stranac u noći jedine znake života mogao je prepoznati u hotelu Onogošt u kome orkestar svira džez i klasičnu muziku.Krajem pedesetih u hotelu svira i nadaleko poznati sastav. Maestro violinist Lajoš Šipoš, popularni Šipoš Bači, sa svojim orkestrom animira i najtananije muzičko uho mađarskim romansama , rumunskim korama, divertismanima iz najpoznatijih opera. Nikšićani imaju priliku da uživaju u Kraljici čardaša i Grofici Marici. Poneko i zapleše, ali partnerku za ples i nije lako naći, je od deset gostiju tek je jedna žena. U Zelenoj sali političari i privrednici donose važne odluke za grad i život ljudi, intelektualci vode svoje rasprave, a u “boemskoj loži” odvija se neki drugi kafanski život.
-Maksim Vujačić
