Izvor: NIN 06.02.2020.
Fotografija: novosti.rs
DRAGAN VELIKIĆ U NIKŠIĆU
Dragan Velikić je krajem prošle godine po prvi put boravio u Nikšiću. Svoje utiske o našem gradu objavio je u februarskom broju nedjeljnika NIN, a djelove ovg teksta prenosimo u novom broju. Autor je književnik, dvostruki dobitnik NIN-ove nagrade. Objavio je jedanaest romana, tri zbirke priča i šest knjiga eseja.
Sredinom decembra bio sam na 22. nikšićkim književnim susretima. Prvi put u tom gradu, koji sam tokom tri dana boravka obilazio uzduž i poprijeko. Najviše po dubini. I to od trenutka kada sam na Trgu slobode ugledao spomenik narodnom heroju Jugoslavije, Čedomiru Ljubu Čupiću, kojeg su četnici zarobili, mučili u zatvoru, i javno strijeljali 9. maja 1942. godine.
Svakoga dana zastao bih pred figurom tog crnogorskog rodoljuba. Stoji na trgu, bez postamenta, lijevu nogu isturio naprijed, krenuo je negdje. Tako izgleda iz daljine. Kada se priđe, vidi se lanac kojim su mu vezane ruke. Drugi kraj lanca gubi se pod skutima dugačkog šinjela. Njegov osmijeh, uhvaćen foto-aparatom nekoliko minuta uoči strijeljanja, ovjekovječen je na spomeniku.
Iz dubine sjećanja javlja mi se crno-bijela fotografija koju sam šezdesetih godina prošlog vijeka vidio u nekoj knjizi, vjerovatno u udžbeniku za istoriju. Prepoznajem taj osmijeh, njegov grubi otisak u bronzi. To je osmijeh prkosa, čin hrabrosti u posljednjim trenucima života, ali i gorak osmijeh saznanja upućen prisutnima na trgu koji svjedoče egzekuciji. Na licu Ljuba Čupića nema panike, ni užasa pred ništavilom smrti. Njegov osmijeh kao da dolazi iz neke udaljene budućnosti koju on jasno vidi, i u koju će kroz nekoliko trenutaka zakoračiti. On nam nešto poručuje.
Mi smo danas u nekom drugom filmu u kojem pirotehnika služi da prikrije nepostojanje bilo kakvog scenarija. Rijaliti je zamijenio gladijatorske igre. Umjesto varvara, stižu nam migranti. A na odlasku iz nikšićkog hotela, u knjigu gostiju upisujem rečenicu – da je Jugoslavija bila kao ovaj hotel „Jugoslavija“ i danas bi postojala.
Tokom boravka u Nikšiću smješten sam u malom, privatnom hotelu “Jugoslavija”, čije tri zvjezdice svijetle intenzitetom neke više kategorije. Čudi me da nema i četvrte. Vjerovatno je razlog tome veličina soba neodgovarajuća za de lux kategoriju, ali sve je u tom prostoru savršeno i ničega ne manjka. Imam osećaj kao da sam u kabini nekog luksuznog putničkog broda. Ime hotela priziva putovanje u prošlost.
Zidovi hotelskog restorana, hodnici i sobe prekriveni su fotografijama jugoslovenskih glumaca. Sve same veličine. Nema tog hotela koji ima toliko zvijezda kao „Jugoslavija“ u Nikšiću. U mojoj sobi je Milena Dravić, crno-bijela fotografija. Prepoznajem kadar iz filma Prekobrojna. Hotelski kafe dizajniran je u stilu šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka. Po zidovima scene iz filmova koji su klasika YU kinematografije. U jednom uglu biletarnica. Ne, nije kulisa, jer nekoliko djevojaka i mladića stoji u redu. U dnu kafea primjećujem širom otvorena vrata kroz koja se ulazi u veliku bioskopsku salu. Kao da sam zalutao u kadrove filma koji je odavno skinut sa repertoara.
Mi smo danas u nekom drugom filmu u kojem pirotehnika služi da prikrije nepostojanje bilo kakvog scenarija. Rijaliti je zamijenio gladijatorske igre. Umjesto varvara, stižu nam migranti. A na odlasku iz nikšićkog hotela, u knjigu gostiju upisujem rečenicu – da je Jugoslavija bila kao ovaj hotel „Jugoslavija“ i danas bi postojala.
Ostavljam Nikšić, trg slobode i onog heroja koji je dospio tamo gdje mi nikada nećemo doći.
Vrijeme u kojem živimo ne ostavlja na licu osmijeh, već samo jezivu grimasu poraza.
Dragan Velikić
NIN, 06.02.2020.
