Narodno pozorište u Nikšiću profesionalno i umjetnički sazrijeva, čini se da svoje najbolje dane živi u tri naredne sezone (od 1953 – 1956).
Narodno pozorište u Nikšiću profesionalno i umjetnički sazrijeva, čini se da svoje najbolje dane živi u tri naredne sezone (od 1953 – 1956). U vrijeme sa puno previranja, ne samo u kulturi, vučen je veliki broj poteza koji su vraćali vjeru u bolje teatarsko sjutra, koji su profesionalizam doveli do vrhunca, vratili gledaoce, otvorili prostore za nova scenska tumačenja, napravili od pozorišta hram kulture koji je plodotvorno uticao i na razvoj ostalih oblika umjetničkog i kulturnog djelovanja. Prvi u nizu tih poteza bio je dovođenje izvanrednih pozorišnih znalaca, bračnih parova, Jelene i Milorda Spasojevića, čiju će slavu kasnije nadmašiti njihova kćerka, velika umjetnica Neda Spasojević, i Milene i Miha Politea. Milorad Spasojević je prvo pripremao Kostićevog “ Maksima Crnojevića“, a kasnije je postavio i “Koštanu“ i komediju iz ličkog života “Čvor” od Petra Petrovića – Pecija, znači od tragedije, preko komada sa pjevanjem do komedije. Slično njemu, i Miho Politeo priprema prvo Nušićevo “Sumnjivo lice”, pa “Porodicu Blo” Ljubinke Bobić, potom dramu “Istina je mrtva”, a za kraj sezone, sa premijerom 27. juna 1954. godine igrana je komedija u tri čina “Matura” Vladislava Fodora. Zanimljivo je da su se uz njih dvojicu kao reditelji oprobali Natalija Rončević- Haritonović, koja je dala niz uspjelih glumačkih kreacija, sa Sterijinim “Kir Janjom” i Veljko Mandić (naravno, ne prvi put) sa komadom “Žorž Danden” od Molijera.
Detalj sa predstave „Don Karlos“ iz ’50-ih godina
Da u kulturnom životu nema uspjeha bez radikalnih zahvata pokazala je već sezona 1954/55. Prvi dio sezone je otvoren komadom “Ljubav i bijeda” engleskog pisca Grinvuda, u režiji Miha Politea. Poslije je Veljko Mandić postavio Molijerovo djelo “Silom ljekar”, a treća premijera je bila Šoov “Zanat gospođe Vorn” u režiji Stanislava Avramovića, gdje je izvanrednu ulogu ostvarila Ljiljana Jovanović (kao Vivi, kćerka gospođe Vorn), kao i Natalija Rončević- Haritonović (kao gospođa Vorn). Četvrti komad je bio Hašekov “Dobri vojnik Švejk” (koga je za pozorište uobličio Aleksandar Aranicki) u režiji Miha Politea, i kao peta premijera Šilerov “Don Karlos” u režiji Veljka Mandića, gdje je Drago Malović igrao Filipa Drugog, španskog kralja, dajući “ostvarenje kakvo se rijetko gleda u provincijskim pozorištima“, a zapažene su bile i uloge Milene Politeo, Marije Rihtermoc, Mirka Martinovića.
No, bez obzira na uspjele kreacije, ovaj dio sezone smatran je neuspjehom. Smatralo se da je za odbijanje publike od pozorišta krivo to što su se na repertoaru nalazila isključivo djela stranih autora. Sem toga, zamjereno je da nije data ni jedna predstava u selima nikšićkog sreza, a ovih pet premijera je imalo svega dvadeset devet predstava, koje je u prosjeku posmatralo dvije stotine dvadeset gledalaca (da li bi to danas bilo ocijenjeno kao neuspjeh). Zbog svega toga Savjet za prosvjetu Narodnog odbora grada Nikšića donio je odluku da čitavo umjetničko osoblje Narodnog pozorišta dobije “otkaz na službu” i da se “radi stvaranja umjetnički zrelog ansambla raspisuje konkurs za glumce”. Drugi dio sezone koji je realizovao ansambl pod otkazom, ipak je nagovijestio značajne promjene. To se, prije svega, vidi po djelima koja su stavljena na repertoar. Na scenu se postavljaju savremena djela. Postavlja se komad kojega igraju i veće svjetske pozornice, “Staklena menažerija” Tenesi Vilijamsa. Konačno na red dolaze i domaći autori. Prvo se, 23. juna 1955. godine u režiji Miha Politea, pojavljuje drama Vladimira Mijuškovića “Podzemlje pakla”. Uz ovo bi napomenuli da je od pozorišta neodvojiva i kritika, jer bez stručne procjene i vrednovanja rezultata scenski život bi gubio draž.
Tako je i Nikšićko pozorište imalo “svog” kritičara Vladimira Mijuškovića, književnika i uglednog prosvjetnog i kulturnog radnika, koji je i sam pisao pozorišne komade. On je prvi crnogorski književnik iz međuratnog perioda čije se djelo prikazivalo na sceni (komad “Moji đetići” koji eje napisao zajedno sa poznatim rediteljem Jovanom Gecom 1939. godine). Nakon toga prikazano je djelo koje je prvo uzburkalo dotada miran repertoarski život u Nikšiću. Bila je to komedija “Gospodska krv” Marka Kavaje, novinara, pripovjedača i dramskog pisca rođenog u Nikšiću. Premjerno je prikazana 2. jula 1955. godine i poslije samo četiri predstave skinuta sa repertoara izazivajući brojne polemike. Istaknuto je da je Kavaja napravio komediju bez idejne i umjetničke strane, da ona nema veze sa Crnom Gorom i da su to “okviri Žorža Dandena od Molijera u čije je kalupe Marko Kavaja jednostavno ubacio jezik Crnogoraca”, da Kavaja “nedovoljno poznaje razvitak klasnih odnosa u Crnoj Gori”. Organizovana je i javna diskusija u Klubu kulturnih i javnih radnika, gdje je osuđeno prikazivanje ove predstave. Tako je sa mnogo bure završena ova prijelomna sezona, koja je i svojim propustima pospješila put ka iznalaženju pravih rješenja.
Piše: Dragan B. Perović
