CRNOGORSKO – BUGARSKE KULTURNE I DRUGE VEZE DRUGI DIO
U Sofiji, Bugarska, povodom 70 godina osnivanja Instituta za književnost Bugarske akademije nauka (BAN) i predśedavanja Bugarske Savjetom EU, održan je međunarodni skup, na kome je među učesnicima iz 15 zemalja bio i naš sugrađanin Dragan B. Perović. Od ovog broja prenosićemo izvode iz rada prezentovanog na skupu i tekstove koje se bave pojedinim temama i ličnostima od značaja za bogate kulturno-istorijske veze Bugarske i Crne Gore.
Od tada su se i u Bugarskoj crnogorska ostvarenja tretirala kao dio srpske, a u najboljem slučaju jugoslovenske kulturne baštine. Da ostavimo ružne teme po strani i da se vratimo nekim primjerima prožimanja naših kulturа i saradnje na književnom planu.
U starim časopisima i publikacijama u Crnoj Gori bilo je prijevoda bugarskih pjesnika i pisaca. Prije svega Botev i Vazov, Rakovski. Kasnije su do čitalaca došla pojedina ostvarenja, pjesme, od Elisavete Bagrjane, Nikolaja Hajtova, Blage Dimitrove. Naravno, u dječjoj literaturi, kod nas je poznat Elin Pelin (pravo ime Dimitar Ivanov Stojanov). U Bugarskoj se crnogorska književnost počela upoznavati preko djela našeg najvećeg pjesnika Petra II Petrovića Njegoša, čiji je prvi potpuni prijevod „Gorskog vijenca“ napravio Dimitar Pantelejev. O Crnoj Gori i književno-kulturnim vezama pisali su Ilija Konev, Krumka Šarova i drugi.
U Mezdri, Bugarska, od 1944-1945. godine, primljeno je na oporavak od rata mnogo đece iz Crne Gore. Tamo su toplo i prijateljski dočekani i nose veoma lijepe uspomene. Među njima je bio naš pjesnik i boem, liričar Vitomir Vito Nikolić, koji je ostavio zapise o tome. Za neke snimke za film o Vitu imali smo pomoć Velisava Radeva, novinara i filmskog producenta, koji sada živi i radi u Engleskoj.
Grupa crnogorske ratne siročadi s vaspitačem u Mezdri (Bugarska) 1945. godine. Vito Nikolić prvi s desna u najgornjem redu
Defile u Mezdri 1945. godine
Ovaj pregled veza u prošlosti napravljen je da se potraži uporište za uspostavljanje direktnijih veza i upoznavanje bugarskog književnog stvaralaštva u Crnoj Gori i naravno, crnogorskog u Bugarskoj. Osim toga, neka mi bude dozvoljeno, da kroz lični primjer i śećanja ukažem na neka moguća rješenja.
Danas, na žalost, što se tiče novije bugarske literature skoro da nema nekih prijevoda i recepcije u Crnoj Gori. Među posljednjim pomenuo bih antologiju bugarske poezije koju je 1989. napravio Momčilo Jokić (koji pripada i srpskoj književnosti). Knjiga nosi naslov: Konjanici večnosti – antologija bugarske poezije,1989, Novo delo, Beograd. Uvijek su postojali neki međudržavni sporazumi o saradnji, ali su obično ostajali „mrtvo slovo na papiru“. Mislim da je sazrelo vrijeme da se ne čeka na birokratska uputstva i rješenja, jer ona samo sputavaju i ograničavaju.
Da se ne prekinu kulturno-istorijske veze i bliskost Bugara i Crnogoraca veliku ulogu su odigrali entuzijasti sa obje strane. Pisci i pjesnici su nalazili načina da plasiraju svoja djela ili da sa sadržajem kulturnih zbivanja u drugoj zemlji upoznaju svoje čitaoce. Sve se zasnivalo na velikom angažovanju pojedinaca i ličnim vezama.
Bugarski čitaoci su saznavali o našoj literaturi preko nadahnutih napisa Ganča Savova i na žalost rano preminulog Konstantina Oruša, mog velikog i dragog prijatelja i kolege. Davne, 1982. godine došao sam, na osnovu ugovora o razmjeni profesora, da radim kao lektor za srpsko-hrvatski jezik na SU „Kliment Ohridski“, u Sofiji. Kasnije sam, od 1990. do 1993, odnosno 1995. radio kao direktor predstavništva Duvanskog kombinata Titograd/Podgorica, a kasnije i samostalno (to su teme za drugu priliku).
Priznajem da sam imao određenih, malih predubjeđenja, zbog tadašnjih političkih relacija „pokojne“ Jugoslavije i Bugarske. Međutim, prvo sam gledao ljude, pa onda ostalo. Brzo sam se upoznao i održavao lijepa prijateljstva sa koleginicama i kolegama sa fakulteta, kritičarima i piscima. Preko Konstantina Oruša, upoznao sam Svetlozara Igova, a kasnije uvaženog Ganča Savova i druge koji su se okupljali oko časopisa „Literaturen vestnik“ (u kojem sam imao intervju objavljen na naslovnoj i sljedećoj stranici, početkom 1992. godine, koji je bio veoma zapažen i koji je prenio veći broj listova u Bugarskoj). Posebno je bilo lijepo druženje i korisni razgovori sa Jordanom Vasilevim i čudesnom književnicom Blagom Dimitrovom – sa posebnom pažnjom čuvam knjige koje mi je poklanjala. Kada spominjem drage ljude i umjetnike moram pomenuti i stvaraoce iz Narodnog teatra „Ivan Vazov“, đe sam često boravio, a prvih godina (1982-1984) tamo su igrane jugoslovenske drame. Od tada me veže prijateljstvo za izuzetnu glumicu Emanuelu Škodrevu. Da sada ne nabrajam mnoge druge sa kojima sam i danas u kontaktu po raznim osnovama. O svima njima ćemo više napisati u narednim nastavcima.
Zahvaljujući naporima i saradnji tih godina su prevođeni i objavljivani u Bugarskoj naši pjesnici Novica Tadić, Milorad Popović, Slavko Perović. Prevedene su i igrane drame našeg pisca i pjesnika Ljubomira Đurkovića. Lično sam krajem devedesetih godina prošlog vijeka na tadašnjem Radio Titogradu u emisiji o kulturi skoro dva sata govorio (u kontakt programu) o lijepim bugarsko-crnogorskim kulturnim i drugim vezama. Objavio sam i nekoliko tekstova na istu tematiku u crnogorskoj periodici. Kako je tada bila aktuelna priča o prenosu posmrtnih ostataka kralja Nikole, njegove supruge i divje šćeri iz Italije u Crnu Goru, to je mnoge zainteresovala priča o crnogorskoj vezi za carem Bugarske Simeonom II, koji je tada prisustvovao ceremoniji na Cetinju. Simenon II je po majčinoj liniji dijelom i crnogorskog porijekla. Njegova majka je princeza Đovana, koja je unuka našeg bivšeg kralja Nikole i šćer kraljice Jelene i italijanskog kralja Umberta. Za bugarskog kralja Borisa III, princeza Đovana udala se 25. oktobra 1930. godine.
Vjenčanje princeze Đovane i kralja, kasnije cara Bugarske, Borisa
Kraljičina kćerka Đovana u svojom śećanjima piše da je njen suprug, bugarski kralj Boris III razgovarao sa kraljicom o biljci Atropa belladonna (Velebilje), koju je koristila za liječenje upale mozga. Mnogi ugledni rimski ljekari postali su pobornici te terapije, a bio je formiran i istraživački centar.
Italijanska kraljica Jelena Savojska, šćer kralja Nikole
Godine 1933, osnovan je Veliki institut za liječenje raka u Rimu, koji i danas nosi ime kraljice Jelene.
Nikšić, 17. VII 2018.
Dragan B. Perović
