XX vijek – osamdesete – Nikšićki kafići
Valjalo je za šank stasati. Svakojako, ne samo fizički. Poštovahu se tu nepisani kodeksi – pravila, godine i povodi, njegovahu se tu fini kafanski maniri, koji u suštini bijahu više od kafane – jer ti maniri bijahu lice života. Izgradi šank neku svoju poetiku. Slikovnu, jezičku, satiričnu, etičku, estetsku…
Piše: Željko Rutović
U vremenu i sredini gdje dominiraše klasična kafanska tradicija, pojava kafea – ili kafića, doživi se urbanim prozorom koji do tada samo sa putovanja, iz medija i priča, bijaše znan. A sada u svom gradu, sa svojim kafeima, staro-novim navikama, manirima i kulturom, valjalo je u redovnim dnevnim dozama kušati simbole, za to doba, nekog dalekog svijeta. I zato na prelazu kultura, stilova i vjekova, kao što stare kafane svjedoče o jednom periodu života i društva, tako će i ova mala lokalna kafe-geografija (p)ostati graničnikom jednog novog stila življenja.
Antologija utisaka Nikšića XX vijeka nezamisliva je bez kulture sjećanja na njegove kafiće, i to one sa početka osamdesetih godina prošlog vijeka. Atmosfera u njima i enterijer kao dio kreativnog ambijenta zatvorili su jednu epohu življenja. Kao što se danas sa nostalgijom sjećamo stare nikšićke pijace, vjerujemo da u sjećanjima onih koji pamte, ne blijede ikoničke slike prvih nikšićkih kafića – „Šestica“, „Kod Tula“(1981), „Škorpion“ ili poznatije „Kod Rala“, „Kobra“(1988/89), čiji vlasnici bijahu Zdravko – Cajo Lalović i Zoran Bato Šćekić „Forever“ ili nadaleko čuvenije „Kod Caja“, „KP“(januar 1987)… Bez arhive i dokumentacije, autorovo sjećanje ovako bilježi i pamti, no, razumjećemo se, svako novo dopisivanje i memorisanje snažiće nam kolektivnu sliku ovog posve osobenog socijalnog toposa.
„Šestica“, prvi kafić u Nikšiću koji je imao aparat za espreso kafu
Marko – Macko Perović (1956 – 1983) fudbaler „Sutjeske“ otvori 20. januara 1981.godine prvi kafić „Šestica“ u Karađorđevoj ulici. Bijaše to prvi kafić u Nikšiću koji je imao aparat za espreso kafu. Što je i normalno, prvi se najduže i pamti. Nostalgično i sjetno. Sjetno i tužno, na preranu smrt Macka Perovića, gospodina na fudbalskom terenu i gospodina u životu. U pravom smislu te riječi i dužne kulture sjećanja na njegovo džentlmenstvo, građansku uzoritost i sportsko viteštvo.
Milivoje Miško Pavlićević (lijevo) i Marko Macko Perović (desno), ispred „Šestice“
Generacija kojoj pripadam s nostalgijom se sjeća tih kafića, jer su oni bili mnogo više od ugostiteljske usluge, oni su dio urbane kulture grada pod Trebjesom. To su bili autentični i avangardni prostori i doživljaji jednog vremena. Svojevrsna atrakcija za čijim su šankovima i separeima „stolovali“ privrednici, političari, fudbalski radnici, gradski momci… Ostaće upamćen i jedan gotovo nesvakidašnji događaj, da je tih, osamdesetih godina, svjetski šahovski velemajstor Boris Spaski odigrao simultanku na terasi Tulovog kafića. To je bio pravi i neobični doživljaj, kako za njega, tako i goste lokala, za grad. Idilična raznolikost. Svi su bili svoji na svome. Bio je to kafanski vazduh koji je rađao jednu novu dokoličarsku magiju. Tragalačku, zavodljivu i neponovljivu. U svom post i višedecenijskom epilogu svi oni zajedno, kafići tog doba, a i oni kasnije otvoreni, bili su više, i to mnogo više, od puke ugostiteljske djelatnosti. Profilisahu se u njima društva, navike, rutine, maniri… Posta to neka preobrazba starih kafanskih gesti u novi poredak koji ištahu nove generacije, novi ukusi, novi stilovi, novi doživljaji… U ranim fazama (a ta faza trajaše dugo) bijahu to mjesta isključivo muškog okupljanja. Rodna ravnopravnost tek će nešto kasnije doći do izražaja na ovom terenu. Pojaviće se kao znak muškog dokazivanja, sujete, napretka urbanizacije i svakako kafe-pluralizma. Njihovo naglo otvaranje u godinama koje su dolazile, otvori i vrata širim slojevima mladih oba pola… i ne samo mladih. Tako kafei postaše i pozornica estetike gdje se dočaravaše mladalački modni duh.
Kada bi tih osamdesetih, kao srednjoškolci prolazili pored njih, činili bi to tako, da istovremeno usporimo kako bi na tren vidjeli kako je tamo unutra, ali takođe dovoljno i brzo, da ne zasmetamo. Sa ove distance njihova unutrašnjost bi se dojmila nalik nekom muzejskom eksponatu. Ti kafići male kvadrature obično su bili bez terase, bez baštenskog mobilijara, bez luksuznih reklama, menadžera, hostesa i tematskih večeri. Topli dani, proljeće, ili prijatno zimsko sunce, njihove goste znalo je zateći naslonjene na spoljni zid, sa podignutom nogom čiji bi otisci na skromnim fasadama prizemljuša odavali utisak neobične „likovnosti“ koja je i na taj način zborila o dokoličarima jednog vremena. A kada se pojavi tzv. telefon „banana“ sa kojim se pojedini gosti šetahu ispred kafića, onda osta sve više i otisaka na zidu i utisaka između zidova. Obično, poluovalni šank sa mesinganim naslonom za ruke i noge, bijaše kičma kafića tog doba. Zauzevši pozu, nalaktivši se onako po meraku, uživali bi gosti podjednako u stvarnoj a i naravno u ljudskoj čašici razgovora. Uzani radni prostor konobara bijaše nebranjena zona u koju bi se ulazilo da se telefonira, ostvarujući uzajamnim ophođenjem gotovo familijarnu bliskost. Valjalo je za šank stasati. Svakojako, ne samo fizički. Poštovahu se tu nepisani kodeksi-pravila, godine i povodi, njegovahu se tu fini kafanski maniri, koji u suštini bijahu više od kafane-jer ti maniri bijahu lice života. Izgradi šank neku svoju poetiku. Slikovnu, jezičku, satiričnu, etičku, estetsku… Imaše on redovne goste, koji gotovo u minut svakoga dana, ritualno poštovahu svoj kafanski obred. Espreso, pa neka ljuta čašica otvaraše dan, pauza za one koji bijahu opštinski činovnici podsticala bi da se „onako s nogu“ nečim kratkim presiječe „napor“, pa opet, valja se pred ručak, pa kasni popodnevni espreso, do noćnog „šančenja“ jer valja se… a kad se u kafani ne valja? Šank kao emotivno-nostalgični lični i kolektivni pejzaž vremena i prostora. Stolovahu za njim sve socijalne strukture podjednako, bez diskriminacije–književnici, zgubidani, pioniri manjeg i srednjeg biznisa, sportisti, lokalni političari, sitni šverceri, ocvali ljubavnici, dokonlije raznih kalibara… U njihovom registru bilo je mjesta tako reći za sve: romantične zavodnike, gradske otpadnike, likove (ne)sumnjive prošlosti, ljude od ideala i aspiracija… Šank je bio i svojevremena kicoška arena. To bijaše poligon za promociju dobrih farmerica (Levis, Casucci, Carrera) od Barija do Trsta, modernih cipela koje u tom vremenu nosahu prednost u odnosu na patike, promocija crne kratke kožne jakne i sl. Gotovo u filmskoj pozi u poluiskrivljenom položaju, sa nadlakticama na šanku, u razgovoru sa onima koji su u loži, zapisa se u sjećanje galerija urbanih likova i mitova, iza kojih osta mitologija priča, dosjetki, humora, kuraži i odvažnosti. Šarenilo šanka kasnije se u pamćenje ureza kao dio neraskidivog unutrašnjeg svijeta. Boljeg, naivnijeg, iskrenijeg, sa optimizmom i voljom življenog.
Iako su kafići vrlo brzo bili prepoznati po svojim stalnim gostima, prelazak iz jednog u drugi, nekako je bio prirodni nastavak društvene mape poklonika kafanske male kvadrature. Strast prema ovim kafićima poprimi razmjere opsesije pojedinih posjetilaca, koji bi svoje dnevne sobe zamijenili malim parčetom ovog urbanog hrama. Sjedjeli bi satima, u društvu ili sami, pričljivi ili ne, zamišljeni i zagledani u neku svoju tačku koja se lomi u ogledalu iznad šanka, u kome se između zastavica fudbalskih klubova, reklamnih čaša, razglednica, pokušavaše uhvatiti odraz lica mjerenog nakon upijene količine alkohola, dima i (ne)prospavanih noći. Iz slobode u slobodu nakon zatvaranja kafića, neki od njih nastavili bi svoju melanholiju šetnjom ulicama usnulog grada, gdje bi u gluvo doba noći nalazili i utjehu i zadovoljstvo. Neku samo svoju znanu nirvanu. Kao što kod Prusta ukus kolačića vraća uspomene na junakovo djetinjstvo, tako su mnogim poklonicima rečenih kafića-adrese, ljudi, mjesta i ulični ćoškovi, postali biljezi vječitih i dragih sjećanja. Stvarala se ta neobična kafe geografija Nikšića u kome su određene ulice(kao npr.Karađorđeva) nosile sa sobom posebnu atmosferu, blage prelaze kafanski „ničije zemlje“ kao i „granice“ jasno omeđenih društava, muzika i ambijenata.
Uz jutarnje ovlaš prelistavanje štampe (Pobjeda, Sport, Večernje novosti) pričao bi svak sa svakim, komentarisalo bi se od lokalnih do svjetskih tema. Dijalošku temperaturu najviše bi podizala priča o sportu, konkretno o fudbalu, ponajviše o FK Sutjeska, što je sasvim i očekivano. A još se kad se zna da su stalni gosti „Kod Rala“ bili, izuzetno preduzimljivi i uspješni direktor „Sutjeske“ Rade Kostić, zatim treneri Bato Bulatović, Mirko Minić, harizmatični trener Đorić-ili Bata Đora, onda merak, priča i ambijent postaju cjeloviti. O najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu pričati sa najvažnijim ljudima kluba, to je bila rijetka privilegija, čast i zadovoljstvo. Personal „Škorpiona“ otvorenog 1988. činjaše reprezentativna postava u sastavu: Zoran Marić-Mara, Miško Žugić-Žule, Mijo Roganović, Nikola Radulović, Rajo Ćeha, Nenad Radulović. Sa pažnjom, profesionalizmom, toplinom i nekom gotovo familijarnom srdačnošću odnosili su se prema svim gostima, a među njima između ostalih, sjećanja naviru na: privrednike Vojina Đukanovića (direktora Željezare „Boris Kidrič“), Nika Rojevića, Banja Kostića, , predsjednika opštine Steva Goranovića, Bora Vušovića (direktora Radio Nikšića i predsjednika opštine Nikšić), Dragana Grujičića, Milja Pejovića, Sloba Ukropinu, Duška Stanišića, Bora Labudovića (novinara RTV Crne Gore, dopisnika iz Nikšića), Vučića Tomovića (novinara „Pobjede“), Paku Pavića (šefa predstavništva „Tigar“)… Vodili bi oni dijaloge, pomislio bi neznanac, da je to na ivici svađe, ali sve je to bio sadržaj jednog dugog i divnog prijateljstva hodočasnika ovih kafića. Pripadnici mlađe generacije ili „pripravnici“ ovih mjesta bili bi srećni da sjednu tek kao neki statisti-posmatrači nevjerovatnih duhovno-retoričkih bravura posve zanimljivih ličnosti.
Kuća u kojoj se nekada nalazio „Škorpion“, poznati nikšićki kafić
Poštovaše se u ovim kafanama radno vrijeme, ali pripadnici statusnih „loža“ ostajahu nešto duže. Shodno raspoloženju, sa gazdom bi meračili, uz prigušenu neonsku rasvjetu, bez muzike, sumirali bi raznorazne misli, utiske i doživljaje. Kući, tek toliko da se prespava, pa na jutarnji espreso, kojim bi se „liječio“ dremež, mamurluk, još jedne od onih noći u kojima „ostasmo do kasno“. Na određeni način ova vrsta omaža jeste kolektivna autosvijest u odnosu na jedan oblik duhovno-materijalne zaostavštine. U krajnjem, ovi objekti jesu neraskidivi i važan dio šire popularne kulture grada Nikšića. Oni su simboli nečeg mnogo šireg. Bez retuširanja i kako bi danas kazali apdejtovanja s vremenom. Pitanje je za pojedinačnu analizu, da li je danas Nikšić manje šmekerski bez njih? Jednostavno, ovi kafići su prosto zračili privlačnošću teritorije, koju nije naseljavala „pesimistička antropologija“. Ne manje, širili su svoj socijalni uticaj, vrijednosti i zajedničke emocije, koje od života nijesu tražile mnogo. Razrješenje misterije da li Nikšiću nedostaju ova mjesta, hoće ili neće odgonetati kasnije prispjeli – klub, lounge bar, picerie, haus beer i mnoge druge globalno – konzumerističke novotarije u koje se, uglavnom, dolazi zbog reklame, statusa i usiljenog prestiža.
