POČECI VATROGASTVA U NIKŠIĆU

Vatrogastvo i zaštita od požara kao moderne tekovine razvoja društva i civilizacije u cjelini imaju dugu tradiciju. Prva vatrogasna društva na teritoriji bivše Jugoslavije nastaju u drugoj polovini XIX vijeka a u Crnoj Gori jedno od prvih vatrogasnih društava osnovano je u Kotoru daleke 1867. godine. Kada je u pitanju Nikšić čekalo se sve do 1937. godine da se osnuje vatrogasno društvo na dobrovoljnoj osnovi.

Kada je konkretno istorija vatrogastva u Nikšiću o tome postoji vrlo malo podataka pa imamo slučaj da u arhivskom odsjeku Nikšić ne postoji bilo kakva dokumentacija na osnovu koje bi se stekao uvid u istorijat ove jedinice. U Glasu Crnogorca pronalazimo tabele u kojima je dat pregled požara i paljevina po oblastima, pa je tako na primjer 1908. godine u nikšićkoj oblasti bilo ukupno 14 požara i dvije paljevine, a 1909. godine svega dvije paljevine. Ove podatke prati i procjena o pričinjenoj materijalnoj šteti. U knjizi „Nikšić – tragom starih fotografija“ od Maksima Vujačića nailazimo na još jedan zanimljiv podatak gdje se kaže da je dolaskom na čelo nikšićke opštine Danila Šobajića krajem dvadesetih godina XX vijeka za potrebe grada nabavljena jedna auto-prskalica kao i jedna sprava za gašenje požara.

Intenzivniji razvoj vatrogastva na prostorima kraljevine Jugoslavije počinje 1933. godine kada je donijet Zakon o vatrogasnoj organizaciji što je predstavljalo jedan od važnijih preduslova za razvoj vatrogastva i zaštite od požara. Tim zakonom vatrogasna organizacija je po prvi put svoj status pravno regulisala i to je predstavljalo polaznu tačku za njen pun razvoj u organizacionom, stručnom, tehničkom i svakom drugom pogledu.

Kada je u pitanju vatrogastvo u Zetskoj banovini krajem 1935. godine postojalo je svega šest vatrogasnih četa sa 181 članom, dva motorna šmrka, pet ručnih šmrkova, 836 metara vatrogasnih crijeva i sedamnaest mehaničkih i drugih ljestvi a vatrogasnih vozila nije bilo. To sve govori koliko je bilo slabo razvijeno vatrogastvo u Crnoj Gori sredinom tridesetih godina XX vijeka.

Dobrovoljno vatrogasno društvo u Nikšiću osnovano je 1937. godine sa vrlo malo opreme i tako je funkcionisalo sve do kapitulacije Kraljevine Jugoslavije 1941. godine. Nakon oslobođenja, tačnije 1947. godine društvo je obnovljeno.

Rad društva nakon završetka Drugog svjetskog rata je bio nezapažen čemu je vjerovatno najviše doprinijela činjenica nemanja podesnih tehničkih sredstava i odgovarajuće spreme. Društvo tada nije imalo svoju garažu, prostorije, magacin i slično. Stvari su tada bile smještene u magacinu Povjereništva unutrašnjih poslova. Pored ovoga slab rad društva tumačio se i usled ne postojanja navike i tradicije u Nikšiću za rad vatrogastva, pa je bilo vrlo teško pridobiti novog člana, a sve iz razloga što se na ovu organizaciju i društvo od strane građanstva gledalo potcjenjivački i niko se nije ozbiljnije udubljivao u probleme i potrebe punog razvoja društva.

Kako se razvijalo vatrogastvo u porušenom Nikšiću posle Drugog svjetskog rata najbolje nam govori svjedočenje starog vatrogasca Aćima Mandića koji nam je ispričao kako je to sve krenulo i kako je stiglo prvo „vatrogasno” vozilo u grad. Naime, prilikom povlačenja sa ovih prostora pred kraj rata, njemačka vojska je uništavala vozila kao i svu onu tehniku za koju je smatrala da bi s jedne strane samo otežavala povlačenje kroz Crnu Goru a sa druge strane nije željela da ta ista vozila završe u rukama partizana. Jedan od načina uništavanja bio je i taj da bi oni vozila koja bi im prilikom povlačenja ostala u

kvaru ili za koja su procijenili da im jednostavno usporavaju kretanje jednostavno gurnuli u kanjone rijeka ili niz strme litice. Računali su da će na taj način vozila biti trajno onesposobljena. Međutim, u koritu rijeke Tare završilo je i jedno njihovo prateće vozilo za prevoz goriva koje će kasnije po oslobođenju biti i prvo vatrogasno vozilo u Nikšiću. Zajedno sa tim vozilom izvučena je i jedna pumpa za vodu.

U oslobođenom Nikšiću živjelo se dosta teško jer je grad teško stradao u toku rata i to najviše za vrijeme savezničkog bombardovanja kada je porušen veliki broj zgrada u gradu. Vozilo cistjerna koje je izvađeno iz korita rijeke Tare svoje mjesto našlo je u Vardarskoj ulici. U početku se vozilo nalazilo vani a kasnije je za njega napravljena garaža. Inače sama vatrogasna cistjerna bila je u dosta lošem stanju. Vrata na vozilu nijesu postojala, nije bilo dinama i kompresora a nekada su ga vozili i bez kočnica. Samo njeno održavanje kako bi bila koliko toliko u voznom stanju u oslobođenom Nikšiću bilo je vrlo teško. Interesantno je spomenuti da je u društvu jedna od prvih vozača bila žena Božana Radulović koja je u vatrogasnu jedinicu došla po rasporedu ministarstva pošta iz Podgorice. Božana je kao vozač radila do 1957. godine kada se vratila u ministarstvo pošta. Nju je zamijenio Jovan Kezić, rodom iz Pljevalja koji je do tada radio u Pivari.

Kad bi se desio požar sistem uzbunjvanja bi bio takav da su po gradu po mjesnim zajednicama bile raspoređene ručne sirene. Oglašavanje ručnih sirena, pucnji iz vatrenog oružja i zvonjava crkvenih zvona bili su znaci da se dobrovoljci upute ka mjestu požara kako su znali i umjeli. Istovremeno ka mjestu požara krenula bi i cistjerna koja je za sobom vukla prikolicu sa pumpom za vodu. Posadu kamiona u to vrijeme činili su samo komandir i vozač i oni su bili jedini koji su bili plaćeni. Ostali članovi društva su to radili na volonterskoj osnovi. Umjesto plaćanja organizovani su bili izleti i druženja u okolini Nikšića. Što se tiče ostale opreme vatrogasci su u to vrijeme imali samo vatrogasna crijeva i ljestve.

Prvi upravni odbor se bira 1951. godine i tada je društvo brojilo 52 člana. Počinje da sa još više ozbiljnijom organizacijom rada tada se počinje i sa izvođenjem praktičnih vježbi sa pripadnicima protivpožarne zaštite. Organi vlasti počinju ozbiljnije pristupati ovom zadatku i počinju još više pomagati rad vatrogasne službe Oprema se više dobijala kao poklon od pojedinih ustanova. Na svečanoj skupštini održanoj dana 19.01.1952. godine društvo je dobilo naziv “Vojo Deretić”. Vojo Deretić je bio dobrovoljni član društva od njegovog osnivanja i uživao je veliki ugled u rodnom gradu. U ustanku 13. jula 1941. godine pao je u ruke neprijatelja pa su ga Italijani svirepo mučili i strijeljali 1941. godine u Nikšiću. Vojova bista se i dan danas nalazi ispred zgrade Službe zaštite i spašavanja ispred koje je dugo vremena polagano cvijeće povodom obilježavanja Dana vatrogasaca.

Uniforme i oznake tog vremena skoro su bile jednake uniformi narodne milicije, s tim što su vatrogasci na okovratniku nosili vatrogasni amblem u vidu romba crvene boje kao i rub oko naramenica, dok je kod pripadnika milicije bio plavozgasite boje.

Odlukom SO Nikšić – Gradskog narodnog odbora od 13.08.1953. godine formiran je u Vatrogasni vod Nikšić. On se formirao u dosta teškim uslovima, jer pri osnivanju nije imao prostorije za smještaj profesionalaca – radnika službe, članova, opreme, vatrogasnih i drugih nužnih sprava i materijala koji je bio neophodan u to vrijeme za normalan rad službe. Obzirom na razvitak grada, priliv stanovništva izgradnjom industrijskih i drugih objekata, služba nije napredovala uporedo sa njima jer se tada u službi nalazilo devet profesionalnih radnika. Za komandira je izabran Jovan Malović koji je na toj funkciji ostao sve do 30.03.1977. godine kada ga je naslijedio Đuro Đoković.

Jovan Malović

Vatrogasna jedinica se u to vrijeme i dalje nalazila u Vardarskoj ulici, prvo na otvorenom a onda je i napravljena graža za vozilo. Interesantno je spomenuti da je u zimskom periodu veliki problem bio održavanje vozila, prije svega zbog niskih temperatura zbog kojih se voda ledila u instalacijama. Taj problem je na orginalan način riješio Jože Kordeš koji je uveo „grijanje na piljevinu”. Naime kao grijalica je poslužila jedna bačva napunjena piljevinom. Kako piljevina sporo gori ta bačva je služila kao sredstvo u borbi protiv hladnih nikšićkih zima u to vrijeme.

Ministarstvo unutrašnjih poslova NR Crne Gore preko svog povjerništva pokrenulo je krajem pedesetih godina XX vijeka jačanje vatrogasne službe u Nikšiću, pa je bila donešena odluka da se ratni vojni invalidi uključe u vatrogasno službu, a iz razloga što nijesu vojni obveznici. Invalidska organizacija u Nikšiću prihvatila je preporuku Povjereništva unutrašnjih poslova, pa je preko svojih organizacija uspjela učlaniti kao doborvoljce devet invalida, po godinama mladi i fizički spremniji za učestvovanje u požarima. Društvo od tada počinje da se jača i brojnije i stručnije i počinje da se organizuje stručna nastava i to preko Povjereništva unutrašnjih poslova.

Da bi neko u to vrijeme postao vatrogascem morao je da pohađa kurs u trajanju od pola godine i nakon toga bi izašao pred komisiju gdje je javno branio znanja iz oblasti vatrogastva. Jedno takvo svjedočanstvo imamo i od vatrogasca Aćima Mandića. U njegovom slučaju komisiju su tada sačinjavali Savo Abramović, Jovan Malović i Božo Gardašević. Predsjednik društva bio je Milutin Bjelogrlić.

Nikšićki vatrogasci imali su i svoj orkestar. Naime po okončanju rata u staroj muzičkoj školi u Nikšiću pronađeni su instrumenti italijanske vojne muzike koji su poslužili za formiranje vatrogasnog orkestra kojeg je u to vrijeme vodio Uroš Šćepović.

Od 1960. godine vatrogasna služba u Nikšiću prepuštena je bila sama sebi, jer se organi uprave koji su bili nadležni za rad iste nijesu više osjećali odgovornim za stanje u vatrogastvu. Od tada su mnoga pitanja ostala neriješana, a posebno iz djelokruga zakonskih i tehničkih regulativa.

Članovi društva sa fotografije: Malović Jovan (komandir jedinice), Bjelogrlić Milutin (predsjednik društva), Vukotić Radovan (sekretar društva), Abramović Savo, Gardašević Božo, Pižurica Radoica, Kapor Vlado, Žižić Milorad, Janjušević Luka, Raičević Miloš, Vladava Marko, Ječmenica Milovan, Adžić Radovan, Ašanin Branko, Mrkaić Mitar, Radonić Dragomir, Perović Dušan, Lalović Krsto, Šćepović Uroš, Žugić Špiro, Jovanić Dragomir, Marković Nenad, Dubljević Desimir, Babović Vojislav, Ruljić Novica, Kilibarda Mirko, Jokanović Milorad, Nikolić Obren, Mijušković Jovo, Đurović Dušan, Šćepanović Milorad, Kovačević Velimir, Zeković Jovo, Gardašević Marko, Đurović Dušan, Popović Nikola, Uskoković Mitar, Mandić Aćim, Ječmenica Božo, Mandić Miloš, Marković Blažo, Roganović Živko, Keza Jovan, Filipović Rajko, Roganović Branko, Šuntić Sabro, Krušić Branko, Ćuzović Mirko, Nikolić Radovan, Marković Nikola, Batrićević Špiro, Mijušković Obren, Vujović Ljubo, Vujović Milorad, Brunčević Adem i Ćuzović Vasilije.

Neophodno je istaći u razvojnom periodu trenutke kada su građani dobrovoljno učlanjivali i uz pomoć radnika Vatrogasnog voda osposobljavali se za obavljanje zadataka u protivpožarnij zaštiti. Pohvalno je istaći da je 1958. godine Društvo je brojilo 97 dobrovoljnih članova, od čega 67 aktivnih, 20 pionira i 10 žena. Neposredno poslije toga može se primjetiti da broj dobrovoljaca opada iz godine u godinu, tako da već sedamdesetih godina više neće biti dobrovoljnih članova. S tim u vezi treba reći i da dobrovoljno vatrogasno društvo od 1968. godine praktično i ne postoji jer se nije održavala ni jedna godišnja skupština.

Godine su prolazile a ova služba i pored svog značaja nije zavrjeđivala onu pažnju koju bi trebala da ima. Međutim i pored toga nikšićki vatrogasci bez obzira na to kako su bili opremljeni nisu se štedjeli kada je u pitanju spašavanje ljudskih života kako nekada tako i danas.

Boško Roganović