Odavno nam grad nije izgledao ovako čisto i lijepo, a sve to zahvaljujući snijegu koji je danima nemilice padao. Konačno smo uspjeli da zatrpamo smeće i sve rupe po gradskim ulicama, ali ne mi -naravno, to je za nas učunio dobri Bog. Pade snijeg, ali ne do koljena, nego narodski rečeno-do guzica. Samo nas mogu da iznenade kiša u novembru i snjegovi u januaru i februaru. Nakon tri dana neprekidnog padanja u opštini je „pod hitno“ formiran Krizni štab, a njegov predsjednik, inače potpredsjednik opštine, dao je izjavu za javnost: „Nije nas snijeg iznenadio, nego nas je zatekao nespremne“. Kuku nama za nama.
Nikšić mi, i ako se bijeli kao kakav sijedi starac, ipak izgleda mnogo mlađi i ljepši nego što je.
Snijeg pade, snijeg se bijeli, a mnogi građani, naročito penzioneri, ni crne ni bijele. Nijesu mogli po ovom kijametu poći da prime prvi dio penzije, a ni do najbližih prodavnica po kilo hljeba. Eto kako nam žive penzioneri. Uostalom, što moraju da žive? Valjda će se ovaj ovogodišnji snijeg konačno opametiti i uvjeriti u onu narodnu : „Zla vremena bez snijega nema“.
Snijeg je prekinuo i radove na izgradnji fontane na gradskom trgu koju građani popularno zovu …, a pojedini su komentarima otišli malo dalje… Naša posla!
Zabava u gradu je na zavidnom nivou. Svak’ se o svom jadu zabavio.
Nedavno je jedna naša sugrađanka u gradskoj pijaci od prodavca tražila da kupi kilogram luka i rekla: „Molim Vas izaberite mi, to je za bolesnika“. Mogu zamisliti koliko je kukavac bolestan. A jedna druga je, kad je čula cijenu jaja, prodavca pitala: „Može li malo niže?“, na šta joj je ovaj odgovorio: „Može samo da kleknem“.
Inače, jedna naša sugrađanka je nedavno upisala svog muža u planinarsko društvo „Javorak“. Kaže, zaboravio da se penje. Kad smo kod planinara, oni ovih dana čiste krovove nikšićke Pivare. Imaju ljudi iskustva.
Peli su se na krov svijeta- Mont Everest. Ali, interesantno, nijesu očistili prilaz do Planinarskog doma. Opet- naša posla.
Februar – medeni mjesec mačaka. Uostalom, pravim mačkama je svaki mjesec februar.
Patologija našeg svakodnevnog življenja se nastavlja.
Milan-Dugo Krivokapić,
Glas Nikšića, broj 1,
1. mart, 2004. godina
Milan-Dugo Krivokapić (portret Lidije Nikčević, 2011.)
