SJEĆANJA MIRKA ŠABANOVIĆA (II DIO)
Mnogi poznanici su pročitali te moje priče, među njima i moja djeca. E, od tada, skoro svakodnevno, moja djeca vrše pritisak na mene da nastavim da pišem sjećanja o životu koji je bio
vrlo buran.
Piše: Mirko Šabanović
Drugo moje sjećanje isto tako može biti interesantno čitaocima Novina Nikšića.
PO BRAŠNO U TREBINJE
Bila je to 1944., i dalje ratna godina. U našoj kući u Vilusima komanda Druge dalmatinske brigade. Komandant Bruno ( ne sjećam se prezimena). Velika glad. Nemamo ništa se varenike. Majka hoće da ide kod svog oca, a moga đeda Gaša u trebinje da donese malo brašna. Komandant Bruno daje majci dozvolu, pod uslovom da iz Trebinja donese papira za pisanje.I tako majka i ja pođemo pješke za Trebinje i povedemo pozajmljenog magarca da donesemo brašno. Do Klobuka je bila partizanska teritorija, a dalje su četnici. U Lastvi srušen most pa gazimo rijeku Trebišnjicu. Na drugoj strani rijeke nalazio se veliki broj četnika, a majka je među njima poznala neke komšije iz Trebinja i oni nam omogućiše da od Lastve do trebinja odemo vozom. Samo jedan vagon i lokomotiva. Utovarimo magarca u vagon koji je bio pun četnika. Pitaju mene ti vojnici: “Mali, ‘oćeš li čokolade?”, a ja sav srećan što sam u prilici da okusim čokoladu poslije četiri godine. Isto pitanje ponovi drugi, pa treći i ne znam još koliko njih, tako da sam dio mog poklona dao čak i magarcu. U Trebinju, kod đeda i babe smo bili 5-6 dana. Ne sjećam se da sam spavao jer sam stalno nešto jeo. Došlo vrijeme za povratak u Crnu Goru. Pješke idemo drugim putem koji je majka dobro znala. Došli smo u Jazinu, umorni, te svratismo kod neke žene da popijemo medovinu. Krenusmo prema partizanskoj teritoriji. Samo što smo pošli, zapucaše puške prema nama. Kuršumi paraju zemlju oko nas, ali nas nijesu pogodili. Majka sve vrijeme govori: “Čuvaj se sine” i drži svoju ruku na moju glavu da me ne pogodi metak. I tako stotinjak metara. Skapulasmo. Magarac dođe sam iza nas. Sad ulazimo u šumu, zaštićeni smo, barem smo mislili tako, i samo što smo ušli u šumu muški glas viknu “Stoj, ko ide?”. Majka reče da smo civili. Kada je završio te formalnosti oko dozvole, koju sam ja držao u postavi kape, partizan reče: “Dobro ženo, kad si iz Trebinja daj da zapalimo koji cigar”. “Pušićemo koliko hoćeš, samo da daš ovom mome malom da jede grožđe”, reče majka. Partizan je ćerao puno konja natovarenih grožđem, za partizansku bolnicu u Dubočke. I tako majka i ja završismo putovanje u Trebinje.
U BOLNICI U SARAJEVU
Deceniju kasnije uslijedio je još jedan, ne manje važan događaj.
Evo o čemu se radi. Daleke 1955. godine, kao vojnik došao sam da u Vilusima čekam Novu godinu. Tokom mog puta iz Slovenije, a i kada sam stigao u Viluse, bio sam jako bolestan. Temperatura mi se nije spuštala ispod 40 stepeni. U Vilusima su me pregledali, kao stažisti, ljekari Kosta Milović i Vujović, dali mi da pijem neke tablete, ali je bolest i dalje bila prisutna. Moj stariji brat Sveto, tada me povede u Nikšić kod doktora Dušana Mandića, a on nakon pregleda kaže: “Apces na lijevom plućnom krilu”. Hitno me povezoše u vojnu bolnicu u Sarajevu. Sve vrijeme bio sam u pratnji svoga brata Steva. Sljedeće jutro dođe vojni ljekar da uzme istoriju bolesti, pa mi uze lične podatke. Ljekarka pita: “A jesi li ti Miro”, tako su me zvali u Vilusima. Ja pogledam ljekarski mantil na kom piše potpukovnik dr Vera Kušec. Ova ljekarka mi reče da je u našoj kući u Vilusima liječila pripadnike Druge dalmatinske brigade. Dr Vera je bila moj sobni ljekar i ja sam imao takvu pažnju u bolnici da je to za pamćenje. Na neki način je i ova priča povezana sa ratnom 1944. godinom.
SA ĐORĐEM MARJANOVIĆEM
U BUDVI
I da završim moje kazivanje u mnogo ljepšem tonu. Bila je to godina 1959. kada sam po zadatku radio na snimanju Budve. Grad Budva je tada bila dosta oskudna kada je riječ o gradnji, ali i kada je riječ o turistima. Postojala su samo dva hotela “Boka” i “Mogren”. Veliko budvansko polje, nigdje ni jedne kuće. Gola livada. Svako veče u Hotelu Boka slušasmo muziku, a pjevao je Đorđe Marjanović. Mislim da su to bili njegovi prvi muzički nastupi. Na pauzi je sjedio sa svojom prvom suprugom Zlatom, a mi do njihovog stola. Vrlo brzo smo se zbližili, tako da smo bili u njihovom društvu do kraja ljetnje sezone. Ovo pišem iz razloga da približim čitaocima koliko je “Đokica” bio neposredan, prisan, sa izvanrednim manirima džentlmena, koji se pamte. Danas, u poznim godinama, i dalje rado čitam knjige, posebno one koje opisuju ljudske sudbine. U tom mom interesovanju, sa posebnom pažnjom pročitao sam 35 knjiga, od čega pet romana, meni dragog književnika prof. dr Živka Đurkovića, u kojima su na fluidan i umjetnički način opisani događaji i ličnosti iz tog vremena. Sa velikim interesovanjem sam pročitao osam knjiga književnice Jelene Ćorović Međedović, koja opisuje ljudske sudbine, kao i istinite događaje tog vremena. Eto, poslije toliko godina, sa sjetom se osvrćem nekih teških, ali na momente divnih trenutaka, koji su moj život učinili sadržajnijim i ljepšim.
