STANICA NIKŠIĆ (II DIO)
U kafani iza ponoći. Zapilo se redovno društvo noćobdija. Uveliko pijana ura. Sjede za stolovima, jedan stoji oslonjen o šank. Priča svak sa svakim, poneki i za sebe. Zanovijetaju o svemu i svačemu. Iza šanka stoji Vida konobarica, žena blizu pedesete, iskusna ugostiteljska radnica. Za stolom do prozora sjedi društvo prijatelja: Pjesnik, mladić zanemogao od dugotrajne bolesti i pića; Mira glumica, srednjih je godina i rasta; Miki bokser, dosta mlađi od njih, ljepolik mangup koji zna lijepo da pjeva.
Za stolom do šanka sjede: Gatalo, starac prisukao osamdeset petu, oslonjen na štap; Jovo zvani Džada i Ćale, ulični nosači, srednjovječni, siromašni, pošteni ljudi, omiljeni u gradu.
Za stolom pored ulaznih vrata kafane sjede: Mrgud berberin, dvadesetogodišnji mladić malog rasta, mršav, velikog nosa, kafansko spadalo; Gojko „soboslikar“ (kako se sam predstavlja), Mrgudov vršnjak, srednjeg je rasta, dobro crta, vješt u uličnoj tuči, pjesnikov je prijatelj; Vaso i Dragoljub, rođena braća, završili fakultete, originalni prevaranti, uvijek dobro odjeveni i uredno začešljani.
Razgovor započe Gojko, a onda sve ide s priče na priču.
Gojko (još s tragom mamurluka na licu od lumpovanja, glasno, kroz zube):
Kako smo se bili sinoć oduzeli, sveta majko nebeska. Popili smo tri litra rakije: slonu da uspeš u uvo crko bi!
Svi zure u njega, a on nastavi.Gojko (zagleda se u Mrguda): Mi ostasmo ođe do zore, a đe ti ode, bez pozdrava, Mrgude?
MRGUD (smješka se zagonetno): Vi do zore, a ja do Trebinja.
Svi ga gledaju, čude se, proučavaju ga radoznalo.
GOJKO: A što do Trebinja?
MRGUD (lagodno se smiješi, duhovito objašnjava): Prićerala me, da prostiš, bešika, pa izađoh do u onaj „toalet“ napolje. Onako pjan, teturam cik-cak po mraku kad čujem: Polazak, molim! Ulazite u voz! I ja uđem nekako u najbliži kupe, pa tu zaspah. Probudim se u Trebinju i prvim vozom nazad u Nikšić.
Sa svih stolova se začu horski smijeh, pa mala pauza, dok Staničar starovarošanin koji stoji sam pored šanka, ne zapođenu starca Gatala.
On je tridesetogodišnji otutašan glavonja, neobrijan, razbarušen, lica crvenog od stalnog konzumiranja alkohola.Nešto ga po noći ne drži kuća.
STANIČAR (s lukavim sjajem u očima i hinjenom ozbiljnošću, okrenut prema Gatalu)
Kako, đede, da pijem, imam dobru volju za to, a škrt sam na pare? Možeš li me naučit?Jedan glas zajedljivo: -Nema tog učitelja koji će tebe nešto naučiti!
Jedan glas zajedljivo: -Nema tog učitelja koji će tebe nešto naučiti!
Gatalo savija duvan u karticu. Pali cigaretu, okrenu se naspram Staničara, pogleda ga, proučava ga radoznalo.
GATALO (hladno, strogo, muklo):Koja ti je štampa, dome?
STANIČAR (nadmeno, smiješi se, s brutalnim humorom): Guzina mi je prezime.
GLAS: Ko ti je kriv?
GATALO (sažaljivo, s prijekornom ozbiljnošću):Imaš li ti oca i majku, mladosti ti?
STANIČAR (zbunjen, nelagodno se smiješi, rijetko): Imam, Moma i Jeku.
GATALO (povuče dim iz cigarete, napravi kisjelo lice, prezrivo): Znam ih oboje. Od takvijeh roditelj, pa piješ, kami ti u drob. Ko te je naučio da se ovako šališ? Jesi li bio na neki kurs, ili si samouk?
STANIČAR (zanijemio, promeškolji se uvrijeđen, nelagodno se smiješi): To mi je ostalo iz mladosti, kad sam radio s molerima.
GATALO: (nastavi ironično): Znaju li ti kući đe si?
STANIČAR (kroz zube, smeteno, svadljivo): Ne, to me više ne pitaju.
GATALO (nemilosrdno, hladno, odlučno):Jesi li ženjen?
STANIČAR (pomirljivo): Jesam, odavno.
GATALO (ozbiljno, dobroćudno):A imaš li đece?
STANIČAR (opet s brutalnim humorom, traži đavola):Ima žena petoro.
GATALO (mirno): Kolika su?
STANIČAR: (smije se grohotom): Svako jače od mene!
GATALO (s hladnim prezirom): Sluša li te žena, bekrijo?
STANIČAR (žacnut): Ne, bogami, no ja nju.
GATALO („saosjećajno“): A što , mrčio se?
STANIČAR („filozofski“): Bolje slušat, no plakat.
GATALO (mijenja temu razgovora): E sve mi reče, jedno mi ne reče: Što ti je tolika glava?
STANIČAR (gnjevno, ljutito „filozofski“): Mene je glava velika da mi je komotno mozgu. A što si ti, đede tako požutio. Vuče li te zemlja?
GATALO (mirno i vrlo prezrivo). E da mi je ta tvoja glava dva-tri dana, da malo odmorim. Ja mnim, ti si neki veliki galiot, bog te u šumu okrenuo, kad si taki!Iznenadno ustane sa stolice, digne štap, nečeg se prisjetio, pogleda unaokolo. Smije se od srca.
GATALO (laknulo mu, pa radosno): Pa, ovo je onaj što je svojoj babi donio iz gnijezda kokoške jaja na kojima je bio pečat iz Izraela: On i njegovo društvo iz Stare varoši iza ponoći odvale dvije-tri daske sa teretnog vagona na stanici, tako da se ne vidi, pa vade jaja uvezena za gradsku tržnicu, a na svakom je stavljen pečat. I jedno jutro baba ovog galiota pozove komšinicu na kavu i rovita jaja, a njega poslala da iz kokošinjca donese nekoliko freških. On ti, onako neispavan od noćnog gluvarenja, donese i stavi na sto u kuhinji nekoliko onih iz vagona sa pečatom Made iz Izrael. Baba nešto rabota oko šporeta, a komšinica pije kavu i zagleda ona jaja, pa upita babu: Bogati komšinice, đe ste nabavili ove kokoške što nose farbana jaja, a nije Uskrs?
Natemate đavole, evo svašta sam dosad u svom životu čuo i vidio, ali ovo nijesam!
Sa stolova se začu horski grohotan smijeh.
Staničar gotovo do suza u velikoj neprilici, pokislo, smeteno, ljutito ispi svoje piće, plati konobaru, a zatim izađe iz kafane zalupivši vratima.
Gatalo opet sjedne na staro mjesto i opruži noge. Svi zure u njega. Dižući štap u vazduh pokazuje na vrata i viče podrugljivo.
GATALO (gleda okolo): Pripazite onu budalu. Napraviće dijete nekome. Žena mu je trinaest puta bila trudna!
On diže čašu da nazdravi. Zagleda se u Miru glumicu.
GATALO (veselo namigne): Pomozi Bože, a lezi đevojko. Živjeli!
MIRA (uvrijeđeno pocrvenjela, gnjevno, prezrivo): Mrš, avetinjo stara!
Gatalo ustane sa stolice, priđe joj, nježno uze za ruku, kavaljerski poljubi, svesrdno se izvinjava.
GATALO (pokajnički): Izvini, oprosti i pardon, iz svega mozga. Ljubi te čiča Gatalo!
Mira kruto primi izvinjenje, natmurena.Gatalo se vrati za svoj sto.
U kafanu uđe Bato Zubo, Pjesnikov stari prijatelj, njegov vršnjak. On je visok, potpuno ćelav čovjek, kao domine velikih zuba.
PJESNIK (srdačno): Ajde Zubo, sjedi kod nas. Konobar, donesi mu duplu votku!
Ljubo Zubo priđe, sjede za sto pored Pjesnika. Konobar donese piće. Ljubo Zubo diže čašu da nazdravi.
LJUBO ZUBO (veselo deklamuje):
A kakav je Nikoliću Vito
Mlado momče i malo pripito.
Brže su mu momačke vilice
No čeljusti nove drobilice
Dva je pleća oglodo jagnjeća
A salatu ostavio Matu.
PJESNIK (osmjehnut uzvraća):
Ti zubonja – ja bez zuba;
Ja sa kosom – a ti bez nje
Kao da je neko htio
Obojicu da nas zezne.
A da su mi tvoji zubi,
I da ti je moja kosa
Bili bismo nas dvojica
Kao drugih sedam – osam.
BATO ZUBO (kritički):
Napis’o si Drumovanja,
Objavio svoje jade,
A bolja su drumovanja Jova Džade.
PJESNIK (zaključi duel, lirskistrasno):
Pjesma je uvijek pri ruci
Kao revolver o pojasu,
Pa kad ti dojadi
–samo povuc
i tuci
Pravo u masu.
Pucaj u srca,
u čela,
u oči
i ne poštedi
nikoga živog,
a kad sve središ,
pažljivo zakoči
i kreni
polako na stanicu
u krčmu
-na pivo.
Uto se na vratima pojavi Krketa, starac Gatalovih godina i visine. On je toliko markantno sazdana pojava da su ga u crnogorskoj narodnoj nošnji fotografisali za razglednicu „Pozdrav iz Crne Gore“. Zastane na pragu, razgleda ko je sve u kafani.
KRKETA (pozdravlja): Pomaže Bog, ljudi!
GATALO (otpozdravlja, srdačno): Bog te pogledao! Dobra ti sreća i dobro nam došao! Ajde sjedi do mene, da pričamo o prolaznosti života. Konobar, daj nam dvije mrke grke kave da srčemo!
Krketa priđe, pruži mu ruku prijateljski. Sjeda na stolicu, udobno se namjesti, odloži štap i kapu na sto. Vida konobarica donese kafe i ode šanku.
Gatalo pije kafu.
GATALO (mršti se nezadovoljan):Kakva joj je ovo kava, ko znoj od crnca. Ko da se crnac oznojio, tanka!
Svi se smiju. Vida ga pogleda s hladnim prezirom.
VIDA (govori brzo, nervozno, ijetko: jedna glava – devet jezika): Uždio si od jutros po toj rakiji. Pjan si ko čep, a ne bi smio popit ništa jače od Andola, jer ne umiješ ni trijezan prozborit jednu ljudsku riječ!Gatalo se mangupski osmjehnu, neće sa njom da se svađa.
GATALO (pomirljivo): Kako je ljubazna ova konobarica, melemna da bi je čojek na ranu privio. On odmahnu rukom, okrenu se Krketi.
GATALO (mijenja temu razgovora): Kako si mi inače?
KRKETA (slegnuvši ramenima): Moglo bi bolje, ali i gore. Evo i ja se ko i ti ufatio štapa, da još malo čepam po zemlji. Dan za danom, smrt za vratom. A kad se sjetim šta me čeka: odlično!
GATALO (utješno): E šta ćeš, jadan brate: Bog je mene i tebe dao zdravlje i dug život a oduzeo pamet. Ne može oboje.
KRKETA (blago, zamišljen): Bog je i Njegošu dao pamet, a oduzeo zdravlje.
GATALO (lukavo se smješka, kao i uvijek kad smišlja neku podvalu): Kad već zborimo o pameti, oli se naljutiti ako sad ispričam ovom društvu kako „zamalo“ nijesi „postao“ Njegošev nasljednik.
Krketa se lecnu iznenađen. Zadrhta mu ruka u kojoj drži šoljicu s kafom. Prisjede mu razgovor.
KRKETA (zbunjen, „ravnodušno“): Pričaj što god hoćeš, ti ionako vazda samo zanovijetaš.
GATALO (zadovoljno): Dobro onda: pričam vam ko da mrem. Jedne godine, pred njenu smrt, Jelena, italijanska kraljica, a šćer našeg kralja Nikole bila naumila da proglasi Njegoševog nasljednika, pa u Crnu Goru poslala emisara da traži kandidata. I vratio se taj, da joj referiše, donio i fotografije trojice. Kaže on: Evo, ovaj je značajna ličnost, doktor nauka, ali je teško obolio. Ovaj drugi je isto pametan, ugledan ljekar, ali je fizički nečemuran. A ovaj treći, što živi u Nikšiću, visok je oko dva metra. Stavili ga na razglednicu iz Crne Gore.
Zagleda kraljica razglednicu, oduševljena, ne može da oči odvoji od Crnogorca na njoj, a to je bio naš Krketa, pa kaže: Evo ga, isti Petar II Petrović Njegoš. Njega ću.
A emisar će njoj na to: Ne može veličanstvo ni taj.
-Zašto, čudi se ona.
-Nema na gornji sprat, kaže emisar.
-Kakav to sprat?, ne razumije ga kraljica.
Nema on koliko treba u glavu za Njegoša, objasni emisar….
I tako je naš Krketa „propao“ kao nasljednik Njegošev.
Je li tako zaista bilo, Krle?
KRKETA (onijemio sluša priču duboko uvrijeđen, turobno, ali mirno): Sve što ti Gatalo pričaš može biti da je bilo, a možda i nije. Svaka ti je ko pod most. (On nastavi, okrene se ostalim u kafani). Ali da ja vama sad nešto ozbiljno ispričam o našem zetu italijanskom kralju:Vitorio Emanuelo ti je bio jedan jado, šaka od čovjeka… Kašljao je kao metiljava ovca.
Kad je vojvoda Božo čuo da će nam on biti zet, svašta je rekao kralju Nikoli… „Đe, kukavče, da daš onakvu đevojku ovom metilju. Vidiš e mu je duša u nosu?“… Poslije se kralj Nikola bio opasno naljutio na vojvodu Boža. Nijesu zadugo govorili… Kastig jedan!…
Krketa završi priču, okrenu se Gatalu.
KRKETA (pomirljivo, dobroćudno): Šta veliš, jadan brate, da mi sad trgnemo, uz ovu kavu, po jednu domaću rakiju, za cirklulaciju je dobro. Uvijek, inače, ožednim od pričanja. Možemo li?
GATALO (oduševljeno): Možemo, fala bogu, još. A kad više ne možeš one rabote i rakije – gotovo je! A mi se ne damo… Konobar, daj nam dvije rakije!Konobarica donese na tacni piće.
Gatalo nazdravi Krketi.
GATALO: Ajde, živio mi ti još dugo!
KRKETA (negoduje): Ne tako. Ne „živio“, jer živ je i onaj u kolicima i onaj u komi, već: Uzdravlje!
Oni se kucnu čašama.
GATALO i KRKETA (u jedan glas): S anđelima! U slavu starim borcima.
Začu se s perona pijana pjesma.
GLAS (muški):
Ja pijem čašu gorkih suza
za našu ljubav za našu sreću
ti nisi ubrala rosu s ruža
ti nisi htjela ljubav veću
Ref.
Aj,aj,aj,aj
aj,aj,aj,aj
Tebi sam draga život dao
tebi sam dao sve dane svoje
i nikad, nikad nisam znao
kol’ko te voli srce moje
Ref.
Kad jednom budeš pošla drugom
sjeti se tada pjesme moje
i uzmi čašu gorkih suza
jer samo to još imam svoje.
Začu se kroz prozor galama, dozivanje, bat ustrčalih koraka… Tuča na peronu stanice. Posljednje što se čuje upozorenje.
GLAS: Bježi, milicija!
Zvuk sirene milicijskog automobila.
U narednom broju: Kad dozru dunje i regruti…
Priredio: Maksim Vujačić
