Jedan moj prijatelj, inače vatreni kladioničar, nažalio mi se prije nekoliko dana da je u jednoj kladionici satima čekao da pristignu rezultati sa neke utakmice, koja je „odlučivala“ da li će on ostvariti svoj „nevjerovatni“ dobitak ili izgubiti i sitniš u koji je polagao veliku nadu.
Tatari na svom zadatku
Jedan moj prijatelj, inače vatreni kladioničar, nažalio mi se prije nekoliko dana da je u jednoj kladionici satima čekao da pristignu rezultati sa neke utakmice, koja je „odlučivala“ da li će on ostvariti svoj „nevjerovatni“ dobitak ili izgubiti i sitniš u koji je polagao veliku nadu. „Zamisli“, reče mi, „dvadeset prvi vijek, era nevjerovatne komunikacije, a rezultati sa tako važne utakmice se čekaju satima, kao da informacija putuje parobrodom, preko okeana, pa nikad da stigne“. Natjerao me je da se zamislim nad tom konstatacijom, ali me istovremeno i podstakao da razmišljam o komunikaciji među ljudima u prošlosti. Svakako, prva misao zaplovila je ka Nikšiću i tome kako se to područje u prošlosti prilagođavalo raznim promjenama u komunikaciji. Naravno, u tom smislu je svakako interesantno i cjelokupno područje današnje Crne Gore.
Tokom istorije, poznato je, oblici komuniciranja među ljudima i načini prenošenja poruka su se razvijali i usavršavali od onih najprimitivnijih do ovih savremenih. Vertikala komunikacije je zato vrlo interesantna, jer ona istovremeno ukazuje na to da je svaki napredak u načinu komuniciranja bio zapravo i pokazatelj civilizacijskog napretka određene zajednice. Izučavanje oblika i načina prenošenja informacija, od vremena dimnih signala, preko golubova pismonoša do najsavremenijih načina komunikacije, može da pruži mnoge zanimljive odgovore. Upravo zato, govoreći jezikom činjenica, lako je zaključiti da su ljudi oduvijek imali potrebu da međusobno komuniciraju, a sam način kominiciranja usavršavaju, kao što su usavršavali razne modele u mnogim drugim oblastima ljudske svakodnevice.
Istorijska nauka je utvrdila da je praksa komuniciranja pisanim dokumentima stara koliko i pismo, te da su neki od najranijih poštanskih sistema bili uspostavljeni kao ustaljene kurirske rute koje su se ticale određenih mjesta. Jedan od prvih organizovanih kurirskih servisa pojavio se u Egiptu prije oko 2.400 godina. Nakon Egipta tu praksu su prihvatile i druge civilizacije – Persija, Indija, Kina, Rimska država…. Starost i važnost kominiciranja potvrđena je i u prvoj knjizi o istoriji pošte koja ima naslov “Nvovo intinerario delle Poste per tutto il Mondo”, čiji je autor Otavio Kodogna. Djelo je objavljeno u Veneciji 1611. godine.
Pismo sa markicom iz vremena Osmanskog carstva
U pogledu razvoja komunikacije nije zaostajao ni prostor na kome mi obitavamo. Još od vremena Dukljanske države i potrebe dukljanskih vladara da imaju korespondenciju sa svojim susjedstvom, nije prestala potreba za razmjenom različitih vrsta pošiljki. Iako primitivan i jednostavan i tadašnji poštanski saobraćaj imao je svojih teških strana. Krstareći po veoma lošim putnim komunikacijama, onovremeni poštonoše su bili izloženi napadima razbojnika, pljački i pogibiji, koja je uticala na to da su se za taj posao odlučivali ili samo najhrabriji ili oni koji do željenog parčeta hljeba nijesu mogli doći na drugi način. Ne treba svakako isključiti ni mogućnost da je među ondašnjim dostavljačima pošte i onih koji su taj posao smatrali izazovom, hazardom ili strašću za opasnošću. Jedna od najranijih vijesti koja ilustruje navedeno, jeste vijest iz 1477. godine u kojoj se kaže da su razbojnici upravo u Nikšiću zarobili nekog kurira i prodali ga Turcima.
Sa učvršćivanjem Osmanske države na prostoru Zete, Crnogorci su postali glavni ljudi koji su vršili obezbjeđivanje prenosa pošiljki između Osmanskog carstva i Mletačke republike i to u periodu od kraja XV pa do kraja XVIII vijeka. U prenosu pošiljki između pomenutih država, ali i na relaciji do Carigrada, učestvovalo je oko 150 Crnogoraca. Oni su uglavnom poticali iz Katunske i Riječke nahije, mada ih je bilo i iz Lješanske i Crmničke nahije, ali u nešto manjem broju. Ondašnjem kuriru bilo je potrebno da pješači 17 do 19 dana, zavisno od godišnjeg doba, da bi prenio poštu od Kotora do Carigrada, odnosno tri dana da bi poštu iz Kotora dostavio u Peć.
Različite okolnosti nekada su dovodile i do povremenih prekida u redovnosti poštanske službe. Jedna vijest iz 1610. godine govori o tome da su Klimenti u svojim planinama zaplijenili mletačku diplomatsku poštu, zbog čijeg nestanka je na teren morao biti upućen Kotoranin Marijan Bolica, koji je uspio da povrati zaplijenjenu poštu. Put koji je vodio preko Nikšića, Banjana i Drobnjaka, a kojim su se kretali povjerljivi kuriri, takođe je bio nesiguran. Mletačka diplomatska pošta bila je zaplijenjena u Župi nikšićkoj 1619. godine od strane braće Mihaila i Raosava Vukosavića, kako bi bio naplaćen dug od jednog mletačkog oficira. Nemirni Nikšićani, Drobnjaci i Riđani su i tokom 1625. godine u više navrata otimali mletačku poštu i poštonoše, zbog čega je Sinjorija uputila protest Porti, zahtijevajući da počinioci pomenutih djela budu najstrožije kažnjeni. Zbog nastalih izgreda hercegovački sandžak-beg Ibrahim je bio primoran da pogubi neke knezove i njihove saradnike, jer je smatrao da su oni učestvovali u otimanju mletačke pošte. Godine 1637. u ljeto, predstavnici Zbora crnogorskog na čelu sa vladikom Mardarijem Kornećaninom su izašli pred crnogorskog kadiju i obavijestili ga da je prekinut prenos pošte Presvijetle Republike Sv. Marka, zbog „nekog Đikana iz Bjelica“, koji sa svojim ljudima ne dozvoljava poštonošama da „idu kroz Crnu Goru“. Nešto kasnije Đikan je pogubljen po nalogu Frana Bolice, a vladika i ostali Crnogorci „u ime čitavog Zbora“, izjavili su da za bezbjednost prolaza pošte kroz Crnu Goru jamči „cijela zemlja“.
Kao tranzitno područje i Nikšićka kapetanija je od svog uspostavljanja početkom XVIII vijeka, služila za prenos vijesti i pošiljki između susjednih krajeva. Tada su pošiljke najčešće nosili glasonoše, kuriri i trgovci. Upravitelj Nikšića iz tog vremena, Osman-beg Mušović, imao je svog kavaza, koji se brinuo o tome da sve pošiljke i haberi kapetana Mušovića, stignu na vrijeme i na tačno odredište. Tako je Osman-begov glasonoša 1820. godine, na vrijeme obavijestio Pješivce o napadu koji na njih namjerava da preduzme bosanski sandžak-beg. Taj dragocjeni haber bio je jasan signal da se sve neboračko stanovništvo na vrijeme skloni i sačuva od oružanih borbi. O toj gesti kapetana Mušovića sačuvano je nekoliko usmenih kazivanja.
Kada je prvi put u Osmanskoj državi 1812. godine određeno vrijeme odlaska i povratka pošte na relaciji Carigrad – Pariz, to je faktički značilo postavljanje kamena temeljca za uvođenje redovne pošte. Zahvaljujući velikom uticaju koji je tada na Balkanu imala Napoleonova Francuska, ta veza je nazvana „francuska pošta“. Radi što uspješnijeg poslovanja „francuska pošta“ se neminovno morala odvijati na utvrđenim relacijama, što je podrazumijevalo kretanje kurira od mjesta do mjesta. U tom smislu put je od Sarajeva vodio prema Foči, odatle prema Pljevljima, Bijelom Polju, Mitrovici, Nišu i dalje prema Carigradu. Nikšić je tako ostajao izvan glavnog poštanskog puta, ali to nikako nije značilo da poštonoše iz Nikšića nijesu stizali do Foče i Pljevalja i tamo predavali one pošiljke kojima je krajnje odredište bio Carigrad. U tom periodu uspostavljene su i prve poštanske markice na kojima je stajao natpis „Bosna sarai“. Pisma sa tim markicama stizala su i u Nikšić.
Sa umnožavanjem vrsta pošiljki moralo se, oko sredine XIX vijeka, razmišljati i o efikasnijim načinima dostavljanja pošiljki. Zato se u tom periodu pribjeglo modernizovanju tzv. menzilhana, odnosno poštanskih stanica, koje su jedna od druge bile udaljene na rastojanju koje je bilo moguće savladati za jedan dan jahanja na konju. One su na tlu Bosanskog ejaleta, kome je pripadala i Nikšićka kapetanija, formirane još u XVIII vijeku. Brigu o njihovom uspješnom radu vodili su menzildžije, tj. službenici poštanske stanice. Radilo se zapravo o nekoj vrsti uspostavljanja privatnih poštanskih postaja, koje su mogle odgovoriti zadatku koji se pred njih postavljao. Menzilhane su najčešće građene na udaljenostima od 10 sati pješačkog hoda i uvijek su imale određeni broj osedlanih konja spremnih za jahanje, odnosno prenos pošte. Prenosioci pošte, koji su za to koristili konje, zvali su se tatari. Uspomena na njih sačuvana je u Crnoj Gori kroz istoimeno prezime, koje je frekventno na području Stare Crne Gore.
Menzilhana u Nikšiću formirana je krajem XVIII vijeka, najvjerovatnije oko 1785. godine, a njenom modernizovanju pristupilo se neposredno pred ukidanje kapetanija 1835., odnosno godinu dana ranije. U svom sastavu nikšićka menzilhana je imala poštansku kuću, štalu za konje, sjenik, kao i pojilo za konje. Nikšićka menzilhana je bila izuzetno značajna jer je ležala na drumu koji je povezivao Skadar kao sjedište Skadarskog sandžaka sa Mostarom, koji je predstavljao značajan centar Hercegovačkog sandžaka. Isto tako, ona je bila značajna stanica na putu koji je povezivao Drobnjak i Pivu sa Risnom, odnosno ostalim centrima na Primorju. Zahvaljujući toj činjenici poslovni ljudi iz Nikšića su znatno lakše mogli komunicirati sa svojim partnerima sa područja pomenutih sandžaka. Svakako, i trgovačka roba je prije mogla stići u Nikšić, nego u neka druga mjesta. Sve je to doprinosilo tome da je Nikšić sredinom XIX vijeka bio izuzetno razvijen grad u ovom dijelu Balkana.
Sa otvaranjem tzv. „Konzulove pošte“ u Sarajevu 1850. godine, pored privatnih pošiljki, vojnih spisa, štampe i razne druge pošte, sve važne diplomatske pošiljke mogle su preko nikšićke menzilhane biti dostupne i konzulima inostranih zemalja, koje su u Sarajevu imale svog predstavnika.
Jedan dokument iz 1856. godine svjedoči o tome da su menzilhane davane u zakup i da je to bio prilično unosan posao, jer se od njega, kako svjedoči jedan zakupac „suma novca smaći može, a nikakva kapitala nije nužno položiti, nego samo trud položiti“.
Kada je 1858. godine na području Bosanskog ejaleta prvi put na relaciji Mostar – Metković uspostavljena telegrafska veza, to je značilo iskorak u jednu sasvim novu vstu komunikacije. Istovremeno, to je bila i potvrda da je Bosanski ejalet prije ušao u međunarodni telegrafski saobraćaj, nego što je uključen u tu istu vrstu saobraćaja unutar Osmanskog carstva.
Dvije godine kasnije (1860.) i Sarajevo je telegrafski bilo povezano sa Carigradom. Za to vrijeme u Nikšiću je još uvijek dobro funkcionisao ranije uspostavljeni sistem prenosa informacija i drugih vrsta pošiljki zasnovan na menzilhanama. Prenos pošiljki iz svoga grada do drugog odredišta, brzo i sigurno, po naredbi organa vlasti ili na traženje pojedinaca, bio je glavni zadatak tatara, koji su morali biti dobri jahači, fizički izdržljivi i snalažljivi ljudi, a prije svega odani svome nalogodavcu. Sve te osobine posjedovali su i nikšićki tatari. Oni su na svojim izdržljivim konjima neumorno prevaljivali i savladavali teže prohodna rastojanja od Nikšića do Foče, Podgorice, Trebinja, Mostara, Spuža, Kolašina, Pljevalja i drugih centara. Među njima se svojom izdržljivošću i odanošću naročito isticao „tatar Ramadan“, o kome, na žalost, nemamo drugih pojedinosti. Uz njega, revnostan tatar bio je i neki „Nikola iz Crnogorske mahale“.
Ostalo je zabilježeno da su nikšićki tatari, poput tatara u drugim mjestima, bili vrlo disciplinovani. Njihova etika nalagala je jahanje konja gotovo bez zadržavanja, odnosno sve do trenutka kada bi drugome predali poštu, što je činjeno zbog sigurnijeg dostavljanja pošte, odnosno izbjegavanja eventualnih napada od strane razbojnika. Tatari su takođe izbjegavali da prejedu, jer bi na taj način bili izloženi snu, od koga su se najčešće branili pijenjem tatar-kafe (mješavina suvog praha od kafe, malo šećera i hladne vode koja se oblikovala u grudvicu, a potom stavljala na jezik kako bi se otopila dok konjanik jaše). Ilustracije i poređenja radi, to je upravo vrijeme kada je u SAD-u djelovao legendarni „Poni ekspres“, čiji su kuriri povezivali istočnu i zapadnu obalu Sjedinjenih Američkih Država, s tom razlikom što je „Poni ekspres“ postojao svega 18 mjeseci (od aprila 1860. do oktobra 1861.) i što su se njegovi kuriri, po principu štafete, mijenjali na svakih 120 do 160 km, dok su neumorni tatari jahali i preko 300 km.
Osmanska država je 1864. godine otvorila poštanske stanice u Kolašinu, Pljevljima i Beranama. Tri godine kasnije u jednoj salnami objavljeno je kako postupati sa poštanskim pošiljkama, odnosno kako primjenjivati razne poštanske tarife, kako obezbjeđivati pošiljke, kojim danima vršiti prijem pošiljki, kojim danima vršiti isporuku, kako pisati adrese i sl. Nešto kasnije (1881.), poštanske stanice su dobili Mojkovac, Gusinje i Tuzi, dok je u Šahovićima (današnje Tomaševo), poštanska štacija otvorena 1900. godine.
Crnogorska država je svoju prvu štaciju (poštansku stanicu) u Nikšiću uspostavila 1879. godine. Tadašnji poštonoša u Nikšiću bio je Petar Mojašević, dok je Ilija Filipović bio činovnik prve poštanske štacije. Vrlo je karakteristično dodati da je svaki tadašnji poštonoša (tatar) morao imati dobrog, odnosno izdržljivog konja, na kojeg se mogao natovariti teret od 80 kg pošte. Konj je zato morao biti opremljen dobrim samarom, sa dvije vreće od kostrijeti i pokrovcem od cerade.
Uviđajući da su pošta i telegraf dvije izuzetno značajne institucije, knjaz Nikola je 1891. godine pristupio zajedničke „Uprave Pošte i Telegrafa“, na čije čelo je postavljen Špiro Vidakov Popović, koji će na tom položaju ostati sve do 1902. godine. Crnogorska vlast se postarala da 1894. godine prvi put u svoje pošte uvede i naljepnice (vinjete) za preporučena pisma na kojima je stajao naziv pošte i redni broj za preporuku. Vinjete su bile obavezne i za pakete i pošiljke sa označenom vrijednošću.
Sa uvođenjem vozne pošte 1895. godine, skoro da je prestala potreba za konjima koji su nosili pošiljke. Da bi se poslovnim ljudima, a i onima koji su pisali veći broj pisama omogućila što jednostavnija predaja pošiljki, u Nikšiću, Cetinju, Ulcinju, na Rijeci Crnojevića, Danilovgradu i na Njegušima su jula 1897. godine postavljeni prvi poštanski sanduci obojeni crvenom bojom. Nikšić je kao jedna od većih varoši, tada dobio tri poštanska sanduka.
Bilo kada i bilo gdje, informacije su putovale i uglavnom stizale na vrijeme do onih kojima su bile namijenjene. Vrijeme odvažnih tatara odavno je prošlo, ali se njihovi nasljednici poštari još uvijek dobro drže uprkos nevjerovatnom razvoju komunikacionih tehnologija. Strast za hazardom teško je objasniti, a još teže nestrpljenje da se dočeka krajnji rezultat. Možda će se i mom prijatelju sa početka ove priče, kome sam predložio da u buduće uvede novi način klađenja – „telegramski“, posrećiti. Ukoliko bude prihvatio taj predlog, on više neće morati da ide po rezultate u kladionicu, već će biti dovoljno da od poštara zatraži dostavu konačnih rezultata telegramom, na kućnu adresu. Tako vijest o svom dobitku neće morati da čeka satima. Ipak su poštari na motorima brži od onih koji idu pješke, a pomalo podsjećaju i na nestale tatare.
Piše: Mr Sait Šabotić
