Piše: Željko Rutović
Rodio je Nikšić mnoga fudbalska imena prepoznata širom bivše SFRJ pa i dalje. To čini osobenim istorijski sportski arhiv čije stranice, nostalgija, ta najzaraznija od svih bolesti, često prelistava, tumači, iščitava, podvlačeći važnost svakog od tih imena za ono što se naziva kulturom kolektivnog sjećanja. Iz tog arhiva misao mi odvlači pažnju prema imenu legendarnog odbrambenog fudbalera 80-tih godina prošlog vijeka Miodragu – Miju Bajoviću.
Inače, taj period, slavne Sutjeskine fudbalske stranice, obilježiće svojim umijećem, znanjem i odanošću klubu braća Bajović, stariji Mijodrag-Mijo i mlađi Milorad – Muni, jedan od najbržih desnih krila ne samo svog vremena a svoje generacije svakako. Taj nezaboravni sprint, dribling i centaršut ostaće trajnim suvenirom nikšićke fudbalske škole koji je mnoga navijačka srca razgalio a oči nezaboravnim umijećem ljepote i magije napunio. Mijo pripadaše grupi ljudi i fudbalera koji nijesu patili od napadne medijske reklame, spektakla i vanterenskih zanimacija pikantnih po javnost.
Ne, od početka do kraja duge uspješne karijere Mijo sportskim rječnikom kazano bijaše neumorna radilica, profesionalac uvijek punog radnog učinka, fer – plej igrač koji je navikao na tuđe udarce a svoje ponašanje primjerio najboljem maniru džentlamenstva koji neko može imati. Mijo, sve to i više od toga. Svi fudbalski znalci rekli bi igrač kakvog bi svaka ekipa poželjela. Po tim i svim drugim osobinama cijenila ga je i publika i sportska javnost. Neobična skromnost i radinost gotovo više nepoznata, tek kao takva i sama ostala u nekoj dalekoj boljoj prošlosti, od koje ako računa na svoju budućnost, sadašnjost mora učiti i naravno poštovati tu prošlost. Mijo čovjek za poštovanje. Sa Mijom u timu imali ste karakter, srčanost, stabilnost. Nijesu se pored Mija mogli naigrati sva velika imena koja gostovahu na stadionu kraj Bistrice. I kako to biva, i kako treba, ta vještina fudbalskog i ljudskog iskustva nije mogla ostati neprimijećena, te je Mijova karijera, konačno i kapitenska traka bila prirodan izraz njegovih nastupa za FK Partizan. Prva liga velike države SFRJ, veliki stadioni, veliki derbiji velike četvorke, velika imena, veliki ulozi i velika očekivanja – i na svakoj od tih velikih stanica i stranica veliki i potvrđeni Mijo. Za njega svaki meč bijaše podjednako važan, niti je lakoćom prilazio manjem protivniku niti je stahovao od jačeg. Nalik kovaču koji svaki dan kuje svoju željeznu žicu ili slikaru koji svaki dan slika svoje platno, Mijo je svaki trening i svaki meč doživljavao najbitnijim. Rekao bi on danas – a kako i može drugačije. Sa zadovoljstvom sa Mijom se posljednjih godina relativno često sretnem u Nikšiću razgovarajući o čemu no o fudbalu. Gledajući ga brzinom filmskog platna pred očima mi iskrsava onaj Mijo – stamen, jak, vitez duela i fudbalske gordosti. Mijo pobjednik ljudski i fudbalski. Baš tako, onako kako to samo veliki znaju odvlačeći temu koja zbori o njegovim uspjesima Mijo pominje druge ne zaboravljajući one koji su po običaju zaboravljeni od mnogih.
A da li (ni) je Mijo zaboravljen? Obojica nostalgišemo za nekim bivšim Nikšićem prebirajući po sjećanju tačke koje nas u tim mislima i iskustvima spajaju, te mjestima, događajima i ljudima uz koje smo odrastali. A kako zaboraviti nikšićki stadion, ulazak u njegov hram u danima kada nemate novca za ulaznicu, pa sve do duhovite nezaboravne publike, njenih oriđinala, likova obezbjeđenja na ulaznim vratima, rukovodstva kluba, ekonoma i obližnjih kafana u kojima su navijači uz veliko „Nikšićko“ slavili pobjede i liječili poraze. I sve to pomiješano sa mirisom hmelja tu tik dopirućeg iz pivare Trebjesa i natkrivajućim dimom Željezare „Boris Kidrič“.
Taj amalgam, ta draž, miris i ukus, taj fudbalski eros nekako bijaše najizraženiji u industrijskim radničkim centrima gdje se igralo za raju, srcem i dušom, a ne kao negdje šminkerski za tamo neku samoproklamovanu gospodu. To udarničko, to borbeno, to stameno, proisteklo iz socijalno – etičkog koda bijaše Mijova pobjedniča šifra koja je sva vrata otključavala a svoga gola zaključavala ključem sa devet brava kojima se nijesu rekosmo mogli primaći ni najveća imena ex YU fudbala. Anegdote i fudbalske i životne zgode u našem razgovoru nosile bi miris sjete pomiješanih osjećaja u kojima se prelamaju mladost, vrijeme, događaji i ljudi. Ničim pa ni slučajno, Mijo ne skreće pažnju na sebe, kako nekada tako i sada. Imao bi on naravno mnogo šta kazati i čime se dičiti, a imali bi i trebali bi i mi, a posebno oni koji bi prirodom svog posla trebali se mjerom pažnje i dostojnog ugleda sjećati i poštovati Mija. Ako na bilo koji način zaboravljamo najbolje svoje, možemo li koliko sjutra očekivati da se neko sjeća nas. I da, kako bi to poučno i ljekovito bilo za one koji tek kreću početnim koracima u svijet fudbala imati pored sebe i gledati nekadašnjeg kapitena FK Partizan i čuti njegove priče i iskustva sa terena kojima se ta velika zemlja, SFRJ, divila.
Poznavati i drugovati sa Mijom i biti sa njim, znači biti privilegovani vlasnik sjećanja i razgovora koji ima trajnu ljudsku i sportsku vrijednost, koja se ni za šta ne mijenja, već nalik bogatstvu dragocjene škrinje ostaje dolazećim generacijama u nasljeđe iz koga se uči i ima šta da se nauči. I ovaj tekst, upravo i samo želi prenijeti u (pod)sjećanje ime Čovjeka koji je zaslužio i zadužio trajni nezaborav i poštovanje. Mijo, ime od ljudskog i fudbalskog milja sa kojim je Nikšić ljepši, bogatiji i plemenitiji.
