Voda je izvor života. Rijeke su život gradova. Čovjek je od iskona bio vezan za vodu, za vodotoke.
Voda je izvor života. Rijeke su život gradova. Čovjek je od iskona bio vezan za vodu, za vodotoke. Svoje naseobine, svoja naselja gradio je pored vode, pored rijeka. To mu je davalo mnogostruke mogućnosti za opstanak. Smatralo se za hendikep ako neka varoš ili grad nema rijeku. Čak su i imena gradova vezana za vodotoke ili su im bili odrednica u nazivu. Po rijekama su se gradovi prepoznavali. Koliko gradova leži „na lijepom plavom Dunavu“? Šta bi bio London bez Temze, Rim bez Tibra, Podgorica bez Morače…
Nikšić je grad na vodi, grad na rijekama. Ipak, nijedan grad nije zapostavio svoje rijeke kao Nikšić. Lijepe rijeke Nikšića. Po nekima su i državama davali nazive. Zeta je bila biser Crne Gore. Čista i pitka. Institut za vodu pri tehničkom univerzitetu u Minhenu je 1982. godine, svojim analizama konstatovao da je voda rijeke Zete najkvalitetnija u Crnoj Gori. Bila je gotova stvar da se na izvoru u Gornjem Polju gradi fabrika za flaširanje vode. Čuveno Nikšićko pivo je postalo čuveno po nikšićkoj vodi.
Šta smo uradili od nikšićkih rijeka? Ne postoje više. Prirodna korita su postala i pretvorena u betonske kanale, prirodnih kupališta i izletišta više nema. Kakva je Zeta, kakva je Bistrica, kakva je Gračanica, Mrkošnica…
Stari most na Moštanici
Ostali su mostovi kao simboli čovjekove želje i težnje za spajanjem. A ti mostovi (stari i novi) više ne premošćuju rijeke. Neki su obilježeni kao istorijski spomenici. Sada prelaze preko kanala. Gordin most na Bistrici, most na Duklu, Vukov most, a onda biser crnogorskog graditeljstva-Carev most sa svojih osamnaest lukova, spaja nas sa svijetom preko kanala. Šta je sa mostom na Moštanici? Most koji je stariji i od grada nema ispod sebe ni rijeke ni kanala. Stoji kao i do sada vjekovima ali sa suvim koritom. Zašto smo bježali od rijeka i grad gradili đe mu mjesto nije? Lijepo i prostrano Nikšićko polje smo natrpali zgradama, grad primakli ispod samih dimnjaka Željezare, umjesto prema Rastocima (lijepog li imena). Zar nije moglo prema Zeti, tamo gdje su i ranije stanovnici i prije nas, obitavali, gradili, živjeli…?
Kroz Nikšić je vjekovima prolazio jedan mali i lijepi potok. Počinjao je u naseju Humci, u Rudom polju, pored koga je proticala rijeka Bistrica. S jeseni, kad bi nabujale vode Nikšićkog polja, potok bi, svojim jakim tokom prolazio pored lijepih porodičnih kuća i bujnih bašti, punih cvijeća, voćnaka i drugog zelenila. Za prelazak preko njega bilo je sagrađeno sedam mostića, koji su povezivali centar grada sa ostalim naseljima. Bez arhitektonskog značaja, ravnog oblika, betonski, širine ulice, služili su za prelazak pješaka a ranije zaprežnih volujskih i konjskih kola pazarnim danima.
Potok je prolazio pored kuća Ilije kadovića, Vasa Đurića, popa Mirčete Golovića, zatim pored džamije, katoličke crkve, uz ogradu gradske bolnice, iza vojnog stana i na imanju Jefta Pavića, ulivao se u Zetu u mjestu Manitovac.
Carev most
Jedan od mostova , lijep nalazio se u Grudskoj mahali, pored džamije. Sagrađen je bio od tesanog kamena lučnog oblika. Prema pričanju starijih ljudi, koji su imali sjećanja nekadašnjih stanovnika Nikšića, taj mostić podigao je hadži Ismail Lekić, bogati dobrotvor. On je sagradio i most na Duklu, na Zeti, koji je dugo nosio naziv Hadžov most. On je u isto vrijeme, a bilo je to 1804. godine, sagradio i sada jedinu preostalu džamiju u Nikšiću.
Zar se nije mogao ostaviti da teče Nikšićki potok, makar da teče s jeseni, zimi i s proljeća. Bio bi ukras grada. Nikšić je lijep grad. Njega njegovi žitelji vole. Voljeli bi da je ljepši. Sa rijekma on bi sigurno i bio ljepši. Grad gradom čine ljudi ali ga čine i rijeke. Pogotovu kada su one dar prirode. Možda ovo lamentiranje nad rijekama Nikšića izaziva nostalgiju na nešto propušteno, nešto što se teško ili nikako ne može ispraviti i nadoknaditi.
Neko je ipak nekad nešto propustio, pogriješio, nešto pobrkao.
-Dino Tuzović
