Neobini ljudi i kafane

Svaki grad ima svoju znamenitu kafanu. Nikšić je 50-ih i 60-ih, prošlog vijeka, imao nekoliko podjednako zanimljivih i značajnih. Ovaj grad je tih godina imao i neke neobično interesantne ljude, čudake koje ćemo vječno pamtiti.

Svaki grad ima svoju znamenitu kafanu. Nikšić je 50-ih i 60-ih, prošlog vijeka, imao nekoliko podjednako zanimljivih i značajnih. Ovaj grad je tih godina imao i neke neobično interesantne ljude, čudake koje ćemo vječno pamtiti. Jedan od njih, koga pjesnik Vito u svojoj reportaži nazva „dobrim duhom Nikšića“, Perko Zvicer- Pekeš, rodoljub koji je 17. aprila 1941. godine, prvi u Nikšiću zapucao na italijanskog oficira, pa onda interniran i mučen u logoru Klos u Albaniji, volio je bez razlike sve ljude. U zarobljeništvu je mučen kao malo koji zatočenik, jednom obješen za noge, nag, namazan marmeladom, ostao da satima visi na julskoj žegi izložen rojevima muva. Kad se vratio u rodni Nikšić nastojao je da pomogne svim ljudima koje je sretao, sa njima da podijeli njihove muke i brige, na neki tada pomalo čudnovat način. Dobri Perko brinuo je i o izgledima nikšićkih kafana. Ostao je u sjećanju, da je u ranim jutarnjim satima, kad bi mladi konobari Vida Miljanić i Radonja Drašković namještali stolove za doček prvih jutarnjih gostiju svakog dana pomagao da se kafana hotela Onogošt što bolje uredi. Razmještao je sa njima stolove, razastirao stoljnjake, postavljao pepeljare…

Početak ulice Cara Dušana 1925. godine, u kojoj se kasnije nalazila kafana “Lovćen”

Pekeš je imao izuzetno lijep rukopis. U gradskoj pošti svakodnevno je nepismenim i onim drugim sugrađanima pomagao da popune formulare, adresiraju razglednicu ili pismo. Na reveru sakoa uvijek je nosio značku sa likom Lenjina.

Na ravnom krovu Gradske kafane, koja je nekada imala galeriju i prvi džuboks u gradu, bila je terasa sa stolovima i muzikom „uživo“. Ljeti su se tu organizovale i tada veoma popularne igranke. Niz godina prije i poslije rata sa ove terase mnogi govornici su se obraćali narodu okupljenom naTrgu. Posljednji je tu „govornicu“ koristio na mitingu organizovanom u znak protesta zbog ubistva Patrisa Lumumbe.

Zimi kad zaređaju kiše i snjegovi u dobro zagrijanom lokalu, a u kasno proljeće, ljeti i u jesen do novembra na velikoj terasi stare kafane „Lovćen“ pod sjenovitim krošnjama topole i starih brijestova, nakon večernjih promenada se odmaralo, veselilo uz muziku pjevalo i sevdisalo,a bogme, ponekad i u kakvoj tuči (ne)voljno kao neposredni akter, ili aktivni posmatrač, sudjelovalo. Bez ozbiljnih posljedica naravno, jer Nikšić je tada imao svoj specifičan moral i stil života. U intimnoj atmosferi tako je i moralo biti, jer svak je svakoga poznavao, prave kafanske meraklije uživale su ovdje posebno poštovanje konobara i gradskih mangupa na glasu.

„Invalidska“ ili „Kojevitez“, kako su prije pola vijeka, zbog prvih pjevačica, Nikšićani zvali ovu svoju kafanu, bila je dugo najpopularnija u gradu. Nije mnogo smetalo ni to što pjevačice nikako da uhvate ritam svirke, ni dobacivanja, udvaranja umjetnicama na praistorijski način, niti nezainteresovanost konobara i naplaćivanje „od oka“, mimo važećeg cjenovnika, dok bi usput sa gostima za nekoliko stolova igrali simultanku „šlage“ ili „šibica“.

Ljubitelji borilačkih vještina prvih poratnih godina mogli su na improvizovanom ringu u uglu terase „Lovćena“ gledati egzibicione boks- mečeve. Tih godina Nikšić je imao sjajne boksere. Neko vrijeme bješe“ Lovćen“ i prestižno mjesto sa najljepšom ljetnjom baštom, gdje je uveče na roštilj i dobru starogradsku pjesmu dolazio porodičan, otmeno obučen svijet. Popularne domaće šlagere i italijanske pjesme, pjevala je horski cijela kafana. Za one najmuzikalnije glavni izazov je bio tadašnji hit „O sole mio“.

Zdanje ove kafane sačuvalo je i do danas u dobroj mjeri stari spoljašnji izgled, ali nekadašnjih gostiju u ovom zdanju već odavno nema.

-Maksim Vujačić