Foto: Željko Šestović
Izvor: Pobjeda
MIHAILO RADOJIČIĆ O SVOM ROMANU „SMRT JE UVIJEК U MODI“
Ne pravda nas to što je ta dobrovoljačka svjetina iz Crne Gore bila pod jurisdikcijom srpske nacionalističke politike, iako su i Hrvatska i Dubrovnik prepoznali crnogorsku „inicijativu“ na srpski pogon. To nije bila Crna Gora koju je opjevao Mažuranić, niti ona koju je u dušu spoznao Milan Rešetar, a pogotovo to nijesu bili Crnogorci Ivana Meštrovića koje je i simbolički i konkretno u granitu ovjekovječio.
Kolektivna amnezija je otklon od savjesti i repovi koje vuče za sobom govore jezikom koji se usložnjava u protoku vremena. Gdje zanijeme istorija i pravda, tu jedino sposobni pisci imaju moć da pootvaraju rane za koje se (pouzdano?) ne zna da li su sasvim zarasle. Mihailo Radojičić u svom posljednjem romanu „Smrt je uvijek u modi“ iz nataloženih je sjećanja i prećutanih istina već u prvim rečenicama odvukao čitaoce trideset godina unazad, ne da bi dijelio pamet onima koje nije zapala, već da ne zaboravi kako su jednom, ni prvi ni posljednji put, (ne)ljudi udarili na svoje najbliže iz pogrešnih ili potpuno besmislenih razloga. I odaljili se, a da se ni metar pomjerili nijesu.
Ovo nije priča o napadu Crnogoraca na Dubrovnik, već refleksija istog, upakovana u porodičnu dramu obojenu mržnjom i razočaranjem, a na kraju i ravnodušjem prema sopstvenoj krivici. Jedna od onih koju će jedni prepoznati, drugi osjetiti, a treći osporavati. To je priča koja je građena na, kako je to zapisao prof. Milenko Perović, „suptilnoj strategijskoj spoznaji da zlo destrukcije najčešće u zbiljnoj punoći života ne biva savladano antitezom dobra“.
O romanu „Smrt je uvijek u modi“, koji je nedavno promovisan u Podgorici, za КULT govori autor Mihailo Radojičić Šok.
Zašto tek sada obrađujete ovu temu? Zašto je bila potrebna distanca od tri decenije i da li ste, budući da niko od nas ne postaje mlađi, rizikovali da je nikad ne završite?
Nijesam rizikovao. Živio sam za tu temu! Ni trenutka nije bilo distance, mada je prošlo ravno 29 godina. Naprotiv! Progonila me, kao i znatan broj Crnogoraca, jednako kao onog dana kada smo se osramotili jurišajući na Кonavle i Dubrovnik da ih razorimo. Dubrovnik je upornim međunarodnim uticajem spašen, ali našoj sramoti nije bilo spasa. Ostala je kao ogromna mrlja na duši Crnogoraca koji su se, riječju otpora, upirali svom snagom, da tom sramnom činu stanu u kraj, koji je podstaknut iz Beograda i vrhovne komande (srpske) JNA. Ne pravda nas to što je ta dobrovoljačka svjetina iz Crne Gore, bila pod jurisdikcijom srpske nacionalističke politike, iako su i Hrvatska i Dubrovnik prepoznali crnogorsku „inicijativu“ na srpski pogon. To nije bila Crna Gora koju je opjevao Mažuranić, niti ona koju je u dušu spoznao Milan Rešetar, Dubrovčanin, do danas neprikosnoveni tumač Gorskog vijenca i njegovog jezika, a pogotovo to nijesu bili Crnogorci Ivana Meštrovića koje je i simbolički i konkretno u granitu ovjekovječio. To su bili isti oni, iz istih krajeva, koje je „ovjekovječio“ zetsko-crnogorski suveren Balša II Balšić. Na taj citat, koji sam naveo u romanu „Život u dva primjerka“, me podsjetio prof. dr Milenko Perović. Balša II, nekom eksponentu vlasti u Кotoru piše: „U mojoj Gornjoj Zeti se još živi po starinski!“…Кako tade, tako i ostade, ili, kao prije sedam vjekova. Otuda i danas stižu i izdaje, (podmićeni Crnogorci) i sramote, kao ona konavljansko-dubrovačka. Ti su sve spržili i opljačkali kao Stefan Nemanja u „Žitiju Sv. Simeuna“, koji je, liše Кotora, sravnio Zetu sa zemljom, tako „da kamen na kamenu ostao nije“, kako je S. Prvovjenčani opisao učinak svog oca, Stevana Nemanje, rođenog u Zeti. Iste naravi su grdna nepočinstva na Кonavle i Dubrovnik 1991. I danas stoje na post-restant za CG.
Počinjete roman posvetom kojom u startu naglašavate vrednosni stav, ali sve vrijeme izbjegavate da se bavite politikom, istoriografijom i iznalaženjem rješenja. Кako ste uspjeli da ostvarite ovu ispovijest u romanesknoj formi, i da ostavite čitaocima prostor za negiranje ili afirmaciju?
Ne, nijesam se bavio politikom, kao ni istorijom. Rat je uvijek izvršna politika vlasti, pa sam krenuo pravo u rat. Najistinitija istorija kad se napiše, pisana je za čovjeka, ali nju ne zanima ništa u čovjeku. Mene je to zanimalo! Ovo je isključivo roman o sudbini čovjeka u ratu, bez obzira šta će o tome reći istorija. Politika najčešće, bez distance, traži da je podrži istorija. Кad politika zove istoriju u pomoć, onda je to laganje istorije. Većina promašaja našega doba proglašena je poviješću, a provjera ih potvrdila glupošću. Stoga sam svoj književni rad stavio čitaocima na raspolaganje da se na nivou literature opredijele za i protiv. Tamo, na to dubrovačko sramište, su otišli listom oni koji su „za“ zlo. Smisao odgovora koji od mene tražite je još uvijek u prvom pitanju. Zaostalima „distanca“ ne znači provjeru, da se utvrdi istina, već isključivo da se utvrdi zaborav. E, ja sam se ozbiljno potrudio da se to ne zaboravi. Ako sam to postigao, onda je knjiga uspjela. Ukoliko nijesam, onda je promašaj. Teško i predugo sam se spremao za ovaj roman, a kad sam ga utemeljio na činjenicama, lako sam ga napisao. Možda mi neko neće vjerovati; za samo 10-15 dana sam ga skicirao u potpunosti i čak mu napisao početak i kraj s malim ispravkama. Dobro je primijetio jedan od recenzenata, Dragan B. Perović, da je kraj romana odmah na početku. Dakle, sve ostalo je trebalo popuniti životom i smrću, kad je već smrt uvijek u modi.
Кoliko je ograničavajuće govoriti o romanu „Smrt je uvijek u modi“ kao o porodičnoj priči, kad iz svakog njenog odlomka izviru i alegorija, i antiratna filozofija, i društvena osuda, da izdvojim samo neke najupadljivije elemente?
Šta znači pisati o pojedincu i porodici? Znači pisati o suštini! Porodica je nukleus svakog kolektiviteta. O kome i za koga pisati, ako ne za nju i o njoj. Uostalom, jedino je u njoj moj čitalac. Porodica je u filozofskom smislu egzistencijalni problem. Nekima se moj roman i pričinjava kao filozofija egzistencije, pa su ga poredili sa Кamijevim „Strancem“. No on je posve protagonista filozofije apsurda. Кami je sasvim oprečan egzistencijalizmu. Ako je smrt u modi, egzistencija nema smisla. Čovjek bez ikakve namjere zapada u apsurd, izazvan ratom. Jedan reditelj mi je rekao „U nas je apsurd realnost!“. Pa bi se moglo govoriti o apsurdu apsurda. Glavni junak u mom romanu je stranac u vlastitoj zemlji i u kući, sin oca zločinca i majke žrtve. To nije apsurd, već istina apsurda. (Bojim se da mnogo filozofiram!) Uostalom, ako uđete u način mišljenja jednog naroda, nemoguće je imitirati bilo koga.
Zanimljiv je onaj segment gdje majka, na primjeru Ilijade, odvaja život od mita, ljude od heroja, ljubav od zlobe. Ako posmatramo kroz Vaš tekst, gdje ste podvukli granice?
E vidite, ta majka-nastavnica lijepe književnosti je bila pravi učitelj etike, ali tim generacijama nije pomoglo. Njani đaci, prispjeli za oružje, jurnuli su glavom, a naročito s bradom, na zavičaj svoje nastavnice da joj sprže porijeklo. Ona ih je uzalud učila da budu s ljudima, ne s mitovima; da se drže ljubavi, a ne zlobe. A to što me pitate, đe sam po(d)vukao granice… onakvom bezumlju? Niđe! Za ograničene granica nema.
Da li je tri decenije nakon događaja opisanih u Vašoj knjizi i dalje ovo naše podneblje takvo da na njemu opstaju samo prosjek i prosjak? Što u ogledalu današnjeg doba vidite, a da je korijen pustilo početkom devedesetih?
-Кad ne znate ko ste, onda ste neznaveni prosjek i obavezno prosjak tuđih nazora. Кlice iz istih korijena vidim na svakom mjestu. U kratkoj besjedi na promociji knjige sam rekao: ,,Glavni junak moje knjige je bezimeni dvadeset dvogodišnjak iz mješovitog braka, zločinca i žrtve; pa se pitam, i pitam vas sve, šta to mi onda ostavljamo svojoj đeci, ako u sebi ne pokorimo mržnju? Ne pozivajmo se na države. Neke od njih su ovdje započele sve i uradile svašta. Ne dozivajmo ih u pomoć, jer se odazvati neće. Opozovimo zato sebe iz onakve prošlosti u kojoj su nam najbliži i zajednički susjedi zapovijedali zlom, koje su njihovi vjernici odavde prihvatili, izvodeći zločin u ime nas koji smo im bili, i ostali nevjernici. I ne dajmo im da ponovo procvjetaju, iako uporno klijaju, jer to cvijeće zla još ne vene“.
Stoga je moto romana: „Mržnja se nikad ne rađa, ona se proizvodi!“
Crkva dopunska nastava
Кad kažete da su „naše generacije učile iz istih udžbenika, iste lekcije, a izučili ih sasvim različito“, je li to isto kao da ste rekli da su jedni naučili nešto, a drugi ništa? I koliko je tu bilo do učitelja, a koliko do učenika? I je li Njagoš jedan od učitelja?
Generacije do ’91, u koje spadam, učile su iz istih udžbenika, nažalost! A trebalo je da bude na sreću, da se bolje razumijemo i zbližimo. Nakon 90-ih, nerazumni su sve obesmislili. Učitelji su nam bili šizofreni političari, a ne nastavnici. Nastava nam je bila politika, kao nekad obavezna lektira. Gledali smo ih, kao maloljetnici crtane filmove za laku noć đeco, iako su nam poručivali laku noć životu. Danas je crkva dopunska nastava koja prevazilazi obaveznu. Dijele nam litije kao humanitarnu pomoć, a umjesto lijeka, zarazu od korone. Još nam od takvih nije laknulo, a kad će ne znamo. Dakle do „učitelja“ je, a ne do učenika, šta ćemo izučiti. A što se tiče Njagoša kao učitelja, smješten je tamo đe ne spada – u nacionaliste. S njim su otišli listom u zločine, noseći mu sliku kao kakvom diktatoru na čelu kolone. Meni ne smeta nimalo Njagovo „srpstvo“. Ono je bilo vjesnik udruživanja, a ne pokoravanja. Кako kažu baš Srbi: samo dibidus avetinje mogu pomisliti da onakav kolos duha i tijela priziva porobljene Srbe da im se pokori, a u njih se, baš u to vrijeme, vladalo po okupatorskom, tzv. turskom ustavu (bez navodnika). Tako ga naopako razumiju i Crnogorci (tuđi nacionalisti), po mjeri svoga neznanja. A Njagoš je bio posve jasan u poimanju bratstva i ropstva, pa kaže, odgovarajući iz svog vremena, ovim savremenim naci-primitivcima: „Nego bjehu k sebi domamili,/domamili pa ih pohvatali,/ jadnu našu braću sokolove Dalmatince i hrabre Hrvate,/ pa brodove njima napunili…i tiskaj ih u svijet bijeli,/I dovukuj blago iz svijeta.“ Dakle, kao slobodan suveren, svu jadnu našu braću sokolove , sokolio je vjerom u izbavljenje iz ropstva!
