Da bi se nešto ocijenilo, dala mu se određena vrijednost, vidjeli nedostaci, reklo lijepo ili ružno, a pritom imalo mjere i takta, poželjno je uporediti ga sa drugim, njemu sličnim. Iznositi mane i vrline svom rodnom gradu nije nimalo lako, pogotovo ako se u njemu provede čitav vijek.
Da bi se nešto ocijenilo, dala mu se određena vrijednost, vidjeli nedostaci, reklo lijepo ili ružno, a pritom imalo mjere i takta, poželjno je uporediti ga sa drugim, njemu sličnim. Iznositi mane i vrline svom rodnom gradu nije nimalo lako, pogotovo ako se u njemu provede čitav vijek. Ljudi putuju da bi upoznali gradove i ljude. A gradovi su, ustvari ljudi – oni gradovima daju pečat, karakteristike, po njima se prepoznaju. Prema tome, grad je narod koji živi u njemu. Takav je i Nikšić.
Ako se grad voli, ne može se o njemu govoriti bez emocija a, bogami, i nostalgije. Kada smo stalno prisutni u gradu i on u nama, često ne primjećujemo ono ružno, možda zato što bismo željeli da toga nema.
Najviše nam smetaju građevinski promašaji. Svi bi htjeli da „kuća bude po mjeri“, da joj je mjesto „na pravom mjestu“. Valjda zato što je kasnije nemoguće ispravljati takve greške, one ostaju decenijama.
Nikšićki gradonačelnici se, najviše, pamte po izvedenim javnim radovima, poduhvatima iz kulture, nauke, sporta… čime su svojim sugrađanima činili grad ljepšim a život prijatnijim. Kada je, davno, prije rata, građen prvi vodovod u Nikšiću, predsjednik opštine je bio pokretač tih radova. Narod je znao da to cijeni, pa je svom predsjedniku opštine ispjevao. „Ko ne glasa Šobajić Dana, gubala ga voda s Vidrovana“.
Ne može se sve svoditi na ono: nema se para. Ni u jednom periodu nije bilo previše para. Ljepota grada se stvarala i u siromašnim vremenima.
Svima bodu oči nenamjenske i ružne građevine u centru grada. Mi imamo čitava naselja pogrešno locirana. Svakog dana Nikšić se sve više približava visokim pećima Željezare a udaljava od rijeke sa najčistijom vodom u Evropi. Hoćemo li, uskoro, tražiti da se industrija seli, kao što traže Titograđani? Zašto Ćemenca i Dragova Luka nijesu mogli biti ljupka naselja, a ne staništa van svih urbanističkih normi? Gdje nam je simpatična fontana iz Gradskog parka i ona ispred Gimnazije? Nije nam ih okupator srušio. Šta je sa drvoredima koje stalno obnavljamo a vječito ih sakatimo? Ko protjera drage lipe iz našeg grada, po kojima je Nikšić bio poznat. Poznata glumica Seka Sablić, nakon što je davno gostovala u Narodnom pozorištu u Nikšiću (hoćemo li ga konačno vratiti), kada je srela jednu Nikšićanku, pitala je „Mirišu li još onako divno lipe u Nikšiću“?
Ne treba tražiti da se vrate nemoguće ali – naša mladež završi Filozofski fakultet u Nikšiću a ne vidi ni jednu pozorišnu predstavu ili koncert. I sada se osjećam nelagodno kada se sjetim koncerta u „Zahumlju“ jednog umjetnika evropskog glasa, čije je sviranje bilo popraćeno lajanjem pasa. Kakva su nam groblja, kakvi su nam ulazi u zgrade gdje stanujemo? Ovih dana smo „posadili“ bezbroj kioska u cilju „razvoja male privrede“. Kako je to unakazilo grad. Zar nije bilo boljih rešenja.
Sitnice, sitnice… Čitav nam je život sastavljen od sitnica.
Možda se neko zapita zašto se nijesu pojedinci ranije oglasili. Nije im se dozvoljavalo. Zar je mogao neko doći do riječi na javnom skupu, u novinama, ili na radiju? Grdno bi se zamjerio. No, eto, došlo je vrijeme da se može slobodno reći, pa zašto ne reći!
Ima u našem Nikšiću i mnogo lijepog. Mi ga volimo, u njemu živimo, za njega smo mnogostruko vezani. Zato što ga volimo, željeli bismo da bude još ljepši, bolji i privlačniji za ovo naše brzo bitisanje, da ublaži ovu našu otuđenost. Učinimo da takav bude. Ne upadajmo u greške prethodnika, misleći da istorija počinje kod nas.
Piše: Dino Tuzović
Priredio: M. Krivokapić
Nikšićke Novine 01. jun 1990.
