Razvoj onomastike u Crnoj Gori značajno je pokrenut organizovanim bilježenjem i analizom toponima i antroponima tokom druge polovine XX vijeka. Bile su to aktivnosti čije je smjernice zacrtao Međuakademijski odbor za onomastiku pri Jugoslovenskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu ̶ osnivanjem Odbora za onomastiku u Titogradu (1963. godine). Poznato je da polovinom 70-ih godina XX vijeka Srpska akademija nauka i umetnosti i Crnogorska akademija nauka i imjetnosti sa saradnicima na terenu otpočinju značajno prikupljanje građe. Godine 1979, odlukom Odbora za jezik i književnost Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, šesnaest saradnika poslato je na teren da bilježe crnogorsku toponimiju i djelimično antroponimiju. Akademiji je predato nešto manje od 20.000 listića s građom iz raznih područja Crne Gore, a rezultat tih aktivnosti nemjerljivo je vrijedan za crnogorsku onomastiku. Prema nekim svjedočenjima, s prostora Crne Gore predato je Srpskoj akademiji nauka i umetnosti oko 50.000 listića. Međutim, izvještaji o onomastičkim istraživanjima u nas vode do konstatacije da je znatan dio materijala iz pomenutog perioda ostao neobrađen i leži u depoima dviju akademija. Dodajmo da se toponomastička istraživanja u Crnoj Gori tokom druge polovine XX vijeka i u XXI vijeku odlikuju neujednačenošću, ne toliko u pogledu obuhvatanja crnogorske teritorije, koliko u pogledu detaljne analize sabranih materijala. Više o onomastičkim radovima s građom iz Crne Gore vidjeti u: Svetozara Stijovića, „Onomastička istraživanja u Crnoj Gori“, Durmitorski zbornik, 1991, str. 41̶ 48.
Ovdje će biti riječi o jednom radu Dragoljuba Petrovića, vrijednog dijalektologa i onomastičara. U Prilozima proučavanju jezika (izdaje: Katedra za južnoslovenske jezike Filozofskog fakulteta u Novom Sadu; knjige 13 i 14 izdao je Institut za južnoslovenske jezike), 1966. godine objavljen je njegov rad „Mikrotoponomastika Nikšićkog polja“, s podnaslovom Građa. Navodi se da je rađeno pod rukovodstvom prof. dr Pavla Ivića, najuticajnijeg srpskog lingviste druge polovine XX vijeka. Mnogi kasniji popisivači toponima slijedili su Petrovićev metodološki pristup, koji je, kako veli S. Stijović, postao uzor i podstrek.
U svojevrsnom uvodnom segmentu, Dragoljub Petrović navodi podatke o Nikšićkom polju kao geografskoj cjelini, daje popis planina i uzvišenja, te jezera, rijeka i manjih tokova. Uz jasno istiknut cilj, a to je dakako publikovanje prikupljene građe, autor daje i nekoliko kratkih ali korisnih uputstava onima koji budu radili strukturnu i semantičku analizu pomenutih materijala. Petrović nije imao namjeru da ispituje poreklo i utvrđuje starinu, međutim ̶ radi lakšeg razumijevanja kretanja i nanosa drugih jezika zasvjedočenih u prikupljenom materijalu ̶ pojašnjava prisustvo, na primjer, elemenata turskog jezika (naglasimo da posredstvom turskog jezika dospijeva i širi krug orijentalizama), jer je naš grad od 1465. do 1877. bio pod Turcima i razumljivo je da je to ostavilo značajne tragove i u toponomastici ovoga kraja. S tim je u vezi i podatak da su Turci van grada imali samo posede, ali na njima nisu nikada živeli. Prisustvo romanizama autor tumači, između ostalog, postojanjem jake saobraćajne veze u antičkom periodu između Skadra i unutrašnjosti, a upravo preko Duklje i Danilovgrada, Nikšićkog polja (Moštanica, Kuside) u pravcu Velimlja, Gornjeg Tupana i Trebinja za Cavtat. Dragoljub Petrović se osvrnuo i na grčke jezičke uticaje, ističući da su ti tragovi manje jasni.
Autor se u uvodu bavio i pitanjem akcenata, pogotovo materijala preuzetog iz katastarskih knjiga i, što je s aspekta dijalektologije značajnije ̶ toponomastičkih materijala od informatora koji su se doselili iz zapadne Crne Gore, tj. iz Stare Crne Gore (doselili se poslije 1877. godine), a čiji akcenatski sistem čuva staroštokavsku akcentuaciju. Te dvije skupine primjera ostale su neakcentovane.
Dodajmo da se u fusnotama nalazi bogat spisak literature, kao i popis informatora i lica koja su Dragoljubu Petroviću u toku sakupljanja toponomastika pružila dragocenu pomoć.
Ponovimo, rad o kojemu ovdje govorimo veoma je hvaljen od stručne kritike i, s obzirom na vrijeme nastanka, odigrao je značajnu ulogu u razvoju ondašnje jugoslovenske onomastike. Rezultate rada profesora Dragoljuba Petrovića, kao i mnogih istoričara jezika, onomastičara i dijalektologa, koji su objavljivali u Srpskom dijalektološkom zborniku, Južnoslovenskom filologu, Prilozima proučavanju jezika itd. baštine i mlađe generacije crnogorskih lingvista, čiji angažman mora podrazumijevati korišćenje kvalitetne literature, tj. provjerljive činjenice i utemeljene zaključke.
Glavni dio rada „Mikrotoponomastika Nikšićkog polja“ čini građa, odnosno rječnik s oko 1.500 naziva s prostora nikšićke opštine. Građa je sakupljena iz sljedećih mjesta: Kuside, Bubrežak, Krnjača, Riđani, Štedim, Kočani, Straševina, Studenca, Miločani, Vir, Rastovac, Brezovik, Zavrh, Mokra Njiva, Glibavac, Dragova Luka, Rubeža, Ozrinići i Kličevo. Ovdje ćemo ukazati na nekoliko kraćih objašnjenja koja Dragoljub Petrović daje uz neke primjere, a ona mogu biti vrijedna današnjim proučavaocima crnogorske toponimije i uopšte crnogorskog jezika.
Naziv BONTA protumačen je kao dobra zemlja, buavica, za razliku od zemlje lošijeg kvaliteta, koja se u ovom kraju zove gnjilavica.
Uz primjer BOR (s dugosilaznim akcentom) profesor Petrović veli da označava kamenjar, litice, „tvrđe“. Determinatori: Jasikovi, Ljeskovi, Lipovi upućuju da ne može biti govora o borovima „Pinus“. Piperski bor se nalazi na ivici Riđanskih rupa, pored samog polja koje sada pokriva jezero; to je kamenita golet, sa mnoštvom rupa i škripova. U Pješivcima bore su duboke rupe, sa svih strana opasane brežuljcima, na čijem se dnu može naći neka livada ili parče zemlje pogodno za obradu. U Ćeklićima se ova osnova upotrebljava za označavanje plićih jama, pored značenja koje je poznato u Pješivcima. Dodajmo ovdje da se ovim pitanjem uspješno bavio Mitar Pešikan, kao i Vukić Pulević, koji je višedisciplinarnim pristupom građi riješio brojna toponomastička čvorišta. I autor ovoga teksta srio se sa sličnim primjerima na prostoru čevskih sela.
VLAKA/LAKA ̶ u Pješivcima i Nikšiću akcenat sigurno nije silazan.
DUKLO ̶ uvor Bistrice u Zetu i teren koji se nalazi neposredno oko ovih reka, malo nizvodno na Zeti se nalazi most. U RJA pogrešno Dukla. Zanimljiva je sličnost položaja stare Duklje pored uvora Zete u Moraču (u Crncima, donji Piperi, ova ruševina se zove Duka grad).
KOLJAT ̶ rupa. U Piperima i Kučima ovo je čest toponim, a označava dublju rupu, obraslu najčešće žbunjem i teško prohodnu.
LUKA (dugouzlazni akcenat na prvom slogu) ̶ Luke su livade pored reka; kad ustane voda i naiđu plime“, ove livade bivaju poplavljene. Istaživači ih registruju na širem području Crne Gore, na primjer u Pivi itd.
MRAMORCI ̶ Mramor je beleg na mestu nečije pogibije. To je najčešće običan kamen malo izduženog oblika, a postavlja se na mestu na kome se poginulom nađe glava. U Ćeklićima se na takvom mestu nazida više kamenja, a mramor se stavi na vrhu. U Piperima i Kučima se u ovoj semantičkoj vrednosti upotrebljava i reč kiljan (kratkosilazni na drugom slogu ̶ N. V.), mnogo češće nego za označavanje “međaša”. U RJA ovo se značenje ne pominje.
MULINA (kratkosilazni na prvom slogu) ̶ U Pješivcima i u Katunskoj nahiji mulina je sitan pesak koji se upotrebljava za malterisanje kuća. U Piperima i Kučima to je, međutim, oblutak, bubulj (u RJA bubulj (kratkouzlazni na prvom slogu ̶ N. V.), bubulja (dugouzlazni na drugom slogu ̶ N. V.)), pogodan za oštrenje noževa i kosa (v. belegija).
OBARAK (kratkouzlazni na o) ̶ obarci su nisko, podvodno zemljište pored tekućih ili stajaćih voda.
OBER ̶ teško pristupačan kamenjar, najčešće bez ikakvog rastinja.
ONOGOŠT ̶ ostaci staroga grada pored kojeg je podignut Nikšić. U Rijeci Piperskoj, ispod Brotnjika, neke brežuljkaste goleti zovu se Inogoštica.
ŠKRIP ̶ škrip je kamenjar oštrih ivica, teško prohodan, sa mnoštvom rupa i procepa, “Škripari” ̶ odmetnici, oni koji se skrivaju po škripovima.
Objavljena građa potvrđuje znatnu prisutnost glasa ś u crnogorskoj toponimiji (Kośćelova dolina, Orlośed, Riśa jama, Śakarova vlaka, Śenokosi, Śenjak, Śerkovine itd.) te je stoga čudno što autor daje kartu s nazivom “Sjenokosi” kojeg u rječniku nema, a ne upisuje Śenokos za koji je sam autor našao više potvrda (naravno, može biti da i ovaj prvi oblik postoji, ali kada se uporedi rječnik s onim što je predstavljeno na karti nalazimo očigledno nepodudaranje). Na karti je, na primjer, i “Železara” itd.
U građi možemo, čini se, bez mnogo napora prepoznati nazive s očiglednom motivacionom podlogom, no postoji takođe bogat sistem gradnje naziva, s kreativnim tvorevinama i nerijetko nejasnog postanja. Ta nejasnost tiče se i supstrata, a autor je neke od njih nabrojao. Nerasvijetljeni još uvijek ostaju mnogi tragovi jezika predslovenskog stanovništva Balkana, koje je prije dolaska Slovena dobrim dijelom već bilo romanizirano. Profesor Dragoljub Petrović jasno govori o miješanju dijalekata na prostoru nikšićke opštine (miješanje sjeverozapadnih i jugositočnih crnogorskih govora), što potvrđuje činjenicu da je povlačenje granica između dijalekata, kako to veli Pavle Ivić, nužno zlo. Recimo i to da će vrijednost ove građe biti nemjerljiva kada uspijemo da je uporedimo s današnjim stanjem na terenu (a ono je svakako trpilo uticaj standarda, škole i medija) i tako sagledamo kretanja unutar toponomastikona jednog užeg lokaliteta. Na kraju, valja uz planiranje popisivanja materijala koji danas živi u govoru mještana ovoga područja voditi računa o značajnom fondu toponomastika u djelima geografa, etnografa, istoričara i putopisaca.
-prof. Novica Vujović
