Željko Rutović, Postmediji (kriza smisla ili masmedijski totalitarizam); Podgorica, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 2017. godine.
Piše: Janko Nikolovski
MEDIJI IZMEĐU JUČE I SJUTRA…
Malo malo, pa nas taj pisac ponovo uznemiri i opomene našu savjest svojim žestokim istinama, studijama zapravo, pamfletima čak; tekstovima nema se šta prigovoriti, osim pozdraviti veliku ljudsku hrabrost kojom se Rutović obračunava sa potonućem medijske stvarnosti i kulture u bezdan korporacijskog no ponekad i političkog profita.
A evo šta kaže taj hrabri čovjek ! On tvrdi: Današnje su globalne medijske korporacije zavladale svijetom i da u toj trci za profitom osvajaju čak i najmanja tržišta. Ne bi to bilo ništa da u toj trci za dominacijom (čitaj profitom) ne strada i ono glavno : pluralizam mišljenja kao temelj slobodnog izražavnja i razvoj ili još bolje i samo održavanje demokratije. U svojoj raspravi autor postavlja – u ovom kontekstu i pitanje nezavisnog novinarstva! Pa zar sam izraz nezavisno novinrstvo nije sam po sebi negacija onoga što je suština slobode i smijem li reći nepokornosti, medija. Upotreba ili naglašavanje nezavisnosti ustvari jeste naše i svekoliko priznanje da nje ( nezavisnosti) nema. Rutović nas dalje kroz ovu studiju, vodi- i sloj po sloj otkriva veličinu ( dubinu) propasti kojoj nas vodi globalna koncentracija ali još gore, i konvergencija medija… Mnogi su faktori koji nas građane a posebno medijske poslenike vode u spomenuti bezdan. Prvo je, cijeni on, manjkava normativa u medijskoj oblasti, pojačana nejedinstvenim stavovima čak i u samoj EU!? Zato autor zalazi i u močvarna područja medija, korača još neobilježenim i nebezbijednim stazama, u koje nevelik broj medijskh pisaca ne zadire dovoljno daleko i duboko: kriza etike, globalizacija medija, medijska pismenost, govor mržnje…
Čuje se njegov vapaj za proaktivnim mjerama koje bi značile podsticaj proizvodnje različitih sadržina, kroz finansijsku podršku za unapređenje pluralizma. Ali ne smijemo zaboraviti da: „ Nec Herkules contra duos „ pa tako samo jedan dobar čovjek ne može sve sam protiv globalne koncentracije medija?! Ili možda može ? A vrijeme je sve što imamo, ali nam i ono izmiče u neaktivnosti ili još gore u ravnodušnosti. Pa tako, iako nas Rutović ne poziva direktno pod zastavu, ipak njegov glas odjekuje kao Jerihonska truba; no, hoće li i ovi konvergentni zidovi globalnog medijskog vlasništva pasti kao i oni u Bibliji spomenuti ? Značajno je i to što pisac knjige Postmediji, ne radi samo popis važnih deonica u kretanju medija, on ih komentira i ocjenjuje; Razmišljajući o informaciji kao javnom dobru ili robi, on ocjenjuje da je ona, informacija, ljudsko pravo kojim se trguje!!! Žestoka tvrdnja, rekao bih! A njegova ocjena je izražena još u podnaslovu knjige Postmediji : Kriza smisla ili masmedijski totalitarizam ?
Ono što je ovoga puta napisao jeste ustvari antologija silovanja medija a on kao ona Arijadna, vuče tananu nit koja povezuje regresiju postmodernih medija, od čovjeka ( meta) medija do užasavajućeg kraja koji bi bio : Čovjek mašina. Homo mashina jeste trajna bojazan Rutovića na koju se temu često navraća, nadajući se našoj izoštrenoj pažnji ! A što se tiče spomenute niti koja povezuje sociološke, filozofske i višeslojne postmoderne medijske sadržaje, stranputice i dileme, ostaće pitanje, šta bismo mi koji smo ovo čitali mogli, trebali, morali da preduzmemo!? To nas naš kolega Rutović pita… Izvjesno je da će on svoju misiju produžiti, sa nama ili i bez nas. Bolje bi bilo sa nama. U ovom trenu najmanje a možda i najviše je što se može – ne ćutati, ne oglušiti se i svuda i u svakoj prilici govoriti da karakter medija ( ovakav ili onakav) određuje budućnost nas kao slobodno misleće ljude ili kao ljudi točkići u snažnoj korporativnoj mašini. Slobodno možete reći, pa šta možemo mi kao regionalne sredine, koje možda i nemaju tako izražene probleme posezanja na medije u neravnopravnom odnosu na globalne konglomerate moći! Uz cijeli rizik, morao bih izdvojiti za kraj, jedan njegov istorijsko-sociološki presijek o vlasništvu nad medijima : „ Dok je državno vlasništvo nad medijima podrazumijevalo politički profit oličen u vlasništvu prava pristupa informacijama i kontroli medijskog sadržaja, NOVO korporativno vlasništvo nad medijima motivisano je prvenstveno sticanjem kapitala – profita.“
Ipak, možda nađemo utjehu u onoj malenoj grudvi snijega koja se pretvara u lavinu… Ko zna? Ali ostaje sigurno da na Rutovića možemo računati!!! Može li i on na nas?
