Matematika je poezija

PROFESOR SLAVKO RADOVIĆ

„Ja stvarno volim matematiku i doživljavam je kao dio svog bića. Volim je zato što, da budem i neskroman, dosta znam iz te klasične matematike a ona me gura u sve novo što se stvara u toj nauci, a to je ravno umjetnosti”, kaže Slavko Radović, profesor matematike u penziji, jedan od onih iz galerije čuvenih nikšićkih koji je generacijama učenika znanjem, vrednovanjem znanja i etičkim principima bio poseban autoritet.

Pismeni rad na temu Omiljena osoba uveo je školu u život desetogodišnjeg Slavka Radovića. Ta, od tada, njemu omiljena institucija pridružila se galeriji biljega iz mozaika ličnosti, mjesta, događaja… važnih za njegov životni i profesionalni put. Ti biljezi su rodni Kosijeri kod Cetinja, Nikšić i Ulica narodnih heroja, susret sa ocem Krcunom povratnikom sa Golog otoka, odlazak majke Zlatane, dolazak Drage-druge majke, učiteljica Milena, tehničar Rade, profesor Jovan, odlazak supruge Dostinje, dolazak supruge Ane, petoro djece i četiri unuka, generacije učenika… Iz tih biljega razvija se priča o dječaku čije odrastanje je bilo u znaku osame, o mladiću koji je prigrlio iskustva i znanja četiri profesora matematike, o upisu studija matematike ne kao željenom već jedino mogućem izboru, pa o profesoru u Ekonomskoj školi, na Fakultetu i u nikšićkoj gimnaziji, jednom od onih iz galerije čuvenih nikšićkih čiji prosvjetno pedagoški rad se prepoznavao na prestižnim svjetskim univerzitetima i naučnim centrima. Na formalnoj akademskoj ljestvici odavno su učenici prevazišli svog profesora a profesor se ponosi nagradama i dostignućima svojih učenika, jer svaki njihov uspjeh njegov je doktorat. Rad profesora Slavka Radovića, biljeg je na profesionalnom putu mnogih koji uspješno odgonetaju tajnu najzaumnije nauke čiju suštinu je Bel prepoznao u njenoj vječitoj mladosti. A profesor govori o biljezima važnim za svoj životni i profesionalni put.

O odrastanju

„Porijeklo porodice Radović, moje porodice, je iz Kosijera, mjesta kod Cetinja. Majka i otac prvoborici, poslije Drugog svjetskog rata, kolonizirani su za Lovćenac. Tamo su dobili dvoje djece koji nijesu preživjeli pa su im ljekari rekli da je to možda zbog neodgovarajućeg podneblja i klime. Zato su se vratili na Cetinje. Prije mog rođenja, a rođen sam u julu 1950. otac je odveden na Goli otok. Majka je tada došla kod sestre u Nikšić, i Nikšić je od tada moj grad. Dobro se sjećam kada se otac vratio sa Golog otoka. Bilo je to 1952. imao sam nepune tri godine. Majka me na Željezničkoj stanici držala u naručju. Kiša je jako padala, prostor između šina bio je ispunjen vodom. Pojavio se čovjek sa brčićima, i majka je rekla da mi je to otac. Bio je to naš prvi susret. Kada se 1954. rodio moj brat otac je dobio stan u Ulici narodnih heroja, do Keslerove česme. Moje djetinjstvo bilo je u znaku dešavanja u toj ulici. Majka mi je umrla 1957. i to je ostavilo pečat na mene tako da se u školi do četvrtog razreda nijesam dobro snalazio. Kada sam prešao u školu Ratko Žarić, učiteljica Mila Kaluđerović promijenila je moj odnos prema školi i učenju. Pismeni u četvrtom, na temu Omiljena osoba, u kojem sam iznio sve što je bilo u vezi majke, svu ljubav, patnju što je nema, nastavnica je pohvalila. Ne znam koliko je to bilo pismeno, ali ona je prepoznala da je to osjećaj koji me je tištao. Tada se promijenio moj odnos prema školi i učenju. Posebno sam zavolio nastavnicu Milenu. Bila je izuzetna ličnost, emotivna osoba koja je znala da motiviše, da pokrene učenika. I uvijek razmišljam, šta sve čovjeku može da promijeni život“.

O putu do matematike

„Matematika mi, u prvom trenutku, nije bila jača strana. Otac, od kojeg sam, vjerovatno, naslijedio talenat za matematiku, zamolio je svog prijatelja Rada Vukićevića, koji je bio tehničar na Željezari, da mi pokaže nešto iz matematike. Nakon nekoliko časova meni pomoć nije bila potrebna. Tako je Rade bio taj sa kojim je počelo. A nastavljeno je sa nastavnikom matematike Mirom Đikanovićem, i srednjoškolskim profesorima. U svakom razredu u Gimnaziji predavao mi je matematiku drugi profesor; u prvom prof. Vojo Miljanić, drugom prof. Đole Dragnić, trećem prof. Marko Vasiljević a u četvrtom prof. Jovan Jožda Ilić. Svaki je imao različit intuitivan pristup matematici. Od svih sam pokupio nešto što mi je ležalo pa sam kasnije, tokom studiranja, shvatio prednost tih različitosti. Najviše mi je odgovarao profesor Jovan Ilić, njegova staloženost i temeljnost. Izgledalo je da sporije daje zadatke, da je odsutan, često je gledao kroz prozor a, ustvari, bio je sasvim posvećen učeniku. I bio je izuzetan čovjek. Đaci ko đaci, bilo je padova i uzleta a on je sve shvatao. Mislim da je on taj koji me je laganim tempom i pristupom uveo u svijet matematike. Dugo sam bio član Radio kluba Nikšić i volio sam to, a moja ljubav je bila elektronika. Odlučio sam da studiram elektrotehniku. Međutim, poslije završene gimnazije desila se razmjena studenata Evrope i Amerike. Crna Gora je trebalo da pošalje dva učenika. Moja profesorica engleskog, divna Đurđa Borozan, smatrala je da to treba da budem ja, a bila je i jedna djevojka iz Tivta. Proveo sam godinu u Americi, ali to nije bilo mnogo vezano sa matematikom, jer to što smo mi radili ovdje bilo je daleko iznad onog što se tamo radilo. Kada sam se vratio, u avgustu, upisi na fakultete bili su završeni. Pitao sam prijatelja, Željka Žarkovića, koji je bio u Sarajevu-gdje ima slobodnih mjesta, i on mi je kazao da ima samo na studiju matematike. Pokupio sam dokumenta, sjeo na voz i upisao matematiku. Nikada se nijesam pokajao. Kasnije i da sam mogao da upišem elektrotehniku ne bih, jer matematika je umjetnost. Vrijeme studija proteklo mi je lijepo. Imao sam jako dobre profesore i dobru generaciju. Sarajevo je prisan grad u kojem možete sresti ljude koje želite da sretete. Imao sam i divne profesore. Posebno, meni omiljeni, Veselin Perić, profesor algebre, koji je predavao i u Podgorici tokom ratnih dešavanja u Bosni. Raspitivao se o meni preko mojih učenika i ostvarili smo kontakt. Lijepe uspomene vežu me za vrijeme studija“.

O radnom angažmanu

„Imao sam djevojku iz Nikšića koju sam oženio čim sam završio fakultet, tako da nijesam imao nikakvih dilema u kojem gradu da započnem profesionalnu karijeru. Prvo sam se 1974. zaposlio u Ekonomskoj školi koja je bila u okviru Centra za marksističko i obrazovanje odraslih, a supruga je radila u biblioteci te škole. Bio sam stariji od učenika nekolike godine i nijesmo se mnogo razlikovali. Bilo mi je lijepo. Onda smo dobili i učionice u Dvorcu i to je postala referentna institucija. Djeca su masovno upisivala Ekonomsku i bilo je dobrih učenika. Kvalitet upisanih bio je visok, ali nijesmo imali kulturu njegovanja posebnih talenata. Tada se to jednostavno nije radilo. Za rad u toj školi vezuje me jedno izuzetno lijepo sjećanje. Služio sam 1976-77. vojni rok u Divuljama kod Splita. Moja prijateljica, kasnije i kuma mojoj djeci, profesorica matematike Radmila Perović, vodila je ekskurziju maturanata Ekonomske škole po Jugoslaviji. Prilikom obilaska Splita svi su došli u kasarnu i izveli me na druženje. Posto je to bila brojna matura taj događaj se dugo prepričavao u kasarni. Mislim da je Rada kao vođa ekskurzije namjerno birala tu maršutu. Kada je oformljen Centar za srednje usmjereno obrazovanje i vaspitanje bilo je izuzetnih talenata za matematiku, ali pravi izbor i pravi rad sa talentovanim učenicima počinje sa Gimnazijom. Od 1991. do penzije predavao sam u Gimnaziji“.

O prosvjetno pedagoškom stilu

„Uvjek sam gledao da budem kao otvorena knjiga prema djeci. Znali su zašto sam podigao glas, da li radi toga što mi je žao što nekome nešto ne ide, ili što neće a može, ili radi toga što je neko nemiran. Jedne godine učenik prvog razreda, Mihailo, pita me -profesore da li vi sve znate iz matematike, a ja kažem – dragi Mihailo bog meni dao toliko dobara koliko ne znam iz matematike. Taj maleni je bio malo nemiran, želio je da se ističe, ali nakon tog odgovora bio je drugačiji. Trudio sam se da budem na istoj ravni sa učenicima, da ih razumijem, da mi vjeruju, da mi mogu reći šta ih tišti. Nije bilo nedoumica, nikada nijesam zapisao učenika, sve smo pokušavali i uspijevali da riješimo na času, sve je ostajalo među nama. Trudio sam se da budemo jednaki. A kada je riječ o matematici trudi sam se da im kažem na koji način, šta i kako bi trebalo da rade. Ali, tražio sam ozbiljnost u radu. Znao sam biti i napadan, agresivan kada je neko mogao a nije htio. I bio sam zahtijevan, nije bilo časa kada pola odjeljenja nije radilo zadatke na tabli. Imao sam specifičan pristup času. Nijesam volio da zapisuju ono što govorim. Zahtijevao sam da petnaest minuta čitaju lekciju iz udžbenika, pa analiza pročitanog i poslije rad zadataka. Mislio sam, ako ih naučim na koji način bi trebalo da čitaju da sam postigao mnogo. Za formiranje prosvjetno pedagoškog stila pomogli su mi iskustvo, znanje i autoritet uvaženih profesora matematike Miodraga Vojvodića, Zivka Jokića, Dragutina Todorovića, Aca Tomanovića…“

O talentu i putu do uspjeha

„Evo kako ja na to gledam. Postoji gen, učitelj je jako bitan, jer on uočava i usmjerava taj gen, a najbitniji je nastavnik u osnovnoj školi koji se trudi da učeniku da literatutru i uputi ga kako da samostalno uči. Tako da sam ja dobijao oformljene učenike. Moje je bilo da ne dozvolim da posustanu. A bilo je učenika, toliko talentovanih da je rad sa njima bio posebno zadovoljstvo. Prije svih Marica Knježević koja je bila posebna, daleko iznad, svestrana, bavila se plesom, pomagala drugim učenicima. Ona je na času radila ono što misli da je vodi dalje. Za oblasti u koje je s lakoćom ulazila meni je trebalo satima da dođem do suštine. Bila je izuzetan učenik i čovjek, i moralnim i naučnim karakteristikama. Bilo ih je još i sigurno se svih ne mogu sjetiti, npr. moji učenici su dr Vasilije Perović, dr Vlado Božović, pa dr Marko Backović, dr Pređa Pejović, dr Jovan Utješinović, Radovan Šućur, Marko Brajović, Filip Marković, Obrad Glomazić… Bilo je i onih koji nijesu imali predispozicije za matematiku, a htjeli su da uče. To mi je teško padalo. Matematika je apstraktna pa je za te učenike materijalizacija lekcije išla kroz lagane primjere. Godinama nijesam ostavljao slabe ocijene. Znali su da ispoštju minimum, da nauče osnovno. Nije svakog bog dao za matematiku, mnogi su bili izuzetni za neku drugu oblast“.

O svom akademskom usavršavanju

„Od 1978-84. bio sam asistent prof. dr Vladu Bakoviću na predmetima matematika 1 i 2 i imao sam šansu da nastavim dalje školovanje. Ali stizala je porodica Mara, Zlata, Jovana. Mara je završila Akademiju dramskih umjetnosti na Cetinju, bila je student te prve generacije i radila je kao asistent kod prof. dr Nenada Vukovića. Imala je i uloge u predstavama, ali sve to je napustila. Završila je kasnije homeopatiju i radi u Beogradu. Umjetničku nerv naslijedila je od Dostinje, a ja sam volio da pišem, da pogledam nešto lijepo, ali nemam dublji osjećaj za umjetnost. Kćerka Zlata je profesor matematike u Beogradu, a Jovana predaje pedagogiju na Filozofskom Fakultetu u Nikšiću. Imao sam skladan brak sa Dostinjom-Cicom, djeca su bila tu, volio sam rad u školi i nijesam imao ambicija za akademskim usavršavanjem. Kasnije sam specijalizirao i to iz ljubavi prema novim oblastima, jer i danas čitam i upoznajem novine u matematici“.

O odnosu posao- porodica

„Posao je posao. Moja supruga Ana, profesorica fizike, i ja dosta čitamo, a Ana ima žicu za umjetnost. Anin otac je pravnik, pravi nator pa moj prvjenac Krcun Vuk, Krcun u đedovo ime, a sestre su željele da bude snažan pa su tom pridružili i ime Vuk, naslijedio je taj dar. Ne bi se zbunio pred engleskom kraljicom, a princeza Milica se stidi, a biće matematičarka. Voli tatu. Trudimo se da njih dvoje uče samostalno, pomognemo im ali sami dolaze do rješenja i odgovora. Imam i četiri unuka koji su stariji, ili su generacija sa mojom i Aninom djecom. To je ogromna ljepota. Krupac to najbolje zna“.

O matematici-poeziji i intuiciji

„Ja stvarno volim matematiku i doživljavam je kao dio svog bića. Volim je zato što, evo da budem neskroman, dosta znam iz te klasične matematike. Ona me gura u sve ovo novo što se stvara u matematici, a to je ravno umjetnosti. Otkrivanje novih disciplina je kao poezija, a poezija je sve što čovjek osjeća da mu, dok osvaja nešto novo, titra u grudima. Zato ne odustajem od rada sa učenicima. Navikao sam da radim sa studentima, učenicima srednjih i osnovnih škola. Taj rad me obnavlja i ispunjava. Nekome otvori neki put kao Rade meni i srećan sam zbog toga. I sada, u vrijeme korne, radimo onlajn, i ne mogu bez toga. Ako nema te komunikacije osjetim se praznim, volim da razgovaram, da to što znam dijelim. Kada bih sada birao poziv izabrao bih isti, i učionica mi nedostaje. Naravno, u učionici ne bih mogao dati koliko to mogu mlađi. Ipak, veliku snagu fizičku i umnu, potrošio sam tokom rada. Jer, bilo mi je stalo da nauče i oni talentovani i oni dugi. I pristalica sam tradicionalnog načina učenja. Sjećam se svog učenja, to je bio splet rada i učenja kroz logičke ativnosti- logičko usmjeravanje ka dosezanju cilja. Ne sviđaju mi se gotovi rezultati, treba mi formula dobijem gotovu… Tu neko, ko je izuzetan operativac može nešto da napravi, a emotivac i čovjek koji intuitivno doživljava, osjeća i otkriva, to je za njega mrtvo slovo“.

O vrijednostima i životnom
zadovoljstvu

„Mislim da su me moji učenici voljeli i da su do danas zadržali tu emociju. Tako mi se čini, takav je utisak kada se sretamo. Jedno je sigurno, ja volim njih. I one kojima je matematika bila broj jedan, koji su me ispunjavali, davali mi puno radosti, ali i one druge. Vrijeme provedeno sa mojom djecom, unucima, Anom, u mislima često sa Dostinjom i generacijama mojih učenika, čini me srećnim. U životu ništa više ne bih tražio osim da oni idu naprijed“. To bi bila riječ profesora o sebi, porodici, učenicima, matematici… riječ skromna i smjerna kako priliči velikim i ostvarenim. Zato, toj riječi za skicu za portret prof. Slavka, trebaju riječi generacija njegovih učenika. Autorka ovog teksta pokušala je da ih uopšti u zaključku. Hod ka ostvarenju porodičnom i profesionalnom dešavao se profesoru Slavku, iako ti putevi nijesu uvijek bili obećavajući. Ostvario je u životu najvrednije – porodicu koja slijedi taj hod, i najvrednije u prosvjetno pedagoškoj misiji – u svijetu onih koji mogu i hoće naprijed, prepoznaju se njegovi učenici. A učenici pamte svog profesora koji im je znanjem, vrednovanjem znanja i etičkim principima bio poseban autoritet. Pamte ga i kao eruditu strogog, pravičnog, zahtjevnog, ali blagog spremnog da razumije one biljege na njihovim putevima koje će pročitati tek kada budu zreli ljudi. Kao i talenat i znanje se nasleđuje, naročito u prosvjetno pedagoškom radu. Učenici Slavka Radovića od kojih su neki i uvaženi prosvjetni radnici, i danas, za uspjeh svojih učenika kažu – to je znanje i mog profesora Slavka. A oni koji su se uputili ka nauci svjedoče da su na vodećim svjetskim univerzitetima uspješno primjenjivali njegov nauk. I danas učenici, oni kojima je matematika bauk i oni kojima je poezija, potraže savjet i pomoć, Slavka Radovića, profesora u penziji. Jer, profesor hvata korak sa vremenom, prati dostignuća iz svih oblasti važnih za bezvremeni i bezobalni svijet matematike. Radi to slijedeći Ojlerovu maksimu da je matematika ključ za cjelokupno ljudsko znanje, i Dekartovu da je priroda ogromna knjiga u kojoj je napisana nauka. Ona je stalno otvorena pred našim očima, ali je čovjek ne može razumijeti ukoliko prethodno ne nauči jezik i slova kojim je napisana. A napisana je jezikom matematike. Profesor Slavko Radović, izuzetan je tumač te svete knjige u kojoj je napisana nauka.

S.V.