Tekst sa promocije knjige Sula Radov – Evropski racionalizam i crnogorsko običajno pravo,
autora dr Čedomira Bogićevića
Izdavač KIC „Bijeli Pavle“, Danilov Grad, 2015.
Ljudskost, pamet, mudrost, Sloboda(rstvo). Najbolje misli su one iskazane jezgrovito. Kako je Sula Radov to činio sa mudrim, ljudskim porukama, tako nam je i knjiga Sula Radov – Evropski racionalizam i crnogorsko običajno pravo, u kratkoj formi dala pregled svih moralno-pravnih i filozofskih vrijednosti i pravila. Od Helade do novog doba, enciklopedijski jasno i lapidarno, dr Čedomir Bogićević nam je podario knjigu, koja se može čitati i kao codex i kao udžbenik i kao lektira.
Pišući o Suli i njegovom odnosu prema pravu i pravdi dr Bogićević suptilno provlači i pravi paralele sa današnjim situacijama i nekim pravnim uzusima. Jeste mudrost proizašla iz naroda, ali od značajnih pojedinaca. Sva naša istorija je napisana od pregnuća pojedinaca i svaki događaj ima ime i prezime. Zato podśeća na Sulne riječi: „U gomile nema suda“.
Kad čitate neko djelo nameću vam se poređenja i tražite dodatni smisao. Tako je i ova knjiga pokrenula par stvari.
Prvo, nakon čitanja podśetio sam se knjige Radoslava Boškovića „Uporedna gramatika slovenskih jezika (fonetika)“. Zamislite, obuhvaćeni svi slovenski jezici, a knjiga ovoga formata i stotinjak stranica. Ali, esencija znanja, kompjuterski precizna. Tako je i ova knjiga napisana.
Drugo, mnogo je upozorenja i opomena, a uvijek je prisutna doza tuge kad se śećamo „prve svoje slave“. Kad g-din Bogićević pomene Protagorinu misao: „Čovjek mjerilo svih stvari“, čini se, na žalost, kao da smo tu mjeru mi izgubili.
Onda čojstvo – kao osobena crnogorska moralna kategorija, koja sve više nestaje, pred primitivnim iskazom, sintagmom „ubi se od para“ – gleda se samo materijalno, bez duhovne potpore.
Pa Sloboda(rstvo) – Kad dr Čedo govori o vrlinama, opet s tugom mislim samo na mane. Možda je to pesimizam, rezignacija ili jednostavno dugo gledanje „kroz prozor“, kroz koji ne možeš danas da nazreš ove vrline koje su nas nekada krasile. No, ljudi kao dr Čedomir Bogićević i ovakve knjige daju nadu. On je čuvar vatre negdašnjeg našeg ognjišta, čojstbenosti – ljuc(ds)kovine, koju prenosi dalje. Da se, ipak, nadamo, da nije sve bezizlazno.
Da se vratimo sadržaju knjige. Originalnost moralnih postulata, koje dr Čedo ravna sa najsvjetlijim vremenima Helade, samosvojno izgrađenih, često su nerazumljivi za druge narode, čak i one u bliskom okruženju, koji svojataju našu baštinu, ali ne i naše moralne norme. O Dekartu je izdvojio da je, kao vjesnik racionalizma u XVII vijeku, filozofiju oslobodio od vjerskog fanatizma. Za žaljenje je da se danas, četiri vijeka kasnije, taj fanatizam vraća na velika vrata i ugrožava osnovne postavke društva. Kako veli Njegoš: „Što se crnim zadoji đavolom (ili Sotonom), obešta se njemu dovijeka!“ To je na tragu onoga što je Paskal rekao, a dr Čedo naglasio: „da je čovjek čast vasione, a u isto doba i njena sramota“, a crkvena dogma ne može zaustaviti kretanje zemlje. Ali može napraviti da umjesto časti mi budemo ta sramota, ako se na vrijeme ne trgnemo. Spinoza od religije očekuje da ljude učini boljim. Śedoci smo da ih u današnje vrijeme čini gorim.
Lok je razlikovao božansko, prirodno i ljudsko pravo. Polazeći od toga, autor navodi da je crnogorski borbeni optimizam stvorio najvišu ustanovu neposredne demokratije – Opštecrnogorski zbor. Tu su se moralne i pravne norme nalazile u simbiozi, a „djelatna ostvarenja te ideje su u crnogorskome etosu, čojstvo i junaštvo“ (25. str). Malo bih samo obratio pažnju na instituciju Opštecrnogorskoga zbora. Čini se da su, u modernizaciji i pravljenju države, na sličnim osnovama sa tadašnjim razvijenim svijetom, knjaz Danilo, a i Petrovići, propuštili priliku da na pravi način pretvore Zbor u demokratsku instituciju. Danilo ga je ukinuo, ali senat nije bio zamjena. Zbor je mogao postati osnova demokratskog društva na način kako je Engleska baštinila stare institucije demokratije. Čak je i Vuk Karadžić zabilježio: „Ovdje vlada najveća jednakost kojoj ravne nema na cijelom svijetu.“
S pravom dr Čedo podvlači i posebno naglašava pravilo, koji je vrhunac moralnosti i „najuzvišenija ustanova crnogorskog životnog stava o ideji slobode“, a to je ustanova utoke-utočišta, pribježišta, kao himna slobode. Moramo pročitati taj propis Petra I Petrovića Njegoša (26. str): „Proklet da je svaki brat Crnogorac koji dobjekšeg čovjeka i na samu vjeru nevjernoj tragi iz ove slobodne zemlje preda. U slobodnu zemlju stupivši, ma koga roda i plemena bio sin, on mora biti slobodan, a ne u ropstvu verige da pada. Naša vrata slobode nek su svakome slobodu ištećem otvorena.“ Vrhunski princip jednakosti i ljudskih prava! Plaćali smo cijenu zbog toga. Na stranu što nam se i to, kao mnogo čega drugog, obilo o glavu. Da sada ne kvarimo pričom o dobjeglicama ovamo, koji su poslije rasturali Crnu Goru ili bi je zgromili da mogu.
Dr Bogićević smatra da je važno istaći da se neprekidnim djelovanjem postiže moralno jedinstvo zajednice i ljudske slobode. Sloboda se osvaja! Kad u tome svijetlu sagledate cjelokupnu našu istoriju shvatićete da sve one priče o ljenosti Crnogoraca proističu iz zavisti i ośećanja moralne inferiornosti onih kojima su drugi donijeli slobodu. Odatle želja da ponište i ukradu sve identitetske crnogorske vrijednosti, a nas proglase za nešto što nijesmo.
Drugi, izuzetno važan segment našeg nematerijalnog/duhovnog nasljeđa, jeste običajno pravo. Uz analitičke stavove autora knjige o autentičnosti i posebnosti ustanove običajnog prava, sve je kazano u stavu „Vatazara Bogišića da je to od Crne Gore stvorilo pravnu samorodicu kojoj po originernosti semantičke prirode nema uzora i sličnosti u cjelokupnoj pravnoj istoriji čovječanstva“(33. str).
Ova knjiga pomaže da ne zaboravimo da su riječ, obraz i sloboda, najjače crnogorsko oružje koje nas je održalo vjekovima, od Dukljanskog kodeksa običajnog i pisanog prava iz svih grana socijalnog života, do novijega vremena. Sula Radov je bio jedan od najboljih primjera nataloženog narodnog iskustva i mudrosti. Bez čojstva je junaštvo ništa, a život bez slobode samo tavorenje.
Ova studija o značaju Sule Radova i njegova djela, koje stoji rame uz rame sa umstvovanjima starih filozofa, vraća nam pozornost na još nešto. To je obnova priče, uz izvinjenje ako mi je promaklo da je još nešto dodatno urađeno, a to je da se anegdota utvrdi kao značajno nematerijalno dobro Crne Gore. Dovoljan bi bio Sula Radov da se ovo uradi, a ne toliko primjera crnogorskih brzorekih odgovora, etičkih i moralnih poruka i pouka. Samo dio jedne Suline poruke: „Čojek treba manje da uzima, a više da daje…“ To nam je dr Čedo pokazao ovom knjigom, uslovno „malo“ je zahvatio iz naše bogate povjesnice, a dao nam je beskrajno mnogo!
Sažimajući sve o Suli i značaju koji njegova riječ i primjeri imaju, dr Čedo je predložio da se na adekvatan način kroz institucije i spomeničkim obilježjima održi pamćenje na Sulu. Uz ovo bih dodao da bi ova knjiga uvaženog dr Čedomira Bogićevića trebalo da bude obavezna literatura na svim fakultetima humanističkih nauka.
Zahvalio bih se na kraju velikom eruditi i isto takvom čovjeku, dr Čedomiru Bogićeviću, što nas je sublimacijom stavova i mišlju da čojstvo lebdi iznad svega, darivao ovakvim štivom.
Ispisao je odu običajnom pravu, crnogorskom moralnom kodeksu i čojstvu kao vrhunskoj moralnoj kategoriji. Pokazao da imamo na što da budemo ponosni, podśetio na najsvjetlije primjere o Crnogorcima, na njihova velika pregnuća i kakvi bismo u moralnom, etičkom i slobodarskom smislu mogli biti danas. Kada bismo htjeli!
Nikšić, 15. II 2018.
Dragan B. Perović
