IZLOŽBA SLIKA MIRKA BRKULJANA
U Galeriji Forum u Nikšiću nedavno je održana izložba slika renomiranog crnogorskog slikara Mirka Brkuljana.
To je njegova deseta samostalna izložba. Brkuljan je izložio svoje najznačajnije radove prepoznatljivog rukopisa. Između ostalih tu su i slike „Nebeski trubač“, „Šahista“, „Filozof“,… Izložbu je otvorila Žana Filipović, istoričarka umjetnosti.
Inače, Brkuljan je rođen 1948. godine u Nikšiću, diplomirao je 1977. godine na odsjeku za slikarstvo Pedagoške akademije u Nikšiću. Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore. Živi i radi u Nikšiću.
Ovo je ujedno i bio povod da napravimo intervju sa našim poznatim slikarom.
Žana Filipović i Mirko Brkuljan
Povod za razgovor izložba slika nedavno otvorena u galeriji Forum. Šta ova izložba znači u vašem dosadašnjem radu i koju poruku ostavlja?
Mogu vam reći da sam ove godine imao aktivnu izlagačku djelatnost. Imao sam dva velika projekta i to “Kucanje po memoriji i igra”. Prvi put je taj projekat izveden u Galeriji Nikola I u dvorcu, a drugi put u Umjetničkom paviljonu u Podgorici. To je bio jedan ozbiljan projekat koji je tražio puno rada, energije i umjetnosti.
Zapravo, to je ono što sam htio da pitam, da li je to, ono čime ste prvi put skrenuli pažnju crnogorske slikarske javnosti na sebe, zbog jednog ozbiljnog, nesvakidašnjeg i filozofskog pristupa slikarstvu i posebnosti koju gajite? Koja je poruka?
-Taj projekat “Kucanje po memoriji i igra” je jedna filozofska i istorijska poruka, kroz prolaz, kroz prostor i vrijeme. Cilj je bio, ili bolje rečeno, savremene likovne komunikacije idu do novih estetskih i energetskih razmjera ljudskih doživljaja. Cilj je angažovati subjekat u kreativnom smislu, zapravo u mom konceptu “Kucanje po memoriji i igra”, čovjek postaje subjekat u kreativnom smislu.
Mi kao ljubitelji svega onoga što vi prenosite na slikarsko platno, mislimo da odašiljete nesvakidašnju poruku utemeljenu na posebnom filozofskom značenju.
Da li je to tako?
-Nadovezao bih se na ono što sam prije kazao da se svaki čovjek rodi sa određenom memorijskom karticom. Ta njegova memorijska kartica je ukorijenjena hiljadama godina u njegovoj genetici, a kada umre ona ostaje da živi u nebeskim sazvežđima i prostoru. Ona na neki način vrši komunikaciju sa savremenošću i sa budućnošću. Upavo se ova izložba i ovaj koncept zasniva na modernim komunikacijama. Danas su, ili u 21. vijeku, komunikacije tako razvijene i čovjek traži drugačije estetsko zadovoljenje, a to je da slika nije samo za uživanje, cilj je da slika nosi energetske i druge vrste poruka.
Da li je svaka slika individualan izvor, odnosno individualna poruka?
-Da, razumijem vaše pitanje. Moje slikarstvo jeste posebno. Ja sam, upravo u mom slikarstvu, izvršio sublimaciju likovnog iskustva kroz realizam, kubizam, nadrealizam i stvorio jedan osobni stil i rukopis, a može se reći i izraz. Ja upravo tim stilom slikam, poseban svijet. Ja imam taj svijet kojeg slikam, a u suštini tog sadržaja je običan svijet, ili običan građanin.
Koji je likovni pravac bio izvorno dominantan u vašem slikarstvu, odakle se počelo? Šta je bila početna ideja?
-Moj kompozicijski dio je klasično slikarski, ali moj izraz je nastao tokom dugogodišnjeg eksperimenta sa krugom, sa formom, oblicima i ja sam upravo u tom mom načinu izražavanja uspio izvršiti pomenutu sublimaciju kroz storiju umjetnosti, a sve opet utemeljeno na filozofiji.
Da li ćete se složiti sa nama da je obzirom na kolorit i kompoziciju u ovoj vrsti slikarstva vrlo tanka granica između remekdjela i kiča?
-Šta da vam kažem. Mislim da nijesam igrao po tim ivicama remekdjela i kiča. Jer ja sa bio siguran u sebe. Ali suština stvari je da sudar tako snažnih boja u kolorističkom smislu je vrlo opasna igra i veliki rizik, jer je trebalo uspjeti i uspostaviti harmoniju odnosa koloristilkih tonova i same zahtjevne kompozicije koju radim. Tako da ta energetska snaga, upravo izvire iz mojih slika zahvaljujući tim bojama, gdje sam ja sukobio na takav način vrlo rijetke boje u slikarstvu, direktno crvena, zelena, žuta, plava…
Skoro me je oduševila vaša priča, od prije neki dan, kad ste mi rekli za sliku Njujorški trubač, „Zamisli sedamdeset spratova iznad i sedamdeset spratova ispod.“ Mislim da je to strašna poruka i da to iz slike izlazi. Taj krik, taj bol i besmisao stanovanja u betonskoj džungli.
-To je jedna slika koja obrađuje temu tih velikih urbanih centara. Pitam se kako se čovjek osjeća kad živi ni na nebu ni na zemlji? I onda on, naravno, traži daha, traži prostor, traži slobodu. I upravo taj Njujorški trubač je simbol borbe za slobodu. Na tu temu ću da radim čitav jedan ciklus slika. Truba je za mena,a mislim i za američki narod, uvijek bila simbol spasa i slobode.
Nebeski trubač
Obradili ste mnoge teme koje su već obrađivane u umjetnosti, konkretno Don Kihot, pa Mona Liza…Ali sam siguran da portret Vudi Alena, na ovakav način. još niko nije uradio. Mislim da bi i sam bio fasciniran, da ima priliku da je vidi.
-Mona Liza, Leonarda Da Vinčija, je najveće remekdjelo u istoriji slikarstva. Skoro sam imao priliku da je vidim u originalu u Parizu. Upravo sam na liku Mona Lize htio da pokažem moć slikarstva. To je jedna parodija, gdje nijesam upotrijebio ni jednu liniju Mona Lize, a u karakteru, ona je Mona Liza. To je ta čudesna magija umjetnosti. Ja sam nju analizirao i sa psihološkog i sa filozofskog aspekta.Postavlja sam pitanje i o njenoj vrijednosti. Kod moje Mona Lize, taj nevjerovatni osmjeh ide od uva do uva razvučen. Pogled isto tako prati posmatrača. Ali, moja Mona Liza je Mona Liza sa ružom. Žena, majka, koja je željna i ljubavi i života i svega. Ona je na neki način iskaz ženine moći u životu. No nijesam očekivao da ću analizirati svoje slike, no…
Uvijek mi je bila interesantna priča vezana za Pabla Pikasa kada su ga jednom pitali za znalenje jedne od njegovih slika, a on je rekao da li je neko slušao ševu kako pjeva, te da li je pitao šta joj to znači. Zato nemojte pitati slikara šta je slikom htio da kaže, nego gledajte i sami doživite ono šta je umjetnik htio da kaže.
-Upravo je moj Don Kihot slikar, umjetnik, stvaralac. On je Don Kihot. On vodi borbu sa nepoznatim. Tu sam sliku posvetio umjetnicima.
Na skoro svim vašim slikama dominira šahovska tabla, pa i kada slikate neboder.
-Šahovska tabla kao poligon sudara dobra i zla, crnog i bijelog, svjetlosti i tame, radosti života i življenja, je moja inspiracija. U konceptu Kucanje po memoriji i igra se najbolje vidi moć šahpvske table, koja simbolizuje zemlju. I tu sam iskazao sintezu te moje umjetnosti koja se sastoji iz komunikacije zemlje i nebeskog svoda, koji je bio islikan kockicama, a koje su komunicirale preko balerina u okretanju kroz prostor i vrijeme u kosmosu.
Stiče se utisak da nerado izlažete i da tražite poseban prostor, kao dio likovnog izraza?
-Ne bih se složio. Ovo je moja deseta samostalna izložba. Moji su koncepti i slike zaista veliki, pa su to veoma zahtjevni i složeni projekti.To što uključujem balerine, glumce, i dr je dio te moderne komunikacije i u Crnoj Gori je malo slikara koji se izražavaju na takav način. Tako da se moje izložbe. poput one u Podgorici, mogu proglasiti događajem godine. No, zapazio sam da to, ipak nije medijski dobro propraćeno. To je sudbina umjetnika.
Da li ste na slici Filozof, koja je jedna od prvih, iskazali najviše slikarskog nadahnuća?
-To je slika iz mog prvog perioda poslije studija, i tada nastaje jedna serija izvanrednih slika, Kritičar, Filozof, Demagog, Majmunske igre. Majmunske igre su rađene na temu sudara civilizacija, shvatanja i načina života, istoka i zapada. Ali ipak, njome se nije bavila likovna kritika. Tu je izvršena analiza ljudskih naravi, želja i stremljenja…Takve slike se čitaju kao roman i doživljavaju.
Filozof
Evidentna je evolucija, posebno u koloritu. Šta vas je potaklo na to?
-Nakon ovih slika, razmišljo sam kud dalje. Kako dovesti slikarstvo do usijanja, a to je bilo najubjedljivije putem boje, koloritom, putem sudara tih agresivnih toplih i hladnih tonova. Interesantna je priča iz 2003. godine, sa izložbe u Herceg Novom, istaknuti crnogorski slikari su gledali moju izložbu i komentarisali: „Ovako se ne slika.“ Pošto sam ja to čuo, prišao sam i rekao: „Da, profesore, upavu ste, ovako se stvara.“ Svi su bili začuđeni. I upravo jeste stvaranje, jedna vrsta pobune, jedna vrsta provokacije, jedna vrsta traženja, novog, neviđenog… Ako bi umjetnost bila zasnovana samo na zanatu, ne bi se ništa novo desilo, a na kraju krajeva, umrla bi. Umjetnost se treba vječito istraživati, boriti se za nova saznanja i vječito osvajati nove puteve i slobode.
Umjetnost je živa i u stalnoj je evoluciji i lično mislim da je slikarsko znanje, samo zanatska osnova da bi umjetnik mogao da se iskaže i da napravi sliku!
-O toj temi se stalno priča. Te onakav, te ovakav, te akademski slikar, te školovan na Cetinju, Beogradu, Beču, Parizu… Međutim, činjenica je da se slikar ne moće napraviti, odnosno umjetnik. Umjetnik se rađa i tu se stavlja tačka. U sovjetskoj Rusiji je vladalo uvjerenje da svako može biti ono što želi, ako mu se pruži šansa. Imao sam priliku da upoznam jednog školovanog ruskog umjetnika i profesora na fakultetu. Na jednoj slikarskoj koloniji u Herceg Novom, gdje sam bio pomalo zatečen naivnošću njegovih pejzaža, rekao sam mu da mi se to što radi, ne sviđa. A on meni kaže da je sasvim slučajno postao slikar. Došao, kaže, jednom jedan oficir, u uniformi, mantilu, čizmama, kačketom sa petokrakom i kaže: „Ovaj red srednja umjetnička, ovaj krojači, ovaj brijači. Mogao sam tako biti i uspješan brijač, kao i slikar“. Tako da se umjetnik ne može stvoriti!
Za kraj razgovora, šta bi ste poručili mladim slikarima, koji u vašim slikama nalaze inspiraciju? Da li bi ste, nakon ove vremenske distance, ponovo bili slikar, kad bi ste bili u prilici da birate?
-Ja sam rođen kao slikar, kao umjetnik i nijesam mogao ništa drugo da budem. Ali umjetnost traži od čovjeka da joj se posveti cijelim svojim bićem, ako će nešto da stvori. Anri Vorfol, pred kraj života, kad su ga pitali pta treba da ispuni da bi bio uspješan slikar, on kaže: „Pod broj jedan, da je talentovan, pod broj dva, da je puno radan, pod broj tri, da ga zakači neka srećna zvijezda i pod broj četiri, da ima puno novca.“ To su ta četiri elementa koja čine umjetnika, u savremenom svijetu, jakim i srećnim. Umjetnost je skupa, nimalo jeftina. Ja sam u cjelokupnom stvaralađtvu dao, svega, dvadeset posto sebe, upravo zato što to traži velike uslove. I danas, sa ovom stvaralačkom energijom bi mi trebalo hiljadu eura za materijal, a to za naše prilike nijesu mala sredstva. Mladim slikarima preporučujem da vjeruju u sebe, da rade. Ako misle na pare, bolje im je da kreče zgrade, više će zaraditi, nego da prave slike, to im garantujem. No umjetnost pruža veliko zadovoljstvo, energiju, ljepotu doživljaja, otkrivanje istine, otkrivanje slobode, otkrivanje novih kreativnih puteva…
Zar ne mislite da je apsurd, da sudbina jednog slikara, zavisi od ukusa nekog ko ima novac, koji će izdvajanjem određene sume novca za kupovinu slike, a samim tim slikaru obezbijediti ulaznicu u neki svijet slikarstva, odnosno biznisa i materijalizuje to što stvara?
-U dužoj slikarskoj epohi ima slikara koji su na taj način ušli u istoriju. Jedna slikarka je svoj krevet, na kome je vodila ljubav, pun pepela, vodke i kondoma, nakon što se razišla sa momkom, prodala za dva miliona dolara i on je izložen u Muzeju savremene umjetnosti i dostići će desetostruko veću cijenu. Ali, ona nije prodala kevet. Ona je prodala ljubav, razočaranje, tugu, suze, radosti… Svaki čovjek ima tu priču.
Ali opet, sudbina slikara je u rukama onih, koji se najvećim dijelom, ne razumiju u umjetnost?
-Ima to uticaja na razvoj umjetnosti i kulture, ali ima nešto još značajnije. Vrijeme je umjetničko rešeto. I poslije izvjesnog vremena, sve dođe na svoje mjesto. Za prave umjetnike vrijeme radi lagano i kasni. Ponekad je prekasno. Raduje me ova izložba kod Đone u Galeriji Forum, raduje me što Nikšić u posljednje dvije godine puno ulaže u kulturu, sa posebnom pohvalom na rad “Zahumlja” i Udruženja književnika. Raduje me razumijevanje Ministarstva kulture, po pitanju mojih projekata. I na kraju se nadam da će Crna Gora ući u NATO i da će početi da se misli i živi.
Razgovarao: Željko Šestović
