Obrazovanje u istorijskom hodu razvijalo uporedo sa razvojem civilizacije. Brojni narodi , države, razvijale su se su i nestajali u tokom burnih istorijskih desavanja. Obazovanje je dijelilo sudbinu neprestanih promjena.
U izdanju JU Narodna biblioteka “ Stevan Samardžić“ ,Pljevlja iz štamparije je izasla nova knjiga “ Škola i moc medija“ autora Zorana Boskovića.
Obazovanje i mediji se uzajamno prepliću no posljednjih decenija dvadestog vijeka mediji , preuzimaju primat u sveukupnom razvoju čovječanstva.
Zoran Bosković već dvije decenije bavi se razvojem obrazovanja i medija kao njihovim međusobnim preplitanjem.
Knjiga “ Skola i moc medija“ je razultat dugogodisnjeg rada u institucijama obrazovanja Zorana Boskovića. Autor se nosio idejom da naslov knjige bude “ Kriza skole i moc medija“ ali je ipak odustao od takvog nauma iz vise razloga prije svega kako bi citaocima ostavio da sami prosđuju o značaje teme koje obradjuje.Autor uporedo prati razvoj obrazovanja i medija , počev od nastanka prvih civilizacija, odnosno razvoja pisma, prvih knjiga, nastanka biblioteka i prelivanja znanja sa velikih geografskih udaljenosti sa posebnim naglaskom na prostor Evrope. Nastankom prvih knjiga svijet pocinje ubrzano da se mijenja a posebno sa otvaranjem prvih skola a kasnije i obrazovanja na nivou univeziteta. Posebni akcenat stavlja na pojavu knjige na prostoru Crne Gore, koje su u pocetku pisane ručno sve do pojave Gutebergove štamparije odnosno u nasim prilikama, otvaranja Obodske stamparije, izdavanja prvih knjiga , po kome je nas narod uvrtšten na kuturnoj mapi Evrope i svijeta.
Pedagogija je kroz svoj razvoj vezana i neodvojovi dio vaspitanja i obrazovanja. Veliki filosofi i pegozi su kroz istorijski tok sa svih meridjana , dali veliki odnosno kljucni doprinos u razvoju obrazovanja. Pri tom obrazovanje se često nailazilo na brojne teškoce a ono je usko vezano za razvoj pisane rijeci odnosno knjige. Knjiga je nekada bila privilegija samo bogatih i povlašćenih slojeva društva. Počev od one pisane rukom a kasnije stampane . Medjutim istorijski tok razvoja mogao se usopriti ali ne i zaustaviti. Posebno sa razvojem kapitalizma , javila se potreba da i radnici , moraju biti obrazovani da bi se uvećavao kapital . Stoga obrazovanje postaje nuzno za sve slojeve društva i sve do danas , kada je nezamislivo funkcionisanje ne samo bez knjige , vec komjutera odnosno interneta.Obrazovanje i mediji se neprestano prepliću dopunjuju da bi u današnjem vremenu , neki moćni mediji poput i interneta , zagospodarili ćovjekom. Zoran Boskovic pise o nastanku i razvoju medija : knjige, novina, radija, televizije, filma i interneta sa posebnim akcentom kako oni utiču na obrazovanje odnosno uticaj na ucenike i nastavanike. Pri tom pojedini mediji imaju svoj razvoj , uspone i evidenti pad , uticaj na korisnike vremenom slabi dok drugi dobijaju primat i veoma moćno uticu na korisnike posebno na djecu i mlade , kakav je danas moć televizije i interneta.
Autor istorijski prati razvoj obrazovanja ali i evidentne krize odnosno raskrća ob razovanja u svijetu u bivšoj Jugoslaviji jer smo mi bili dio tog prostora nekadasnje zemlje sa posebnim osvetom kako se takve promjene i turbulencije kao posljedice , uticale na nastavnike i ucenike.Interesantan dio knjige u kojoj se su otvorena brojana pitanja uticaja interneta na djecu i cjelokupno drustvo i kako su djeca sve manje motivisani za skolu . Djeca su sve vise izlozena , razornom uticaju, hierprodukciji informacija sa televizine i interneta , sto veoma utice na njihov psihofozicki razvoj. Neoborivo je dokazano da mediji uticu na sve veću agresivnost djece i omladine. Dali u takvom rasporedu snaga i odnosa, škola odnosno nastavnici gubne bitku pred sve vecim uticajem savremnih posebno elektronskih medija. Stoga je potrebno djecu zastititi razlicitim mehanizmima zastite .
Za autora ove knjige , onlaj nastava otvorila je niz dilema , kao sto je evidentno kod nastavnika , roditelja , ucenika. Zoran Boskovic iznosi veoma zanimljivu cinjenicu da je osamdesetih godina proslog vijeka u Kanadi u pojedinim djelovima zemlje organizovana nastava na daljinu, prije četrdeset godina , u Finskoj devedesetih godina prošlog vijeka sa posebnim akcentom na edukaciju nastavnika a kod nas kada je pocela pandemija. Pri tome, pokazalo se da spomenuti vid nastave , nosi brojne izazove i teskoce na brze promjene : nedostak opreme, komjutera , tableta, mobilnoij telefona kod učenika, nepokrivenost internet mrežom u na seoskom području itd.
U NASTAVKU JE RECENZIJA GOSPODINA ŽELJKA RUTOVIĆA
NOVA ARBITRARNOST – IZAZOVI I POSLEDICE?
Naslovom knjige ,,Škola i moć medija“, Zoran Bošković je postavio prilično složen algoritam, kako za sebe, tako i za čitalačku i stručnu javnost. Nekoliko je razloga koji upućuju na serioznost dešifriranja ovog posve u dvadeset prvom vijeku izazvanog kauzalnog odnosa. Navedimo samo neka, kažimo krucijalna značenjska mjesta koja opredjeljuju međuodnos škole i medija.
Uprkos svim benefitima digitalnog ,,pametnog“ doba, informacionog i društva znanja, utemeljuje se umreženo, hibridno društvo sa svim neočekivanim odlikama i naravno posledicama. U osnovi tog društva kroz hijerarhijsko i horizontalno povezivanje na društvenim mrežama, a ne tradicionalnim medijima, nastaju nove forme ponašanja i socijalnih odnosa od kojih nije imuna ni škola.
U predgovoru knjige autor će kazati ,,Tradicionalna škola slabi a moć medija raste… u hiperprodukciji informacija, dijete se teško snalazi kao i škola. Mediji imaju veliki uticaj na razvoj djece. Postaju gospodari njihovih života“. Ovim stavom kao kičmom tematskog sadržaja jasno i nedvosmisleno se pozicionira dihotomija odnosa, škola-mediji. U okviru te binarne opozicije konstituiše se čitava konfiguracija elemenata i značenjskih subjekata koji generišu djelatnu stranu tog odnosa. U tom prostoru podjednako je riječ o institucionalno-obrazovnom, edukativnom, kulturološkom, popularnom, postmodernom, konzumerističkom, hibridnom, identitetskom odnosu usmjeravajućih konteksta i isprepletenih varijacija entiteta škole i moći entiteta medija.
Ako se zna da smo u prvim decenijama ovog vijeka ,,zaplovili“ u medijsku eru u kojoj istina više nije važna i u kojoj se realnost dramatično (pre)oblikuje zahvaljujući posredovanim medijima, onda svrhovitost pitanja kakva je djelatna moć (tradicionalne) škole, samo po sebi dobija na upozorenju, zašto ne reći i uzbuni. A uzbuniti javnost pitanjima, kuda ide škola, kakvom je zamišljamo i jeste osnovni motiv ovog posve značajnog i potrebnog rukopisa današnjice koju sve više nagriza virus vizuelnog-selfi života kao gotovo jedine moguće stvarnosti.
Ne slučajno, naprotiv, Zoran Bošković za moto svoje knjige navodi riječi Džordža Orvela ,,Moć se sastoji u tome da se ljudski duh razbije na komade a potom sastavi u željeni oblik“. Bez okolišenja i suvišnih deskripcija autor nas bez zazora uvodi na teren manipulacije, odnosno ukazivanja na posebnost socijalno-medijskog inženjeringa u profilisanju poželjnih modela identiteta, odsustva kritičke percepcije tj. neupitane saglasnosti u svrhu, cilj, korist traženih modela ,,mišljenja“, podjednako – ideološkog, političkog, medijskog, društvenog.
Orvelijanski koncept i kontekst medijskog proishođenja, novomedijskog iskustva 21.vijeka autor komparira kroz tradicionalne svjetonazore u kojima je obrazovanje definisano misijom i vizijom prosvjetiteljstva, pedagogije, humanizma i progresa. Na postignućima moći obrazovanja autor nas vodi kroz predjele i mape puta kojima su jasno iscrtani vodiči sve-civilizacijskog smisla ljudskog postojanja. Na toj snazi autor naznačava ontološko-gnoseološke principe utemeljenosti izvornosti snage obrazovanja koje se kako ističe, danas nalazi na ,,vjetrometini između prošlosti i budućnosti“. U tom dihotomnom odnosu ne bez razloga aktuelizuje se fenomenološki kontekst globalizacije kao sveukupne supremacije koja netaknutim nije ostavila ništa, pa samim tim ni školu ni medije.
Otuda, i ne samo, autorsko ukazivanje na značaj medijske pismenosti govori o pre-poznavanju suštastvenosti dijalektičkog kao emancipatorskog pristupa u razumijevanju, percepciji i kritičkom prevrednovanju medijskog sadržaja. Vrlo uputnim rukopis ukazuje na evolutivnost relacijskog odnosa obrazovanja i medija, odnosno obrazovanja za medije, kojim se jasno i demarkaciono portretiše odnos, snaga i povratne sprega odnosa koji se kreće u najširem rasponu vrijednosnih amplituda. Percipirajući svrhovitost informacionih tehnologija kao didaktičkih sredstava i naučnih pomagala u kompresiji vremena i prostora, ovo štivo podsticajno, ali racionalno upućuje na savremenost i nužnost novih modela opismenjavanja informatičkih i medijskih.
Zoran Bošković nas tematskom jedinicom knjige Kriza obrazovanja metodološki nijansirano i kontekstom i konceptom dovodi do zone promišljanja-zaključivanja: zašto, kako i zbog čega kriza obrazovanja. Vrlo bitnim za kritički habitus rečenog jeste prepoznavanje izuzetno značajne sociološke kategorije društvene promjene. U srži same promjene kao i evolucionog i revolucionog stadija (o)gledaju se aktivnosti, rezultati i argumenti za i protiv, krize obrazovanja. Pratiće ove mijene autor hronološki od 5.vijeka prije nove ere od antičke Grčke pa do današnjeg informacionog globalnog doba.
Taj široki raspon portretiše se kroz društvene antagonizme, klasne, socijalne, ekonomske i političke odnose, koji svaki na svoj način ostavlja ,,pečat“ na angažovanost obrazovanja. Gutenbergova galaksija s razlogom je predmet pažnje autorskog kazivanja značaja difuzije masovnog obrazovanja, masovnog informisanja, čime se dokida privilegovanost odabranih klasa i kasta kao nosioca monopola moći znanja. I tako, do informatičkih vremena, novih prostora baze podataka, distanciranog obrazovanja ali i sistemskog ograničenja škole, kako konstatuje autor knjige koji vrlo pažljivo uočava prednosti i mane tradicionalnog i postmodernog obrazovanja, čiju univerzalnost kvalifikuje kao dodatnu vrijednost kojoj nije apologeta niti bezpogovorni poklonik. Naprotiv, vrlo precizno uočava humanistički i svekoliki antagonizam odnosa čovjek-mašina, otuđenosti i nezdravog takmičarskog duha kod djece.
Kako pomiriti ili dovesti u realističan sklad narasle protivrječnosti, fenomene, izazove – kako, upitnost je u okviru kojoj se antagoniziraju profitne i djelatne javne sfere. Sa razlogom Bošković će problematizovati emocionalno sazrijevanje djeteta, odnosno dualnu prirodu distance: škola i živa riječ. Rehabilituje autor ontologiju i izvornost žive riječi koja kao ne-posrednost proživljava duboku krizu. Zato, didaktičke koncepcije, sa naglaskom na razvoj mišljenja, razvoj imaginacije, logike i istraživanja zauzimaju važne kategorije ovog rukopisa koje medijatiziraju između posredne i neposredne komunikacije sa svim njihovim i prednostima i manama. Tragaćemo, u ovom diskursu za propitivanjem najšireg odnosa škole i moći medija, tragaćemo za pitanjem, koliko su sredstva masovne komunikacije sredstva diskomunikacije? Kolika i kakva je uloga socijalizacije između škole i medija, šta je sa međuprostorom u kojem mediji i tehnicizirana javnost-stvarnost, potvrđuju riječi Žana Bodrijara po kojem ,,masmediji informacija sve brže nastavljaju destrukturaciju društvenog…“
Znači, Bošković temeljito cjelinom rukopisa obrazlaže dva bazična koncepta-individualnost i socijalnost-društvenost. Kazali bi dalje kakav je to danas pojedinac i kako i koliko zapravo mediji(i mašine) utiču na razvoj i obrazovanje kako djeteta tako i odraslih sudionika u nastavnom procesu. Sveukupno, internetizacija kulture kao najšireg rodnog pojma ovom knjigom se propituje, re-aktuelizujući stare i otvarajući fenomenološke rukavce negativnih eksternalija, od raznih oblika nasilja pa do logosnog karaktera (ne)razmjene žive riječi-moći govora kao oponašajuće virtuelno-medijske para-stvarnosti koja postaje svrhoviti model-uzor ponašanja mlade generacije. ,,U takvim okolnostima tradicionalni koncept je postao minoran ili zanemarujući na novi sistem takozvane ,,paralelne škole“, zaključiće Zoran Bošković, plastificirajući svoje teze ,,bibliotekom u vidu mobilnog telefona“. Svakako na polovima, tehno-logos, prostor-vrijeme, tradicionalno-postmoderno, ovim rukopisom podstiče se promišljanje odnosa čovjeka kao subjekta i(li) objekta, i u n tom procesu (ne)voljnog pristajanja na implementaciju robotizacije i kiborgizacije kao njegove nužne datosti.
Konačno, knjiga Škola i moć medija, svojim sadržajem, tematskom provokacijom, kontekstualizacijom odnosa, uzroka i posledica, kao i suptilnim ,,navođenjem“ čitaoca na dubinsko promišljanje ove posve izazovne civilizacijske teme, ostaće kao vrijedan sagovornik svih zainteresovanih subjekata na planu tumačenja i dešifrovanja ovog vrlo složenog, kako kazasmo algoritma. Ono što bi i samom autoru svakako laskalo jeste pokretanje ozbiljnog, argumentovanog dijaloga na ovu predmetnu temu, ne sa ambicijom da se bez kritike potvrđuju stavovi knjige, već da se po mjeri antičke rasprave i izvorišta logosa, pokrenu sva pitanja ovog izazovnog odnosa. Naravno, institucionalna posvećenost u strategijskom promišljanju ovih pitanja nužnost je svakog strateškog poimanja odnosa u trouglu, čovjek-škola-mediji.
Svakako, kao otvorena, inkluzivna tema, ona traži multidisciplinarnost, multisubjektivnost, akademsku vokativnost, naučno-javnu kredibilnost u promatranju lica i naličja argumentuma današnje globalne zbilje koja redefiniše tradicionalni koncept škole i obrazovanja, čijim uzrocima i posledicama Zoran Bošković se temeljito, racionalno i studiozno u knjizi bavi analizirajući naraslu fenomenologiju društvenih promjena čijim prepoznavanjem konstrukta i problema ostavlja vrijedan trag u okviru predmetnog publicističkog štiva izuzetno korisne i upotrebne vrijednosti.
Društvene, socijalno-psihološke, pedagoške i porodične probleme odnosa medija i djece, autor izvodi na ravan nove arbitrarnosti i sukoba identiteta što zakonito proishodi upitnošću tradicionalnih obrazaca obrazovnog sistema. Hoćemo kazati da svijet digitalnog ustrojstva, brzina i količina podataka, način i platforme distribucije, redefinišu stereotipne obrasce odnosa subjekt-objekt. Autor u okviru ovog problemskog snopa uvodi termin ,,paralelna škola“. U okviru paralelne stvarnosti i parastvarnosti digitalnog svijeta odigrava se, umrežava, i konstituiše novi socijalni meta-poredak koji ne ostavlja ništa netaknutim, pa zašto bi i linearni koncept škole ,,izmakao“ novom informacionom univerzumu.
Autor u ovoj socijalnoj dihotomiji nije isključiv, poziciono i racionalno se određuje prema pozitivnim stvarima koje opredmećuju npr.obrazovanje na daljinu, koje je po njemu opet posledično, specifično i saobrazno sa geografskim i demografskim obilježjima. Novookolnosti svijeta pandemije, digresivno su upućujuće iz ugla efektnosti, efikasnosti i racionalnosti upotrebe digitalnih alata u svrhu obrazovnih modusa.
Prepoznaje Bošković u okviru široke palete diskusije škole i medija, i zakonitosti i nužnosti, trendove i probleme. Tumači i uočava okolnosti te shodno njima opredjeljuje svoj publicistički narativ kojeg koherentno razrađuje u doslednosti postavljenih problemskih premisa.
mr Željko Rutović
Publicista i teoretičar medijske kulture
