Milonja Đikanović je jednostavno čudo koje vrijedi vidjeti i upoznati, uspio je da ostane čovjek u vremenima grabljivog tranzicionog morala i, nećete vjerovati, on uspijeva da živi pošteno (što je provokacija) i da, između svih svojih lijepih interesovanja, igra i bridž.
Prvi susret slikara, novinara i publiciste Milonje Đikanovića, tada studenta fakulteta političkih nauka, i bridža, stare intelektualne igre sa kartama desio se davne 1978 godine prošloga vijeka u Beogradu. Kupio je Milonja knjigu o bridžu autora Nenada Miškovića i bila je to ljubav na prvi pogled, trajno se zarazio jednom od najlucidnijih zanimacija koju je smislio ljudski um. Znajući Nikšićane kao ljubitelje nadmudrivanja bilo koje vrste naučio je osnove bridža svoje prijatelje i igralo se u njegovoj kući (kada je u Nikšiću) ali želja mu je bila da upozna takmičarski bridž, igru sa neuporedivo više mogućnosti od početne, kućne varijante.
-Prvi put sam se upoznao sa takmičarskim bridžom u Beogradu 1984 godine. Uporno sam tražio klub ali do informacije nijesam mogao da dođem jer je to bilo kao zatvoreno društvo, njih pedesetak – sto su igrali. Jednom prilikom u Sava centru sam sreo Ljubomira Ljubojevica, jednog od najvećih jugoslovenskih šahista, pa pošto su šah i bridž srodni kao misaone igre pitao sam ga da li zna gdje se u gradu igra bridž. On je samo rekao: “ hajde sa mnom” i odveo me u salu za bridž na drugom spratu Sava centra, nikad ne bih pomislio da se tu nalazi. Prvu partiju takmičarskog bridža odigrao sam sa njim kao partnerom – prisjeća se sada Milonja. Bilo je to potpuno drugačije iskustvo i odlučio je da ga prenese Nikšićanima, ali nije to bilo jednostavno.
Kada je davne 1993 godine u kancelariju broj osam opštine Nikšić ušao Milonja Đikanović opštinski službenici ostali su zabezeknuti razlogom njegovog dolaska koji je promrmljao kroz vječiti osmjeh sakriven ispod brkova. Milonja je naime podnio zahtjev za osnivanje bridž kluba: prvog u Nikšiću a i u Crnoj Gori. I ostavili su namještenici svakodnevne obaveze: ispijanje kafa, čitanja Pobjedinih izvještaja sa ratišta i ogovaranja bližnjih (tada još ne bijaše kompjutera i pasijansa, Zunge i ostalih aktivnosti koje danas službenici upražnjavaju na dobrobit građana), i pokušali da shvate potonje namjere Đikanovića. Prvo su ga upozorili da je bridž kapitalistička igra na šta je on, zaprepašćen tom činjenicom odgovorio “pa zar mi nijesmo sada kapitalistička i demokratska zemlja”, što su mu oni morali nerado priznati. Drugi su se pitali da tu nema prstiju Kominterne, CIAe i Vatikana, tri organizacije koje je nečiji paranoidni provincijalni um spojio u zajedničkog neprijatelja nacije, zabrinuti provoborci na prvoj liniji odbrane jadnog, neznavenog naroda.
-Onda sam rekao da je to igra sa kartama i sve je krenulo po dobru – prisjeća se Milonja muka od prije dvadeset godina. “Pa što odmah ne kažeš brate moj?” , i još kad su čuli da je sličan preferancu čak su se i izljubili po tri puta sa Đikanovićem i prvi bridž klub u Crnoj Gori pod nazivom Nikšić je mogao da počne sa radom. Klub je registrovan kao udruženje građana u Minstarstvu pravde Crne Gore, čak se i tadašnji gradonačelnik Nikšića Blagoje Cerović uključio u stvar, njegova pismena preporuka je otvorila vrata banket sale Hotela Onogošt ( za mlađe: to je ona napuštena zgrada u srcu Nikšića) – utorkom i četvrtkom bila je rezervisana za ljubitelje bridža.
I dok je tutnjelo ratno ludilo okolo Crne Gore i rane hiperinflacije tek počele da se liječe zaljubljenici u ovu intelektualnu igru su 1994. organizovali “Dane bridža, nauke, kulture i sporta” u trajanju od 7 dana, sa Otvorenim prvenstvom Crne Gore u bridžu, gdje su bile zastupljene sve gore navedene aktivnosti. Tada se u Klubu igralo na 5 stolova. Na Prezentaciji su bili prisutni član predsjedništva RCG gdin. Slobodan Vujačić i ministar sporta u vladi RCG gdin. Božidar Ivanović. Sve su uredno zabilježile i kamere TVCG, tada jedine medijske kuće u Crnoj Gori i prenijele u udarnim vijestima.
I činilo se da su Crnogorci bogomdani za ovu igru gdje pobjeđuje mašta i inteligencija: karte su u njoj samo rekvizita – kao figure u šahu ili loptica u kriketu, Đikanović je uspio zainteresovati Nikšićane za bridž, novih igrača nije falilo: oformljeno je još klubova, dva u Nikšiću i po jedan u Podgorici i na Cetinju. Formiran je i Bridž savez Crne Gore, koji postoji do 1997 godine sa sjedištem u Nikšiću kada se gasi i igrači ostaju bez prostorija prepušteni povremenim susretima po svojim domovima, a i po nekim, za bridž, jako neobičnim mjestima.
Jedina tradicija koja je ostala netaknuta od pojave bridža u Nikšiću pa do danas je turnir u kanjonu Komarnice koji se svake prve nedjelje u avgustu održava u veličanstvenom usjeku dubine 300 metara na pješčanoj plaži pored bistre i, u ovom dijelu, mirne planinske ljepotice. Boris Hajduković predsjednik Bridž kluba Sombor koji je sa saigračima iz tog grada nekoliko puta bio učesnik turnira u kanjonu, kaže da nizašta ne bi propustio ovaj događaj.
-Znali smo šta Milonji znači Komarnica i odmah smo podržali njegovu ideju, I nijesmo se pokajali, svake godine dolazi sve više igrača te turnir postaje internacionalan. Jedinstven je to dan za sve nas, dan druženja, ljepote i uživanja u prirodi i bridžu. I zaborave se brzo muke silaska u kanjon strmom stazom a još više povratka istom predveče kada smo prepuni utisaka i neponovljive čorbe od rakova koje je takođe postala dio tradicije – prisjeća se Boris kako svake godine poneki događaj obilježi turnir: ili muzičar i igrač bridža Batan Knežević vidi međeda preko puta kanjona kako posmatra partiju, ili se neko prejede čorbe od rakova – jedina stvar koja se ozbiljno uzima je sama igra.
A bridž je za nas laike najsličniji preferancu osim što se igra sa 52 karte i u parovima po dva igrača koji nose nazive strana svijeta. I licitacija je slična, ali onda svaka sličnost prestaje. Nevjerovatni broj komninacija omogućava maštovitim, hrabrim i vještim igračima da pobijede i sa slabijim kartama, svaki igrač bridža će sa ponosom istaći da bridž ima mnogo više kombinacija od šaha, te da je zbog činjenice da je on u suštini provokativna ali i teška intelektualna takmičarska igra, i postao Olimpijski sport.
-Bridž je više filozofija i način života, igrajući ga postajete pripadnici jednog ogromnog bratstva, uđite u bilo koji bridž klub u svijetu i uvjerićete se u to. A stepen životnog standarda građana neke zemlje može se nepogrešivo mjeriti po prisustvu bridža , kod nas u okruženju samo Kosovo nema organizovan bridž savez – priča Milonja. On, kao neko ko je ovu disciplinu organizovano uveo u Crnu Goru nije zadovoljan trenutnim stanjem i radom novoformiranog Bridž saveza koji postoji od 2008 godine, naročito nakon ostavke kompletnog rukovodstva na čelu sa prvom predsjednicom Verom Vujičić i preuzimanjem Saveza od tzv. podgoričkih snaga, ali kaže – to je tema neke druge priče. Ništa ne može umanjiti strast prema bridžu.
-Bridž je jedini olimpijski sport u kome možete ostati aktivan takmičar do kraja života. Igrajte bridž,održaće vas mladima razvijaćete intelktualne moći i sticati lijepe prijatelje – poručuje na kraju Đikanović.
On je zbog bridža potisnuo u drugi plan četkice i platna, od 1993 nema novih slika – možda i ta činjenica dovoljno govori o zaraznosti ovoga sportsko – društvenog fenomena koji sve više osvaja Nikšićane.
Bato Perović
