Na samom kraju septembarkog Programa podrške razvoju kulture u Nikšiću, (a, moglo se tako lijepo uklopiti i u program Nikšićkih književnih susreta, upravo završenih, za čije utemeljenje je profesor Vujačić imao poseban značaj) , Filozovski fakultet iz Nikšića i Nikšićko pozorište, u utorak 29. septembra na Sceni 213, priredili su nam veoma uspjelo veče- oživljavanje sjećanja na prof. dr Slobodana Vujačića, toliko popularnog rastočkog Sloba.
Foto: Željko Šapurić
O složenom životu i djelu ovog svestranog intelektualca, iskrenog crnogorskog patriote i velikog rusofila, govorili su njegove kolege i prijatelji prof. dr Milorad Simunović, novinar i publicista Maksim Vujačić i pjesnik Andrija Radulović, dok je fragmente iz njegovih djela čitao glumac Sreten Mitrović.
Medijator večeri, prof. dr Lidija Vujačić, inače sinovica popularnog profesora, koji je- mišljenja su bila nepodijeljena, bio i pravi narodni tribun, pedagog, kozer, boem, kavaljer, voćar, drug i oslonac, govornik, publicista, političar, državnik, vrlo autentičan i veoma duhovit, svestrani stvaralac- podsjetila je na osnovne biografske podatke svog strica Slobodana Vujačića.
Rođen je 1931. godine u prigradskom naselju Rastoci (selu, kako je on volio da istakne), magistrirao je i doktorirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Pored niza društvenih priznanja nosilac je nagrade „Oktoih“ (1994), pokretač je Nikšićkih kniiževnih susreta, prvi glavni i odgovorni urednik časopisa „Spone“, pisac niza zapaženih knjiga („Antidnevnik“, „Ritmovi duha“, „Oči“, „Crnogorska socijalna literatura“, „Savremeni literarni tokovi“, „Istorija crnogorske književnosti dvadesetog vijeka“, „Crnogorski iseljenici“, „Krilata kula“) i mnogih stručnih radova. Za kratku priču dobio je nagradu Politike. preminuo je 1998. godine u svom voljenom Nikšiću, gdje je i sahranjen.
Andrija Radulović, ugledni crnogorski pjesnik, inače jedan od najprevođenijih poeta, o svom profesoru, prijatelju redovnom predavaču crnogorske književnosti na Filozofskom fakultetu, govoreći sa velikim poštovanjem i sa puno emocija, istakao je da je Slobodan mnogima bio visoka adresa za nevolje, kao i to da je za njegovu generaciju bio zaštitni znak Filozofskog fakulteta.
„Bio je čovjek nevjerovatne energije, lucidnosti, širine, prirodnosti, obrazovanja, životnosti i koloritnosti. živio je svoj život bez ostatka i bez poze, onako kako žive samo pjesnici, koji u sebi sačuvaju nešto dječačko, nepotkupljivo. Imao je tu sposobnost da čehovljevski način, kroz mali detalj, slika veliki isječak života“- podsjetio je Radulović.
Foto: Željko Šapurić
Citirajući svog prezimanjaka Sulu Radova: „Ako imaš čovjeka ispred sebe, slobodno idi, ako ništa drugo, vazda će dobar čovjek reći dobru riječ“- što je rado činio rječiti Slobodan. Radulović je time potvrdio etičnost i društvenost neumornog profesora.
Sa ne manje osjećaja o svom kolegi i prijatelju sa Filozofskog fakulteta, govorio je i prof. dr Milorad Simunović, koji je u obimnom izlaganju- kritičkom eseju povodom „Antidnevnika“, istakao da je profesor Vujačić bio među pravim intelektualcima Crne Gore i da bi se od njegove opštepoznate duhovitosti mogla napisati antologija u nekoliko tomova.
Po Simunoviću „Antidnevnik“ je kako moderno, tako i postmoderno književno djelo lisšeno svakog cinizma. U ovoj knjizi jasno je izražen značaj osjećanja prave čovječnosti, nasuprot tolikoj i neprekidnoj dekonstrukciji i destrukciji. Posebno je upečatljiv odnos i tretman smrti- bez i najmanjeg straha od nje i bez naknadnih metafizičkih racionalizacija. „ Pisac „Antidnevnika“ se literarno poistovjećuje sa čovjekom herojem, kroz obične, male i svakodnevne situacije. U njemu je izobražen originalni književni lik, ustvari- dvojnik Slobodana Vujačića. On i njegov dvojnik su u visokoj politici pronašli književnu scenu. Čitajući ovu knjigu stiče se utisak da političari nijesu ništa posebno, a o sebi imaju mnogo bolje mišljenje od onoga što ga zaslužuju“- samo je djelić iz iscrpnog Simunovićevog rada posvećenog „Antidnevniku“.
Iako nije pisan hronološki, već prije svega prati tok svijesti, „Antidnevnik“ je pouzdano svjedočanstvo značajnih zbivanja na ovim prostorima.
Novinar i publicista Maksim Vujačić, govoreći u istom duhu kao i prethodnici, najprije je istakao rijetko viđenu požrtvovanost i tako mu svojstvenu hrabrost da podrži druga i prijatelja u nevolji. Tu je posebno ukazao na primjere Vita Nikolića i Mirka Kovača, ali i na niz drugih nevoljnika. Smatrajući na kraju da tri Slobodana Nikšić nikada ne smije da zaboravi dva počivša Slobodana Vujačića i Slobodana Vukajlovića, kao ni profesora Slobodana Boškovića. Svima je dobro poznato da je 1990. godine, kao predsjednički kandidat, osvojio oko 200.000 glasova i u jednom mandatu bio potpredsjednik Republike Crne Gore. O samoj politici u sjećanju nam je ostala i ova njegova misao : „ Politika je opasna, može biti bolesni kompromis gdje ponekad možete odstupiti od svojih načela“.
I na kraju, ako je neko u početku bio i rezervisan u vezi mišljenja, koje u uvodnoj riječi ističe Lidija Vujačić- kako je neko jednom prilikom rekao: „ Lijepo je biti Slobodan Vujačić, ali teško“ – sigurni smo da poslije devedeseto minutnog skupa, u to ne može biti sumnje.
Piše: Mladen Kuček
