(U narednih nekoliko brojeva Novina Nikšića donosimo dramski tekst autora Maksima Vujačića pod naslovom „Stanica Nikšić 1958.“)
U malom gradu N, socijalističkom Eldoradu, 1950-tih godina postojao je jedan svijet sa margine društva o kome se malo zna.
Mladi pjesnik beskućnik, bjegunac iz Doma za nezbrinutu omladinu u Kotoru i bolnice Brezovik kod Nikšića, provodi dane i noći u kafani Željezničke stanice Nikšić 1958. godine, koja jedina u gradu radi „od jutra do sjutra“. On tu noćiva i pije kod legendarnih konobara Nikše i Vide. Oko njega se okuplja jedno šaroliko društvo gradske manguparije i starijih oriđinala. Većina od njih sanja da sa malog perona stanice odputuje u veliki svijet u potragu za svojom srećnom zvijezdom, jer „u malim mjestima dugo se, dugo čeka na sreću“…
I
PISMO MAJTU
VRIJEME: 1958. godina. Noć i dan.
MJESTO: Željeznička stanica Nikšić, kafana kao glavno mjesto takvih zbivanja u gradu.
Jedno od najljepših zdanja u Nikšiću, zgrada sazidana 1937/8. godine od kao snijeg bijelog ručno obrađenog kamena, sa dvije strane zidova obraslih u zeleni bršljan.
S pročelja zgrade, u prizemlju su prostorije za osoblje stanice, mali peron i uz njega, u lijevom krilu, kafana. Na zidu na crnoj tabli istaknut vozni red i kredom ispisana obavještenja o kašnjenju vozova. Pored desnog ugla zgrade česma tzv. rigalja-slonara-pumpara, poznata po i u sred ljeta kao led hladnoj vodi, a do lijevog ugla javni klozet željezničke stanice. Ispred perona skretnica, kolosijeci i šine.
…Dolaze i odlaze vozovi. Mijenjaju se putnici; nekoga prate, nekoga dočekuju; smijeh; plač; psovke; sirene; rojevi varnica sa šina, na sve strane garež sa parnih lokomotiva.
Obična kafana u malom gradu koja jedina radi „od jutra do sjutra“. Nevelika prostorija sa dva prozora i vratima naspram perona. Od ulaznih vrata desno na zidu upozorenje: NE PLJUJ NA POD! U uglu limena posuda za te svrhe. Na polici u zatvorenoj staklenoj posudi bureci, karamele i bombone. Drveni šank i vitrina sa flašama pića. Pet stolova prekriveno je kariranim tavajama, stolice od drveta sa naslonom. U lijevom uglu kafane velika furuna.
Malo je do zore. U kafani sam za stolom sjedi Pjesnik, a pored šanka stoji Nikša, konobar. Ćute umorni od cjelovečernjeg bdjenja.
Pjesnik je dvadeset trogodišnji mladić. On je visok, mršav, bujne smeđe kose, velikih ušnih školjki, bez polovine zuba, podbulog lica, mutnog pogleda, mnogo propatio. Kad ustane sa stolice, korača isturajući jedno pa drugo rame poguren, sa rukama na leđima.
Nikša konobar je pedesetogodišnjak, tamnog tena i crne kovrdžave kose, vitak srednjeg rasta. U crnom kelnerskom sakou, bijelim pantalonama i košulji s crnom leptir mašnom.
Pjesnik na stolu ispisuje list papira udubljen, zamišljen. Pravi malu pauzu, pali cigaretu i puši je.
PJESNIK (podigne pogled s papira): Naspi nam po jednu čašu rakije, Nidžo!
Konobar nasipa piće u čašicu, donese na tacni samo jednu, stavi je na sto za kojim Pjesnik sjedi.
NIKŠA (zlovoljno donosi odluku):
Ti popij, ja ne mogu sad.
Pjesnik ga „uvrijeđeno“ posmatra od glave do pete.
PJESNIK: (hladno): Nećeš, znači, da piješ jutros sa pjesnikom?
Nikša umorno odlazi kod šanka, malo ćuti, okrene se Pjesniku, uzdahnu duboko, zamišljen.
NIKŠA (sa blagom notom u glasu, sasvim mirno): Pio sam ja nekad davno i s pravim pjesnikom.
PJESNIK ( uhvati ga riječ. Lukavo):
A s kojim to? I đe, Nidžo?
NIKŠA (klimne glavom pomalo tužno i sjetno): Sa čuvenim Tinom Ujevićem, u Sarajevu, davne 1932. godine.
Pjesnik ustade sa stolice, šeta kafanom, zastade pred Nikšom. Uto im se susretu pogledi.
PJESNIK: (znatiželjno): Priča se da se Tin tada najradije s tobom družio i pio?
Nikša mijenja predmet razgovora, smiješi se.
NIKŠA (pretvara se da govori iskreno):
Pa i sa drugim je Crnogorcima i Nikšićanima.
Popilo se tada dosta, a i zapjevalo. Pusti sad to. (Duhovito mu odvraća). Nego, kažu da je Ivo Andrić 1953. godine u Beogradu tebe darivao 5.000 dinara?
Pjesnik sjedne za sto, klimne glavom i gleda jednim okom za kolutom dima (kao Hemfri Bogart u filmu Kazablanka), ostavi cigaretu, okrene se prema Nikši slegnuvši ramenima.
PJESNIK: (teško uzdahne, mirno ali umorno govori): Istina je. Bilo je to ovako: Miodrag Maksimović, novinar lista Politika, nagovorio je Jevrema Brkovića i Žarka Đurovića, u ono vrijeme studente, pjesnike u Beogradu, da ispred hotela Balkan priđu Ivu Andriću i zatraže novčanu pomoć za mene „bolesnog mladog pjesnika iz Nikšića, koji iskašljava krv po pločnicima“.
Andrić je bez riječi izvadio 5.000 dinara i, vraćajući novčanik u džep, tiho rekao: Hoće se to mladim Crnogorcima čim dođu u Beograd! Zamolio ih da mi prenesu njegov pozdrav i želju za ozdravljenje. Oni nijsu stigli da mu kažu da ja tuberkulozu nijesam dobio u Beogradu već od svoje majke kad sam imao dvije godine, a ona ubrzo umrla.
Bila je to tada velika svota novca i nikada se u životu nijesam više obradovao nekom poklonu kao tom Andrićevom.
A kad su mi Jevrem i Žarko uručili njegov dar, poljubio sam novčanice prije nego sam ih stavio u džep i odmah poveo društvo, koje se tu bilo zateklo, na piće. Poslije smo svi zajedno otišli na beogradsku željezničku stanicu, tim parama kupili karte za Sarajevo; odakle sam ja onim malim vozom Ćirom otputovao za Nikšić, nekoliko dana pio u ovoj kafani, pa pošao u bolnicu Brezovik, đe sam ostao na liječenju cijelu tu godinu.
Pjesnik završi priču i nastavi da na stolu piše pismo. Nikša se zagleda u njega.
NIKŠA (znatiželjno): A šta to sad pišeš?
Pjesnik se promeškolji na stolici, nelagodno se smiješi, rastužen, okrenut prema Nikši.
PJESNIK: Dovrših evo pismo Majtu Lješeviću i mojim drugovima, koji iz ove kafane odoše u Beograd da studiraju. Hoćeš li da ti ga pročitam?
NIKŠA: Ajde, ali brzo jer će voz uskoro stići na stanicu, pa će putnici ovamo u kafanu.
PJESNIK: (čita):
„I odlučih se evo,/Tebi odgovor da našaram./ Puso je kupio koverat,/ pa velim, da uštedim dvadeset dinara./Ja sam sa zdravljem tako i tako./ Vječito pratim lokomotive./ Sinoć sam prodao poslednji sako/ za dvije litre župske šljive./ Jer sam u takvu krizu zapao,/ za kakvu odavno nijesam znao,/da me za muda objese da visim,/ ne bi iz mene dinar ispao./ Otkako ste otišli,/ dosada me pojede živa,/ I ako ovo potraje, /porašće mi zubi kao u Iva./ A da se to ne desi,/ odmah ću da pođem,/čim mjesto bude slobodno koje,/u Brezovik zimu da prezimim,/ u ono staro obdanište moje./ Vidim da vam je glavna briga/ o Peru pješaku da vam javim./ Ne znam, ali vele da je već stigao/ u Split, pod Marjan,/na Jadran plavi./ Jes’ otišao je veliki Pera,/ nekako odjednom i iznenada,/ a s njim je pošla i poezija iz ovog grada./ Na stanici se skupljaju svako veče/pijanci znani i neznani, pjevaju, lumpuju, rakija teče,/ a s njom i ovi dosadni dani./ A sad Majto, tako ti sunca,/ pozdravi sve redom/ i piši što prije./
Onog Ristovog žutokljunca izgrdi,/jer mi nikako pisao nije./Pozdrave moje uruči Điku,/ pozdravi i brucoša Đulina Sloba, Piculina, Voja, Vladana i Miku, / i Šaranovića brata oba./ Ovamo je tiho, zajesenilo je,/ vjetrovi će skoro krenuti u pašu./ Primi iskrene pozdrave moje./ Konobar, još jednu čašu!
Nikša prilazi Pjesniku i umorno sjeda na stolicu pored njega.
NIKŠA (veselo namigne i pravda se):
Pozdravi ih i od mene. A ono prije ja sam se samo malo s tobom šalio. Bićeš ti, ako te ta bolest ne omete, slavni pjesnik,jer ti je Bog dao.
PJESNIK (zamišljen): E ko to zna? Ako bude bolje – dobrodošlo. Ako bude mrijet-mrijet će se. Nikom nije još za rukom pošlo da se svoje sudbine otrese. Ja ne pišem poeziju da bih bio slavan, već da bi me ljudi razumjeli.
Svanulo. Kroz prozor kafane se vidi nebo „mutno ko splačine“.
Pjesnik ustane sa stolice, korača, šeta po kafani sa rukama na leđima i ozbiljno klima glavom okrenut prozoru. Pali cigaretu, lice mu se smrači.
Napolju lije teška, dosadna kiša. Grmi. Palo nebo na zemlju.
PJESNIK („pokislo“, mračno, tužno govori stihove):
I opet jesen.
Opet tutnje
Beskrajne kiše
Po Nikšiću,
I opet stare
Crne slutnje,
I opet
-sam si,
Nikoliću.
I opet neka
Pisma duga,
Očajna pisma
-bez adrese,
A nigdje drage,
Nigdje druga,
Samo ta jesen.
(Zastade, pa nastavi):
Noćas tako želim da me neko
Voli,
Pregršt nečije nježnosti mi treba;
Noćas ću sve da zaboravim
I prebolim
I da se vratim u naručje neba.
Ja sam kafanski i više ničiji,
I bio pust i prezren – neželjen
Ko grobar
Noćas bih htio sebi dječaku
Da ličim
I da mi opet kažu kako sam
Dobar.
Sve su skitnje odskitane,
Umor pao na drum dugi,
Što me tako gledaš, dane
Kao da sam neko drugi.
Pjesnik zaćuta oborene glave. Nikša ga pogleda sažaljivo i saosjećajno.
NIKŠA (govori stihove):
Na drum palo nebo malaksalo.
Ne može se dalje Vitomire!
I dosad se s mukom bitisalo.
Umiri se veliki nemire!
Svako te je nadanje izdalo.
Začu se spolja oštar signal, zvuk voza koji stiže u stanicu.
Priredio: Maksim Vujačić
