JANKO BRAJOVIĆ, ZABORAVLJENI VAJAR SVJETSKOG RENOMEA I BORAC ZA PRAVO, ČAST I SLOBODU CRNE GORE (I DIO)
U ovom feljtonu Upoznaćemo vas sa najosnovnijim podacima o Janku Brajoviću, velikom vajaru, čija je svaka misao bila posvećena Crnoj Gori, dok njegov životni i stvaralački put ne budu dostojno valorizovani.
Piše: Dragan B. Perović
Savremeni Crnogorci umjesto kulture śećanja njeguju kulturu zaborava. Zaboravljaju se riječi, jezik, običaji, a naročito značajni ljudi i znameniti događaji. Da ne govorimo o pomodnom i obilatom preuzimanju tuđih modusa življenja i ponašanja. A, negda nije bilo tako. Đe gođ da su Crnogorci išli sentom po svijetu, stanjivali se, što gođ da su radili nosili su rodnu Crnu Goru u srcu i mislima. Mnogo je onih kojih bi se trebalo spominjati, ne prepuštajući ih zaboravu i tuđici da ih svojata. Prije nego se detaljnije posvetimo ivotnom i stvaralačkom putu Janka Brajovića, da malo pojasnimo riječ staru riječ sent, koja je mnoge zbunila. Ona u sebi krije svojevrsnu simboliku, jer po jednom, osnovnom tumačenju, ona znači put, pravi put, pravac, a po drugom znači zavičaj, mjesto rođenja. Figurativno, idući za svojim putem, čovjek u sebi nosi zavičaj. Ova riječ i njeno tolkovanje može se naći u nekim rječnicima. Kao primjer poslužiće nam jedno pismo, objavljeno u III tomu knjige Šerba Rastodera „Skrivana strana istorije“, u kome „Radojica Nikčević, Živko Nikolić i druge nikšićke komite, u izvještaju od 28. marta 1920. pišu: „Kako smo čuli, komand. Krsto Popović sa poruč. Vasom Markovićem nalazi se u Cucama – kap. Dragutinović i koman. Čelebić na svojim sentima, kao i kap. Niko Kašćelan … Na isti način i za koman. Pera Vukovića čuli smo da je sa nekoliko komita prebjegao u Skadar, ali to sumnjamo, no prije mislimo da je na svome sentu.” Sve što smo rekli o našem zaboravljanju možda se najbolje pokazalo na primjeru Janka Brajovića, velikog vajara, čija je svaka misao bila posvećena Crnoj Gori, koja ga je zaboravila. Upoznaćemo vas sa najosnovnijim podacima, dok njegov životni i stvaralački put ne budu dostojno valorizovani. To zahtijeva više neposrednog uključivanja institucija i državnu potporu, a ne da sve bude prepušteno angažovanju pojedinih entuzijasta. Uz ime i djelovanje Janka Brajovića usko je vezan još jedan termin, a to je patriotizam, čije značenje se izgleda zaboravlja u Crnoj Gori. Po definiciji, bez suplemenata, patriotizam je rodoljublje, domoljublje, privrženost, odanost svojoj zemlji, svojoj domovini. Śedoci smo da se danas patriotizam vrlo malo pominje, a na sceni su oni koji su na nivo vrline izdigli prodaju svoje zemlje i mržnju prema njoj. Janko Brajović spada među prve generacije crnogorskih umjetnika, pa se vrijedi se podśetiti što je o odnosu Crnogoraca prema umjetnosti zapisao slavni ruski istoričar, istraživač Pavle Rovinski. U svom djelu „Zapisi o Crnoj Gori“ on kaže: : „A što to smeta Crnogorcu da se bavi zanatom ili majstorskim poslom? On je, uz to što je vrlo sposoban, spreman za takav posao, ali mu je to „ispod dostojanstva“. To je snaga navika i predubjeđenja, iako nije ukorijenjeno u narodnom karakteru, nego je formirano vaspitanjem i pod uticajem spoljašnjih okolnosti, nerijetko povremenih i slučajnih. Odvojite ga, i vi ćete Crnogorca vidjeti kao sasvim drugu ličnost, a to će se ipak desiti bilo kad. U to nas ubjeđuju činjenice koje se javljaju pred našim očima. Slušajući jednostavno crnogorsko pjevanje, u kojemu ponekad nema ni melodije ni harmonije, mnogi su bili ubijeđeni da su Crnogorci potpuno nesposobni za muziku. Međutim, sada je od tih istih Crnogoraca formiran duvački orkestar od 30 ljudi, koji bi s počašću prihvatili svuda gdje je davno razvijen muzički život. Još više se treba diviti uspjesima u pjevanju u Gimnaziji (na Cetinju), gdje u horu pjevaju svi učenici bez razlike. Tamo smo takođe imali prilike da uočimo i neobičnu sposobnost Crnogoraca za slikanje.“
O Janku Brajoviću se ponešto može naći u prilično rijetkim novinskim tekstovima kod nas ili pratiti sabiranjem natpisa i intervjua iz stare štampe koji predstavljaju zabilješke o njegovom djelu i životnom putu i teškoćama koje su ga neprekidno pratile. Zato su, ionako šturi podaci, često neprecizni i neusklađeni. Srećom da je sam Janko Brajović napravio jednu vrstu kataloga, prezentacije svojih djela, sa uvodnim tekstom književnika Ugartea. Svojevremeno smo, osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka, nekoliko nas, tada mlađih, željeli pobliže ispitati sve o mnogim ličnostima, pretežno iz oblasti umjetnosti i onih koji su se borili za slobodu Crne Gore u godinama poslije 1918. Prošle su decenije i ponešto od tih ideja pokušava se sada realizovati. Na sreću, u međuvremenu su stasale neke nove generacije, neopterećene i željne znanja, koje su skinule dobar dio patine sa zaboravljenih, a za našu istoriju značajnih ličnosti. Tako je puno toga o Janku Brajoviću, što i nama veoma pomaže i na čemu smo zahvalni, otkriveno i postalo dostupno blagodareći agilnosti članova Crnogorskog kulturnog društva iz Toronta i web portala montenego-canada.com, g-đi Vesni Kadović, g-đi Antoneli Arhin i g-dinu Zoranu V. Raičeviću.
Janko Brajović je najvjerovatnije rođen 1889. godine na Rijeci Crnojevića. Kažemo najvjerovatnije, jer se neđe kao mjesto rođenja navodi Gostilje u Bjelopavlićima, odakle mu je otac, dok je sam Brajović u jednom intervjuu naveo da je rođen na Cetinju. Rano je ostao bez oca i brigu o mnogobrojnoj porodici preuzela je majka Anđe, rodom od Ćetkovića. Janko je imao četiri brata i sestru. Svi su se školovali i bili uspješni u svojim oblastima. Najstariji brat Spasoje jedno vrijeme je bio i upravnik Dvora. Drugi brat, Savić, bio je poliglota i tokom kasnijeg boravka u Americi naučio je i jedan indijanski dijalekat. Treći brat Mileta, takođe stariji od Janka, bavio se hortikulturom. Putovao je po inostranstvu i donosio rijetke biljke i ozelenjavao parkove na Cetinju i Nikšiću. Najmlađi brat Milutin, kao gimnazijalac interniran je i umro u logoru Boldogasonj u Mađarskoj, za vrijeme I svjetskog rata. Sestra Milena se udala u Jovićevića.
Sklonost ka vajarstvu uočena je kod Janka od malih nogu. Kao dijete od tijesta ili hljeba pravio je razne figurice. Kako su Brajovići živjeli u blizini kuće knjaza Nikole na Rijeci (Ljeskovac), to su se đeca družila i igrala zajedno. Nikola i kneginja Milena primijetili su znake talenta i poslali ga u Italiju… Postoji jedan biografski podatak koji baca više svjetla na njegovo odrastanje: „Kao dječaka od 11 godina (oko 1900. godine), kraljica Milena šalje Janka svojoj šćeri, kraljici Jeleni Savojskoj, u Rim, da provede svoje dječačke dane u ,vječnom gradu’, đe će on krajičkom oka posmatrati statue i biste koje su radili poznati vajari: Mikelanđelo, Boronomi, Alberti…”
nastaviće se…
