“Ubrzani razvoj digitalnih tehnologija, kiber-industrije i robotike, doveo je današnjeg čovjeka u mnoga nerješiva iskušenja, dileme i nepoznanice”, kaže u razgovoru za Vikend novine teoretičar medija Željko Rutović.
“Kao podražaj i simulacija stvarnog svijeta digitalne pametne ekstra performanse, ‘memorijske proteze’, ‘čip implanti’, kreiraju i transfiguriraju čovjekov duh i tijelo na formama sajber prijemčivosti, upotrebljivosti i posebno neupitanosti. Novotehnološke operacije prirodnu intuitivnost, živu riječ, refleks i samospoznaju čovjeka pozicioniraju kao neupotrebljive tj. prevaziđene alate, sociološki nekompatibilne uzusima smart kulture. Očito je da stepen brzine tehnoloških promjena, nije praćen dovoljnom samosviješću i šire, javnim i jasnim kulturološkim vodičima, kao odgovorima na pitanje kuda ide čovjek 21. vijeka. Razapet između stvarnih i vještački konzumeristički dirigovanih potreba, između tradicionalnog i postmodernog, između originala i kopije, ovovremeni čovjek, sve više gubi osnovnu humanu, prirodnu, izvornu stranu, logocentričnog doživljaja svijeta i čovjeka”, kaže Rutović i dodaje da je novotehnologija kreirala i novosvijet čovjekovih novopotreba.
ROBOTIČKO DRUŠTVO DONOSI OTUĐENJE
“Sa druge strane Silicijumska dolina analizira svaki post ili lajk u potrazi za onim što bi korisnicima Fejsbuka i drugih mreža moglo da se proda. U Australiji je tako Fejsbuk obećao oglašivačima da će ih direktno povezati sa tinejdžerima koji su na mreži i koji pate od anksioznosti i manjka samopoštovanja, jer su kao takvi podložniji uticaju reklama. Ne manje novotehnologija je kreirala i svijet iluzija, doživljaja, fantazama i raznih oblika zavisnosti što sumarno umjesto starih navika, porodiše nove znake i simbole, na čijim posledicama ne učimo, već naprotiv, u spektaklu se dičimo. U spektaklu se ne pitamo dokle tehnologija pomaže, a gdje je granica od koje odmaže. Od bezgraničnosti čovjekovih pitanja ko sam, šta sam, kakav je svijet u kom živimo, kakav je odnos čovjeka i mašine, u dobu novotehnološke neupitanosti svoje suštastvo, dramatiku i poetiku ljudske koegzistencije potvrđujemo lajkom, šerujući na sve četiri virtuelne strane-raspoloženje, aspiracije i navodne potrebe”, smatra Rutović.
Izvjesnost robotičkog društva, dodaje on, donijela nam je otuđenje, slabljenje neposredne komunikacije, vulgarizaciju slobode, dezorijentaciju u prostoru i vremenu, iščezavanje igre, kao sociokulturološkog fenomena draži, mistike i imaginacije, odsustvo empatije i svakako gubitak tradicionalnosti, običajnosti i glavno-gubitak (samo) spoznaje čovjeka u njegovom prirodno-ontološkom smislu.
On kaže da u svijetu Big data, u kome kamera sa funkcijom raspoznavanja lica može pratiti svaki korak građana, u kome vještačka inteligencija nadomješta prirodnu, u kome se zarad tržišta ugrožava privatnost, a gdje tajni algoritmi Big Tech-a određuju kako će čovjek percepirati svijet, dovoljno su slikovita i neizvjesna prostranstva posledičnih operacija novotehnologije.
“Budućnost nije više dimenzioni areal linearnih vektora računanja vremena. Kompresija vremena i prostora kao tačke umrežavanja informacije i njene (zlo)upotrebe, ne dozvoljava da maštamo neku dolazeću i tamo daleku budućnost. Sadašnjost i budućnost mijenjaju lica i u eksperimentu ustupaju jedno drugom svoje mjesto. Sadašnjost je tehno opredmećena budućnost koja svekoliko, i sa tim što mislimo da je budućnost, neće napuštati alate koji donose moć, profit i manipulaciju. Naprotiv”, navodi Rutović.
BITI MAŠINA PO SVAKU CIJENU
Na pitanje da li će doći do prezasićenja tehnologijom, Rutović ističe da se pritisak na najveće tehnološke kompanije zarad novih električnih čula, robotičkih proteza i simbioze prirode i tehnike, vrši i vršiće se sve jače i iznutra i spolja.
“Mašina je pokrenuta i ne smije stati. Cilj modelirati Homo Mašinu je trajan i kompaktan. Imati je i biti mašina po svaku cijenu. To je sadašnjost-budućnosti i budućnost-sadašnjosti gdje će život biti podređen i određen algoritmima i platformama u kojima će se izbrisati razlika virtuelnog i realnog, svijeta u kome će iluzija biti stanje, a incident, svako odstupanje od nje i zadatih vektora i digitalnih jednačina u kojima čovjek nije ništa više od broja”, smatra Rutović.
Komentarišući uticaj medija ne identitet pojedinca, on kaže da je u svemedijskom dehumanizovanom društvu, u kome su vizuelizacija, spektakl i industrija rijaliti zabave aksiomi socijalnog (ne)iskustva, identitet pojedinca dominantno uslovljen-generisan snažnom moći konvergentnih medijskih industrija.
“Dapače, koncept čovjekove slobodne volje postaje upitan u okruženju smart tehnologija koje ispunjavaju čovjekove ‘želje’ a da ih on prethodno nije ni prepoznao. U ekstremno oblikovanom medijskom svijetu, identitet pojedinca kreiraju društvene platforme, oglašivači, markentiški stručnjaci, mediji u različitim formama, koji sumarno dokidaju čovjekovu osobenost i originalnost, poništavajući samim tim raznolikost koju svaki čovjek sa sobom nosi. Preoblikovani identiteti i pojedinaca i zajednica, su povoljno tlo najširih oblika manipulacija, u okviru kojih se sloboda pretvara u sliku koja treba da liči slobodi samoj. Globalne tehno-konvergentne korporacije, u razvojnim konceptima futurističkih projekata prepoznavanja i (ne)razumijevanja ljudskih navika i ponašanja, svrhovito incidentalnim karakterisaće i dokidaće socijalne modele zasnovane na autentičnosti identiteta. Univerzalizacija, tipifikacija, obezličenost, zbirni je predložak medijske razgradnje iskonskih identiteta, zarad izgradnje poželjnih, lako nadziranih i lako promjenljivih novokreiranih identiteta. Postmoderna iskustva a i stečena znanja govore o negativnoj ulozi medija u procesima desubjektivizacije, odnosno konstrukcije, na projektovanim parametrima, novoidentitetske globalne kulture”, zaključio je Rutović.
