U ovoj opštoj uskovitlanosti, koja kao neka savremena guba razara ljudskost u čovjeku, humanost je, ma koliko moralno osipanje, pogubno i u toku vrlina koja još čuva nekakvu vjeru u čovjeka. A većih ambasadora te uzvišenosti, na ovim prostorima teško da je od predstavnika Gorske Službe spasavanja iz Nikšića.
Upravo je ovih dana tačno 50 godina od njihovog ozvaničenja prve akcije, koja je bila uvod u stalne podvige. Boljeg sagovornika o GSS nijesmo mogli imati od Stevana-Steva Vujičića, sada penzionera, koji je već odavno planinarska legenda ne samo Nikšića, već i Crne Gore.
U svojoj skromnoj garsonjeri dočekuje nas izuzetno srdačno, ma koliko on kao i sve mu kolege imali otpor prema publicitetu. -Nikada nijesmo željeli slavu na tuđoj nesreći, najčešće smo bili grobari, koji su izvlačili beživotna tjela- skroman je Stevo, koji uvjek u prvi plan ističe svoje kolege, nije nas uskratio za zadovoljstvo podsjećanja na neke od tolikih akcija.
Njegova su sjećanja tako bogata i slikovita da je pravi grijeh svesti ih na samo jedan novinski članak. Podsjeća nas da je ova služba proistekla iz Planinarskog Društva „Javorak“, koje je formirano brzo poslije II svjetskog rata, nastavljajući tradicjiu planinarenja, koju je začeo još neumorni gimnazijski prof. Stojan Cerović. Za razvoj planinarstva i GSS posebno ističe zasluge Miloša Bojanovića, Boška Vulanovića, Mila Agramovića, dr Toše Đurovića, dr Raca Mijanovića, često naglašavajući da im je najveće priznanje bilo pomoć unesrećenom, posebno kada su bili u životnoj opasnosti. Sve su to bile akcije nemjerljivog humanizma, a ono od čega su se finansirali to su bili radovi-akcije najčešće za Elektroprivredu Crne Gore.
Sami planinari su bili vrlo aktivni i svima od pomoći pa se odlično sjeća da su krajem pedesetih godina na Selačkoj strani, kod Lukova, spasili dvadesetak drobnjačkih đaka koji su se upuli u zavičaj, a kao uspomenu na tu akciju dugo je čuvao čarape, dar jedne spašene učenice, a koje je kasnije poklonio sinu Danilu prilikom prve himalajske ekspedicije.
U ljeto 1963. tečaj na Medvedniku kod Zagreba (sa kolegama Svetislavom Kljujevim i Borom Počekom), kao da je nagovjestio i prvu akciju GSS, a ona je nažalost ostala u tužnom sjećanju, jer su poslije nadljudskih napora iz bezdane jame, na planini Somini, izvukli iz jamskog jezerceta tijelo mladića. Akciju je vodio Miloš Bojanović, a pored njega još su učestvovali: Boško Vulanović, Ratko-Gaga Lučić, Boro Poček, Đurko Aničić i on. Radilo se noću, vrlo primitivnom sredstvima pozajmljenim od „Boksita“ i Vatrogasne Službe, a u saradnj i sa organima reda.
Stevo priznaje da je tada osjetio određeni strah, ali „Strah je veliki saveznik, ako ne parališe“ lekcija mu je iz te prve zvanične akcije, krajem decembra 1963. godine.
Potom su uslijedile nebrojene akcije, širom Crne Gore, a same godine su tu donekle problem, jer je sve to bilo vrlo teško popamtiti, utoliko više jer je prije par godina sa vatrom, koja je progutala planinski Dom, izgorjela i obimna arhiva, ali ta povremena vremenska nesigurnost, ni najmanje ne krnji vjerodostojnost kazivanja ovog čelnika, vjerovatno najuspješnije planinarske porodice u Crnoj Gori. Stevo sa mnogim priznanjima (osvajač Mon–Blana, Monte Roze, Grosglokhnera, sa 14-15 godina prvi instruktor GSS u Crnoj Gori, jedanaest puta prvak Crne Gore, kao član ili vođa planinarsko-alpinističkih ekipa ili timova koji su se takmičili u orijentiringu, nosilac Ordena zasluga za narod, kao i kolege mu Boško Vulanović i Miloš Bojanović, Zlatne plakete PSCG u 40-oj godini jubileju GSS, …), smatra da su ga nadmašili i sin mu Danilo (krajem osamdesetih nadomak osvajanja Everesta, Državni prvak SFRJ, osvajač Akonkagve), brat Zdravko-osvajač Ararata, te posebno sinovac Đorđije 2010. sa Vujovićem i Blečićem osvajač Mont Everesta!
Brzo po osnivanju odolio im je i taj veliki izazov, „Nevidio“, do prije njih neosvojivi i zastrašujući, opasni kanjon gotovo neprohodni, rijeke Komarnice, a pored njega ekipu su činili Miloš Bojanović-vođa, Boško Vulanović, Božo Kontić, Šunja Mrvaljević, Pajo Vučurovic, Ratko- Gaga Lučić, Mijo Kovačević, Vlado Mićunović, Milan Pešić i Milun Tadić.
Najviše muke im je zadavalo po više mjeseci neprohodno Krnovo, to su kad – kada bile prave golgote, frontalna borba sa opakom prirodom, koju su srećom–uvijek pobjeđivali. Neizbrisivo mu je i sjećanje, sredinom sedamnesetih kada su do Šavnika nosili preko trideset kilograma tešku radio stanicu, jer su sa Šavnikom uvjek bile slabe veze. Gotovo svo vrijeme tu radio stanicu je na leđima nosio čuveni atletičar, maratonac ing. Mileta Božović.
Ali, praćenje TV ekipe iz Beograda, (koja je za tu reportažu osvolila jednu evropsku nagradu) možda je najinteresantnija storija, između ostalog zbog popravljanja kamere sa pletećom iglom i limicom u Radovanovoj kafani na Bukoviku. -Ne diraj to, nije ti to traktor- dobacivao me je jedan gorštak, ali kamera je spasena, a sa njome važni snimci, a kasnije desio seg gotovo nestvarni susret sa vukom. -Usred prtine u povratku, negdje oko Krnova, mećava sa lapavicom bije u oči, a u susret nam ide vuk. Stojimo naspram njega nepomično, gledamo se i mislimo se ’oćemo li stavljati nož na štap od skija, ali vuk popušta i sklanja se i gotovo tone u veliki snijeg. Samo metar od nas, ovezli smo čamac sa opremom, mašući mu i govoreći „srećno vuče, srećan put“. -U tom momentu vuk je bio u nevolji, mi smo bili u nevolji i to nas je gotovo povezalo, tako da nam je on izgledao kao neki srodnik, neki prijatelj. Bilo je i to sredinom sedamdesetih godina.
Još je bilo sijaset krnovskih iskušenja-spasavanja porodilja, ranjenih, bolesnika, ali Stevu sigurno da je najteža bila akcija spasavanja slovenačkog alpiniste Leskovec Petera, iz Črne na Koruškom.
-Mislim da je to bilo 1976. godine, Peter je bio posve bespomoćan na vrhu Koplje, na teško osvojivim Prokletijama. Na trtenutke očajan, govorio je da će skočiti sa stijene ako ga ostavimo. Poslije dva dana spasli smo ga moja grupa i ja…
I tako bi se moglo gotovo unedogled jer je veliki spisak podviga GSS, kada su ne misleći na svoje, spasavali bezbrojne ugrožene živote, za što od brojnih priznanja imaju i nagradu „18. Septembar“, ali, mišljenja smo da bi i neka fina ulica u gradu mogla da u ponese njeno ime, kao i da se iznad tog surovog kanjona Nevidio postavi prigodna spomen ploča sa imenima jedanaestorice, koji su ga prvi osvojili, prošavši kroz njega.
A neobjašnjivi nehaj društva povodom ovog velikog jubileja-pola vijeka GSS, propali planinarski dom na Bukoviku, za neku su drugu priču. Na kraju GSS želimo srećan jubilej, sa željom da im i podmladak bude kao i osnivači, ali i da imaju što manje spasilačkih akcija, posebno onih sa najmanje željenim ishodom i još mnogo finih rođendana, kao i društveni status kakav odavno zaslužuju.
Pošto mislimo da je posebno nehumano nedovoljno cijeniti, ili još gore, zanemarivati i ne isticati humanost!
-Mladen Kuček
