Sjećanja – nikšićka pijaca
Piše: mr Željko Rutović
Pijaca je bila neka upisnica, polazna stanica, prvi metar, pogonsko gorivo novog dana. Svi tu bijahu nekako isti, svoji na svome, nezavisno od titule, zvanja i materijalnog stanja.
Nikšića pijaca 1961. godine
Sa njom bi počinjao dan. Ona bi pokretala časovnik gradskog života. Ona bi bila vjesnik gradske vreve. Ona bi bila cvijet velike jutarnje kafe. I slađe i gorče. Ona bijaše gradska rijeka, matica života u koju se ranom zorom slivahu njene prigradske pritoke. Ona bijaše forum, trg, agora, polis. Ona bijaše velika govornica, komunikacioni centar, berza, mjenjačnica, trezor svježih informacija i „informacija“, ona bijaše narodni telal, tribun, ona bijaše advokat, svenarodni pravobranilac. Ona bijaše vrelo narodnog duha. Riznica malih-velikih tajni. Ona bijaše lice i naličje života. Ona bijaše sam život. Prirodan, običan, sa svim manama i vrlinama, neposredan i srdačan, istovremeno i radostan i turoban, otvoren i tajanstven, sjetan i melanholičan, šaljiv i tugaljiv.
Ona, sve to, i više od toga, bijaše nikšićka pijaca. Više od osnovne funkcije čovjekove potrebe. Omeđena ulicama Novice Cerovića i Pete proleterske i otvorenog pogleda sa ulice Serdara Šćepana, pijaca, sagrađena krajem pedesetih godina prošlog vijeka, bila je nalik nekom ušuškanom ostrvu života, sa dovoljno sunca i vode za svaki naredni, dolazeći dan. Već na njenim kapijama otkucavaše bilo tog života. Na improvizovanim policama, kartonskim kutijama, ambalaži, komšijske samoposluge „13.jul“ nuđahu se razne vrste robe. Preprodavci i nakupci raznih fela, preprodavahu sitan kućni inventar, ručne časovnike, razni zasad u doba proljećnih radova, ručno rađene-rezbarene predmete i šta sve ne još…Na ulaznim kapijama bijahu ti ljudi odmah primjetni, na način kako nude svoju robu, kako komuniciraju, kako se malom raduju…Sa lijeve strane izlaza, pijačni šarm i toplinu upotpunjavala je časovničarska radnja i tik do nje mala poslastičara, koju su posebno učenici rado posjećivali. Sve nekako ušuškano malo i skromno, a opet veselo i dražesno. Ući ili izaći iz pijačne oaze, nekako je za ne mali broj značilo i nezaobići tu malu slatku kuću čiji bi vlasnici sa prvim sutonom sređivali limeno posuđe – tepsije, koje su pripremali za novo jutro. A u srcu pijace bijaše kao u košnici. Radosno, sa vrevom i nekim optimizmom, nuđaše se hrana kako za tijelo, reklo bi se još više za dušu. Sa lijeve strane, u samom ćošku, bijaše Ribara koja posebno tokom praznika i slava živijaše svoje zlatno doba. Malo niže od nje „stolovaše“ čuveni GRILL sa pečenim piladima i hladnim nikšićkim pivom u kriglama, kao jedinstvo užitka koje se ne razdvajaše. Koliko je samo radnih (i raznih) pauza, prijateljstava, prodaja i kupovina, protekcija, riječi u četiri oka, stalo iza tih visećih stolova koji redovno bijahu „ukrašeni“ krilcima, batacima, prsima, tragovima prosutog piva, punim pepeljarama. Stizala je ta uslužna pokretna traka da ispoštuje svaku narudžbu, želju, svačijih pet minuta vremena, i to sve onako, opušteno i sa osmjehom, sa doskočicom u prolazu, sporazumijevajući se savršeno dobro između svih nadglasavanja, prekidanja, pripitih stanja i egzaltacija duše. Biti na pijaci, a ne biti u GRILLU bijaše nepojmljivo, jednostavno, mnoge generacije nikšićana odrastoše i sastaraše u tom mirisu i recepturi koja nadraste osnovnu ulogu, utoliti potrebu za hranom. Jer, tu se hranila duša, pa ma šta god pod njom pojedinačno podrazumijevali. Na potezu ispod Ribare prodavaše se bijeli mrs. Sir- mladi, stari, pljevaljski,morački, sjenički, bjelopoljski, sir iz lokalnih nikšićkih sela, sir tvrdi posebno popularan u kafanama da onako slan kao meze olakša koju čašu više…Skorup iz kace, mješine, u teglama, kantama, tek skupljeni, neslani…Mlijeko, slatko i kisjelo u raznim pakovanjima. Kružile bi tuda dokoličari i jutarnje meraklije da onako kao ovlaš, parče po parče, obave svoj „probni“ doručak.
Popločana, filigranski složenom kockom, kaldrmisana pijaca bi podsjećala na renesansne slike viševjekovnih urbanih centara, podsjećala bi gotovo na neku nostalgičnu razglednicu, koja se u narednim sjećanjima posloži u skupocjeni arhiv dragih uspomena. Otisnule su se na toj kaldrmi hiljade i hiljade kilometara, koraka i puteva njenih hodočasnika. Izglačana do nesvakidašnje patine, svaka kocka onako izbrušena u prelazima crne i tamnosive boje, služila je kao oslonac, kao sigurno tlo mnogim tragačima egzistencijalnog smisla. Hodili su tom stazom od kocaka, najširi socijalni slojevi – poljoprivredni proizvođači, radnici, težaci, srednji sloj prosvjetnih radnika, službenika, sitni i krupni trgovci, boemi, sitni prevaranti, dokoličari, sanjari, gurmani-sladokusci, interešdžije raznih fela, preprodavci, nakupci, zelenaši, pjesnici, intelektualci, zanatlije, kockari, umišljene veličine, propali sportisti, ocvalo-uobraženi momci, đaci, studenti, napušteni muževi, udovci, guslari… Za sve njih to bijaše osobena slobodna teritorija, ostrvo smisla neomeđeno krutim pravilima i birokratskim šemama. Na tom ostrvu su se svi podjednako dobro snalazili, hodeći i brodeći u mislima nekim svojim putevima. Bilo gdje da su uranili, pijaca je bila neka upisnica, polazna stanica, prvi metar, pogonsko gorivo novog dana. Svi tu bijahu nekako isti, svoji na svome, nezavisno od titule, zvanja i materijalnog stanja. Stapahu se u energiju jedinstva koja se u socijalnom šarenilu prožimaše, razmjenjivaše, nadopunjavaše, svi sa svima zborahu o svemu i svačemu, koliko ko zna, umije i razumije.
Sa lijeve i desne strane glavne pijačne zone, bijahu uredno posloženi buketi voća i povrća. Kao glancane, mamile su nas jabuke, kruške, vodu na usta izazivaše crno i bijelo grožđe, pogled se nije mogao odvojiti od sušenih smokava, oraha i čega sve ne još. Dozivahu vas mnogi glasovi prodavaca – sa raznim narečjima i lokalnim jezičkim specifičnostima po kojima ste tačno znali gdje šta i od koga tražite. Ali, gotovo precizno, laboratorijski, svako je imao „svog“ prodavca. On bi tačno znao šta vi volite, kakav ukus, kakvo parče, znao je vaše želje, a vi opet vaše mogućnosti pa gdje se nađete. Podrazumijevalo je to i kulturu cjenkanja. Znale su to najbolje naše majke-domaćice, jer trebalo je ići na pijacu tokom čitavog mjeseca. Razvijala bi se tu poznanstva, prijateljstva, neki neobični šarm koji bi začinio svaki nastupajući ručak. Lokalni šereti i razni zgubidani dobijali bi od pijačnih prodavaca svoje dnevne porcije, što bijaše podrazumijevajući rashod u koji su ulazile i sve otuđene jabuke, kruške i druge đakonije, od nestašluka spremne djece. Zaludu bijahu svi glasovi i vika za njima, igra stvorena od i za život, bi žilavija od svakog pijačnog nadzora.
Na izlaznima vratima pijace prema ulici Novice Cerovića i bočno prema gradskom trgu bijahu prodavci koji su kao podstanari bez svojih tezgi nudili robu hercegovački duvan koji se prodavaše u kutijama od košulja, rakije, čajeve, gusle, sitno kuhinjskog pokućstvo. Vodili su oni sa raznim inspekcijama nadmudrivanje kako biti i opstati u tom pijačnom kutku. U principu, svi oni bi tu ostajali i opstajali. Dok bi ih služilo zdravlje. I sami bi mnogi od njih postali gradski oriđinali, isto kao i oni koji su bili višedecenijski nezaobilazni pijačni folklor. Onako šeretski dobacivali su, i njima je dobacivano. Imali su svoje nadimke, svoje male-velike rituale, vremenske zone u kojima se pojavljuju, svoje „mecene“ sitne ljudske slabosti i opet sve to, onako, vankonfekcijski originalno i anegdotski pamtljivo. Mnoge od tih storija, tih nikšićkih oriđinala se prepričavaju i prenose u nasljeđe a ne malom broju njih, pijaca je bila i najbolji drug i najbolji medij. Pijaca kao pozornica.
Zatvaranje tamnozelenih kapija nikšićke pijace označavalo bi kasnojesenji suton, ili prve sate duge zimske noći, sa kojima bi dolazio smiraj pijačne radionice, a sa njom i smiraj titraja duše koja od života nije tražila mnogo. Naprotiv. Pakovao bi se pijačni inventar, gurala kolica, preslagale korpe, odlagao otpad, sabirala zarada. Sve nekako kao na nekom umjetničkom platnu dobijalo je svoj igrokaz, boju i ritmiku života. Inače, pošto bi u tim satima padale cijene pijačne robe, majke bi nas upućivale u trgovinu-po džak jabuka ili već… A mi, djeca iz naselja, ili u rukama ili na biciklu žurili ka mlađoj braći i sestrama. Po obližnjnim starim kafanama, onako u prolazu, na brzaka, ispijali bi pijačni prodavci svoj vinjak, kafu…Da se zagriju, da razduže dan i pođu u smiraj sna. Sa zatvorenim kapijama i grad bi na određeni način zatvarao svoja vrata i prozore. Nosile su te zatvorene kapije sa sobom razne snove, želje, boli i sjete. Zaraditi za novi dan, za život, za porodicu. I tako, do novog jutra, novog dana, novog rituala, koji bi sa tek otškrinutim pijačnim kapijama zamirisao prvom jutarnjom kafom koju bi pristigli prodavci pili u društvu, dijeleći prostor, vrijeme, tajne… Zahuktavao bi se pijačni točak, podmazivali bi se „mašine“ Grilla, pa opet, kao juče i opet, kao što će biti sjutra…
