Kada je daleke 1914. godine Branko Šobajić u svojoj kući u Pivarskoj ulici u Nikšiću organizovao rad stalnog bioskopa, sigurno je da se nije žalio, niti mislio na nedostatak „institucionalnih kapaciteta“ u kulturi a još manje, za to doba na nepoznatu sintagmu o privatno-javnom partnerstvu.
Kada je daleke 1914. godine Branko Šobajić u svojoj kući u Pivarskoj ulici u Nikšiću organizovao rad stalnog bioskopa, sigurno je da se nije žalio, niti mislio na nedostatak „institucionalnih kapaciteta“ u kulturi a, još manje, za to doba na nepoznatu sintagmu o privatno-javnom partnerstvu. Jednostavno, ljudi vizije i senzibilnog nerva, javljaju se i djeluju kao misionari kulturoloških puteva, pregnuća i civilizacijskih utemeljenja. Šobajićevo utemeljenje bioskopske kulture grada Nikšića, danas je tradicija i baština stara pun vijek. Imajući u vidu sve istorijske okolnosti, izazove i ograničenja, datum vrijedan respekta i prijeko potrebne kulture sjećanja. Nakon Šobajića, filmske projekcije organizuju nikšićki trgovci braća Todor i Risto Bošković a potom ugostitelj Pero Berkuljan (1885-1954) koji 1925. godine u Domu zanatsko-radničkog udruženja otvara bioskop. Dom je nakon drugog svjetskog rata preimenovan u Dom kulture, čija će sala od 1947-1949. raditi pod imenom Narodni bioskop „Napredak“. Nakon oslobođenja, 1947. godine sa radom počinje bioskop koji je preseljen u zgradu nekadašnje „Sofke“. Neugledna zgrada i veliko interesovanje za druženje sa celuloidnom trakom uslovilo je izgradnju kultne bioskopske sale „18 septembar“. Nakon ovog, otvaraju se zatim i bioskopi u Domu JNA i Sindikalnom domu. Zlatno doba kulture bioskopa u Nikšiću su pedesete i šezdesete godine prošlog vijeka, kada su u gradu postojala četiri bioskopa, među njima i Dječji bioskop, otvoren 1. maja 1956. godine, kao prvi te vrste u Crnoj Gori. Sala „18 septembar“ 2003.prestaje sa radom a, 2012. godine „Scena“ 213 postaje mjesto filmskih susreta.
Dom Zanatlijsko-radničkog udruženja podignut 1925. godine
U kontekstu jubileja, bioskop treba posmatrati i situirati šire od proste medijske reprodukcije slike i zvuka. Gradovi sa bioskopom su oduvijek bili gradovi prenesene široke komunikacije sa svjetskim kulturama, nacijama,… Zato je bioskopska scena dio svijeta i most između udaljenih kultura. Neposjedovanje pasoša i odlazaka u svijet, lakše se podnosilo ako ste odlazili u bioskop, jer u njemu i sa filmom, bili ste dio onog svijeta kao mjesta susreta kultura, sticanja navika i estetskih nazora. Takav bioskopski topos budio je očekivanja, nade, želje, vizije i ljubavi. To je svijet slika koje su formirale jedan život, kulturu i pogled na svijet. Romantičan pogled. To je svijet mikronarativa u kojima su stale priče, sjećanja, radosti, iluzije. Zato podsjećanje na kulturološku geneologiju vijeka nikšićkog bioskopa, jeste omaž svim generacijama bioskopskih posvećenika, maštara, sanjara i idealista koji su vjerovali u ljepši i bolji svijet. Vjera u takav svijet nije napuštala ni onda kada bi stvarni život donosio nepravde, boli, nemaštinu, sujete i svakojake dnevne izazove borbe sa novim danom. Možda, prosto kazano, sjećanje i na jedan analogni, tradicionalni bioskop je sjećanje u kom je film bio život. U tom vijeku svekolikog odrastanja ukrštali su se život, bioskop i film, rasli jedni sa drugim, pružajući ruku životu kada mu ponestane volje, snage i moći. Kao takav, nikšićki bioskop je prepoznat i predat u nasljeđe kao svojevrsni hram odrastanja. Bioskop je svojim mladim hodočasnicima naporedo sa roditeljskom, davao drugu, socijalnu ruku, koju ste pružali svom okruženju stiskajući je od radosti ili je šireći kao znak sve-otvorenosti. Znala je ta ruka imati i drugu „geografiju“, ali odrastanje je i sa padovima i uzletima, nekad bržem ili sporijem hodu, tek bilo kako, magnetizam bioskopa vas je „gurao“ naprijed u novi estetski svjetonazor, u nova svjetla čije vas blještavilo nije smjelo odvesti s onog glavnog životnog puta. Bioskop je bio važan element u vaspitavanju mladih, jer se kroz film razvijalo i logično razmišljanje, pažnja, mašta, strpljenje, analiza, smisao za procjenu situacije, izvlačenje zaključaka ili sposobnost predviđanja. Odrastanje bez bioskopa ostavljalo bi, prije ili poslije, neravnine na čovjekovoj socijalnoj mapi svekolike nesavršenosti. Organizovani školski odlazak u kultni nikšićki bioskop „18 septembar“, komšijsko-vršnjačko grupisanje, ili romantičarsko-emotivni izlazak „u kino“, tek svaki oblik na svoj način rezultirao bi specifičnim žigom koji bi kao vječno utisnuta slika ostala da svjedoči i (samo) govori o jednom ljepšem, boljem svijetu. Pa ako i nije bio možda bolji, iluzija filma i bioskopske sale, kao formule pomirenja energija, uostalom imala je i ima tu misiju. U tom hramu kao zaklonjenom mjestu ostale su nikad ispričane anegdote, dosjetke i situacije trenutka koje samo takva magija zna da priredi i porodi. To je magija koja je zna(la) da preporodi, očara i novim iskustvom oduševi. U prohladnim jesenjim i zimskim večerima izlazilo se iz bioskopa sa potajnom željom da se u registru stvarnog životnog kazivanja pojavi „filmsko lice“ koje će obasjati neka nova životna platna. Skupljao se sitniš za kartu pravougaonog oblika svijetlozelene ili svijetloplave boje, otisnutom štampom jednostavnog pisma i naglašenim mjestom za kupon-odrezak. Ta ulaznica iz tih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, bila je izuzetno vrijedna socijalna moneta sa kojom ste po izlasku iz sale znali komunicirati i integrisati se u priču o filmu, i iza filma. Škripa parketa i stolica, povremeno upozorenje redarske službe na tišinu u sali, tu i tamo otvorena vrata kroz koja bi prolazila svjetlost, te time remetila boju bioskopskog platna, i drage sjemenke tokom filma, uz ustajali vazduh sa prethodne predstave , slike su koje iz tog vijeka i danas mnogima pred očima trepere i ostaju u dragom sjećanju.
Božo Vukotić – kinooperater
Vijek nikšićkog bioskopa je istovremeno i vjerna hronologija grada, njegovih mijena, običaja, kulture, uspona i padova. To je hronologija djelatnih praksi, mentaliteta, tradicije i prožimanja iskustva prošlih, živućih i budućih vremena. Čitava lepeza mikronarativa pogodnih za razna izučavanja društva, stanovala je i stanuje u bioskopskim salama, čije refleksije, upute i karaktere ne treba nikada izopštiti, ako se želi pojavi-fenomenu ili kulturološkoj odrednici grada i društva prići sa objektivne i cjelovite slike gledanja. Gledanje u mape prošlosti ne treba zaobići bioskopske stanice. Njihov poredak i iskustvo prošlog. U bioskopima iz njegovog „zlatnog doba“ nije bilo važno kojoj naciji pripadate, koje ste vjere, pola, imovnog stanja ili socijalnog porijekla. Kao takav bioskop je prepoznat i kao integralni dio građanskog aktivizma. Po mjerilima koja važe svuda i na svakom mjestu. Ta ravnopravnost pred platnom poništavala je dominaciju svakog statusa i moći, inače neprimijećenih veličina, za filmske hodočasnike.
Bioskop je svugdje, pa i u Nikšiću, bio jedan od simbola urbane kulture. Suštinski, biti bez bioskopa , znači biti bez duše grada, njegovih titraja i impulsa koji su energiju ove kulture širili podjednako u centru i na rubovima grada. Ta nota koja je urbano profilisala, usmjeravala i sa drugim bioskopskim „srodnicima“ činila okružje u kom je kultura svojstvo, a ne incident, oivičila je temelje kako bioskopa, tako i samog Nikšića. Usponi bioskopa, bili su i svekoliki usponi grada. Suprotno, prekid u radu bioskopa, posledično se reflektirao i na druga posrnuća, za čije su kulturološko ozdravljenje, obično trebale, godine i godine. Priča i sjećanja, koje i danas žive u povodu ove teme, samo su potvrda koja karakterom svog pisma stanuje s onu stranu svih administrativnih potvrda.
Priča o vijeku nikšićkog bioskopa je neispričana priča. Ona jeste, ili nije doživljena, proživljena, i kao takva memorisana kao iskustvo, čije refleksije upućuju na pred-digitalno računanje vremena po kome su se u ritmičnim otkucajima smjenjivali realno i nadrealno, moguće i nemoguće, onako kako se samo film u bioskopu dojmi. Preživjeli spomenari-fakta vijeka nikšićkog bioskopa kao (polu)muzejski artefakti ostaće da kao okosnica civilizacijskog smisla svjedoče podjednako o vremenu, prostoru, kulturi, ljudima…
Tamo gdje nema sjećanja, ili tamo gdje se ono potire, nema ni nade koja u žilavim otkucajima ravnim titrajima (ne)ugaslih bioskopskih vatri, opominje da je svako (pojedinačno) sjećanje o nama, trag istorijskog iskustva kog smo dužni prenijeti dolazećim generacijama, kako bi im u prizmi i ovog jubileja ostavili prostor za lakše i sigurnije kretanje po neizvjesnim globalnim prostranstvima i medijskim zahtjevima za novoformulacijom identiteta… Na globalnoj sceni desile su se u poslednjoj deceniji široko disperzivne geo-kulturološke promjene sa prefiksima novouspostavljenih identiteta, da bi sebi, dozvolili luksuz, da ovaj, i slične datume, računamo samo kao numeričku odrednicu protoka vremena. Otuda, vijek nikšićkog bioskopa, mjeren kulturološkom optikom više je od vijeka, mislećeg ne samo iz ugla Nikšića, već naprotiv, viđenog iz zajedničkog biljega i bića Crne Gore.
-mr Željko Rutović
3 Comments
dr sc. Blazo Zlopasa
Istoriju mog rodnog grada dobro poznajem. Mnogo toga ostaće nepoznato mnogim generacijama.Nikšić prije Drugog svjetskog rada ima svoju posebnu istoriju i Nikšić poslije tog vremena. Grad sa oko 4000 stanovnika bio je grad zanatlija i intelektualaca pretežno školovani u inostranstvu i Beogradu.U kulturološkom smislu mislim da su Nikšć i Cetinje bili centar Crne Gore. Što se tiče ugostiteljstva Nikšić su krasile nekoliko poznatih kafana, nekoliko pekara i restorana:Radoja Zlopaše, Steva Popovca,Jakova i Luke Draškovića i tri hotela. Hotel „Amerika“ Spasoja i Milice Vujovića, u Gundulićevoj ulici i Hoteli „Nikšić“ Filipa i Mile Makrid, i hotel „Evropa“ Nikovića svi u Cara Dušana ulici.
Cilj ovog kratkog istorijskog osvrta je ono što je nepoznato mnogim generacijama. Zgrada „DOM“ u Hercegovačkoj ulici, danas Narodnih heroja, je bila centar kulturoloških zbivanja Nikšća koju su svojim dobrovoljnim prilozima podigli nikšićke zanatlije koji su većinom bili i članovi „Zahumlja“, Zahumlje je imalo uvijek veliki hor, blehmuziku i naročito uspješnu dramsku sekciju.Zgrada Dom kako se na početku zvala unutrašnji izgled je biula donekle kopija Narodnog pozorišta u Beogradu koja je podignuta za vrijeme Obrenovića.Imala je prilično veliku pozornici, a ispod nje spušteni prostor za orkestar. 24 lože, balkon i veliku sala . U toj zgradi Nikšićani su dobili i bioskop. Prije Drugog svjetskog rada najviše su u sjećanjima starih Nikšićana ostli svetosavski balovi, kada su plesački parovi bili odjeveni muškarcu u frakovima , a djevojke u balskim haljinama.
Poslije 18 septembra 1944. njemački zarobljenici koji su bili smješteni u barakama na Kapinom polju uredili su unutrašnjost Pozorišta kako su ovu zgradu nazivali Nikšićani, kada je dobila naziv Dom kulture. Ona je zaista i bila to.Glumački kadar u Nikšiću bio je bez premca u Crnoj Gori, a naročito je pozorišni život Nikšća bio izuzetan šesdesetih godina prošlog vijeka. Po istraživanjima ljubljanskog „Globusa“ , Nikšić je šesdesetih i sedamdesetih godina bio grad sa najviše intelektualaca u Jugoslaviji.
U istoriji Nikšića posle 1941. značjno je navesti dva datuma 18. septembar koga Nikšić slavi kao dan oslobođenja. U svrhu Istorijske istine za oslobođanje Nikšića nije ispaljen ni jedan metak niti nsu vođene ikakve borbe. Nišić je nedelju dana bio „ničij“. Napustili su ga Njemci i četnici, a sa četnicama je pošao veliki broj uglednih i časnih Nikšićana koji su pobijeni u Sloveniji.Drugi značajan dantum u istoriji Nikšića je 7. april 1944. godine kada su „saveznički avioni“(anglo-američki) razornim, iznenadnim bombardovanjem Nikšića ubili oko 500 nevinih ljudi. Broj nikada nije tačno popisan. Kao dvanesto godišnjag toga dana zadesio sam se na glavnom trgu gdje poginulo oko 170 Nikšićana. Tog kobnog dana poginulo 13 jedinaca i nekoliko čitavih porodica (Dinić držali su „Batu“na uglu danas kafić“Galeriaja“, nekoliko mporodica, Mijatovića, Čanovića, Gagovića…) Bombardovanje izvršeno na zahtjev Vrhovnog štaba. Nikšić su drugog dana 8. aprila gađali bombama od 2000 kila, a jedna je ostala neekspolodirana ispred kuće Joke Kankaraš. Bomba od 2000 kila pala je u groblje,a sa druge strane pogodila je ćošak Gimnazije. Gađali su Manasir, jer im je iz Gornjeg Polja javljeno da se u manastiru nalaze četnički komadanti i četnici, što apsolutno nije bilo tačno. Prvog dana bacali feder-otskočne bombe koje su se horizontalno raspršivali, a u brišućim letovima mitraljirali su Nikšićane. U Nikšiću je tada bila samo jedna četa Njemaca, njih 3o po tačnim podacima. Četa Njemaca se nalazila pored Pivare, a kako su uhvatili radiograme slate iz Štaba koji se nalazio u Gornjem Polju izmjestili su se u Rudo Polje, tada daleko van grada gdje danas Željezara. Od neprijateljskih snaga ubijena je samo jedna mazga pored pivare koju su Njemci ostavili.Koministički režim zataškao je ovo stradanje gradova po Srbiji i Crnoj Gori i danas ne postoji ni jedno obilježje tog stardanja. Nikšić je bombardovan 12 puta , a Podgorica je sravnjena sa zemljom , bobardovanjem 77 puta. Nedopustivo je da ta istorijska stradanju nemaju obilježje!!! Treba naglasiti da je tada Nikšić prema nekom potpisu imao oko 3900 stanovnika, a da je 1941. godine Nikšić bio stjecište izbjeglica iz Hercegovine i Metohije(uglavnom Crnogorci) od ustaškog i arnautskog noža. Prema zvaničim podacima bilo je oko 15.ooo izbjeglica.Značajan podatak vezan za zgradu Doma kulture, tu je održano suđenje narodnom heroju Ljubu Čupiću. Istorijska slika nije sa strelišta nego ispred Doma nakon izrečene presude tzv. nacionalnog suda ispred Doma. Sliku je napravio poznati nikšićki fotograf Migo Zorić. Zgrada Doma kulture umjesto da bude sačuvana kao kulturološki spomenik, ona je nečijim nemarom porušena.Interesantno je napomenuti da je za vrijeme Italijana, kako su Nikšićani terminisali italijansku okupaciju u tom Domu kulture gostovale su najviše zvijzde Milanske skale, dovođene su najpoznatije italijanske pjevačice iz Rima , Milana i Firence. Poznati crnorski slikar Vojo Stanić za taj period kaže da je bio kulturološki događaj Crne Gore. Italiani kao okupatori nikada nikoga nijesu dirali dok ih Crnogorci nijesu napali na Virpazaru i Pandurici, a u Javorku su za Prvi maj 1943. ubili 305 Italijana. Suluda i nepotreba „Pljevaljska bitka 1941. kratko je trajala sa velikm partizanskim gubitcima. Ovo je samo najkraći osvrt, iz istorije Nikšića, toliko da se neka događanja ne odu u zaborav, a koja se namjerno prećutkuju. U listu „Onogoštu“ objavlje je moj feljton o bombardovanju Nikšića, a djelimično ima i na internetu(Google :ukucati- Danas.rs Ljubav je jača od svakog rata i svakog zla“ . Priča je o najljepšim Nikšićankama iz naujuglednijiuh porodica koje su se zaljubile u italijanske vojnike i oficire i sa njima otišle u Italiju gdje su formirale i svoje porodice.Među ljepoticama bila je i Koka Janičina Đukanović. Ali ona nije otišla sa svojom ljubavi u Italiju ostala je u Nikšić i bila nezamjenjivi član „Zahumlja“ .Sudbina je htjela da je Italijan iz mladosti, zaljubljen u prelijepu i veselu Koku, na neki način i legendu grada Nikžića, došao u Nikšić da potraži svoju veliku ljubav.Pošli su za Italiju gdje je i okončala život i pošla zajedno sa svojim Encom na milenijumski počinak. Koka do poslednjeg dana nije zaboravila svoj Nikšić, a tv Nikšić nikada nije napravio ni jedan prilog o njoj i sa njom. Kao i sa mnogim znamenitim Nikićanima.
novine niksica
Poštovani doktore Zlopaša, ako ste pažljivo čitali sve naše članke morali ste vidjeti da smo sve teme koje ste pomenuli već obradili. U koliko hoćete, poslaćemo Vam sve brojeve koje nemate da se i na taj način uvjerite. Naš list je otvoren za sve koji misle da postoji neka zanimljiva tema koja bi mogla biti publikovana.
Srdačno,
Redakcija
dr Blažo Zlopaša
Koliko sam puta salao poruke da mi šaljete „Novine Nikšća“ i nikada taj zahtjev nijeste ispunili.Naravno da se pretplatim. Poslije „Slobodne misli“ Stojana Cerovića prekinutu tradiciju izlaska nekog lista nastavile su „Nikšićke novine“ u čijem sam obnavljanju učestrvovao i dugo sarađivao. Mislim da je bio red da mi šaljte „Novine Nikšića“. I još nešto.Nijeste iskoristili mogućnosti kada je u pitanju pisanje o prošlosti Nikšića da o tome pišu još poneki živi učesnik koji mnoigo znaju. Kada pišeti o prošlosti Nikšića uglavnom je prilog te prošlosti koiki je domet sjećanja članko pisca. Čitao sam prilog “ Ko se još sjeća Manitovca“ i taj je toliko površan i pisan je o prošlosti grada Nikšića poznavanje iste sa jedne vrlo kratke vremenske distance. Hajeda se malo našalimo i da u sledećem broju pribliužim vas jednoj kratkoj vremenskoj distanci o Krupačkom jezeru. Krupac je kao gradska plaža danas vrlo aktuelan. Nije mi poznato da li danas na krupčkom zeru ima skijanja na vodi? Postavljam vam jedan zahtrjev da napišete kada je Krupac zvanično otvcoren kao gradska plaža i ko je za to zasluzžan? Koji je prvi skijač na vodi na Krupcu već daleke 1971 godine?
Mislim da ovaj podatak zaslužuje da bude zabilježen u prošlosti moga rodnog grada. Imate moj imejl u očekivanju odgovora srdačno pozdravljam dr Blažo Zlopaša