Crnom Gorom putuje, besjedi i pita-novinar i publicista Mišo Drašković
Piše: Mišo Drašković
Uskoro iz štampe izlazi knjiga pod nazivom “Terra Montenegrina”(zemlja crnogorska)-autora Miša Draškovića, iz koje od ovog broja objavljujemo putopise u nastavcima.
OŠ Dušan Đukanović na Lukovu
Lukovo kod Nikšića. Selo malo, udaljeno desetak kilometara od grada, središte nekadašnje Lukovske kapetanije i istoimene opštine, bilo je raskrsnica puteva ilirskih, rimskih i otomanskih.
Malo selo, gotovo dvije decenije prkosilo je velikom i tvrdom gradu Onogoštu. Nakon dugotrajnih i učestalih hajdučkih napada, koje je organizovao crnogorski knjaz Danilo, Lukovo je oslobođeno od Osmanlija i pripojeno Crnoj Gori. Bilo je to, neposredno nakon bitke na Grahovcu 1858. godine. Predanje kaže da je čin oslobođenja Lukova završen, praktično, bez borbe. Nakon postavljenog crnogorskog ultimatuma da moraju napustiti Lukovo, Turci su se teška srca odlučili na takav postupak. Crnogorski pritisak bio je odlučan, a oni, lukovske Osmanlije, zbog straha od kapetana Mušovića nijesu bez borbe smjeli predati Lukovo. I, tada je postignut kompromis. Od Lukova, na pomolu Nikšića, odjekivali su pucnji i tako je demonstrirana bitka…
Zajedno sa zatečenim porodicama, naseljeni Lukovci su vodili tešku borbu za opstanak. Nikšićki Turci, ili kako ih zvahu „građani“, nijesu se mirili što im crnogorski knjaz Danilo Petrović na njihova imanja i katune naseli hrabre Katunjane. Nije knjaz imao vojničke snage da oslobodi dobro utvrđeni Nikšić, pa je naseljavanjem Katunjana, Osmanlijama, ne samo zauzeo Lukovo, već i bogate krnovske sjenokose i pasišta.
Predvođeni hrabrim vojvodom Ilijom Đukanovim Zvicerom, Đurđevci, Rakojevići, Peroševići, Danilovići, i naseljeni Katunjani vodili su teške i neprekidne borbe na granici. Sprečavali su prodor Turaka kroz čuvenu Dugu prema Nikšiću. U jednoj od tih borbi, godine 1862, samo u jednom danu poginuli su dva serdara i jedan vojvoda. Šćepan Todorović Radojević, Đoko Banjanin Miljanić i Ilija Đukanov Zvicer. U maju 1877. godine, u borbi protiv Sulejman-paše na Krscu golijskom, takođe u jednom danu, poginulo je 26 lukovskih ratnika, a među njima i oglašeni junak Tuko Radović.
Ovih dana uputili smo se u Lukovo. Posjetili smo mjesnu školu. Njen direktor Drago Đukanović pohvali se da školstvo u ovom kraju ima dugu tradiciju i datira još od davne 1870. godine. U školskom dvorištu đaci su sadili jele i borove, podsjećajući na vremena stara kad su to radili gorani, pripadnici vojske i izviđači. Sadnice jela, da bi uljepšali školsko dvorište, poklonio im je Luka Maksimović, vlasnik rasadnika u Gornjem Polju.
Pred novom školom, dobrodošlicu nam je poželjela učenica Marina Vučković, a veseli đaci su otpjevali seosku himnu, koju im je posvetio crnogorski knjaz Nikola u svom djelu „Nova kola“. Tim svojim književnim djelom knjaz Nikola je odavao priznanje junacima svih crnogorskih plemena. Bila je to njegova poruka i pouka ondašnjoj crnogorskoj mladeži da se drži zavjeta svojih slavnih predaka i crnogorske slobodarske tradicije.
Lukovo (Ilustracija)
Nabrojao je tako knjaz u „Lukovskom kolu“ junake Iliju, Raša, Jovana, Nikolu, Radojicu, Marka, Luku i Tuka, a između ostalog u svom djelu „Nova kola“ kaže: „Hej Lukovo ojađelo, koliku si krv prolilo, no u krvi na Krscu si, i ti samo utonulo. O, siroče sirotano, bez junaka i glavara, na srce si zaboljelo, knjaz Nikolu, gospodara. Znak utjehe da ti dade, i harnosti on razbira, pa ti sina, knjaza Mirka, stavlja za tvog komandira…“
Nakon bitke na Krscu ponovo je formiran lukovski bataljon. Knjaz Nikola je za njegovog počasnog komandira postavio svoga sina Mirka. Bio je to znak poštovanja prema Lukovcima koji su gotovo dvije decenije branili crnogorsku slobodu na granici prema turskom Nikšiću.
Lukovo, zajedno sa obližnjim Dragovoljićima, su rijetka sela u nikšićkoj opštini koja se ne raseljavaju. U Lukovu živi oko 400 stanovnika. U mjesnoj školi i u područnom odjeljenju u Dragovoljićima nastavu pohađa 50 đaka.
Miljan Radović, predsjednik Mjesne zajednice, nemoćno je slijegao ramenima žaleći se na krizu i nemogućnost da se u selu završi započeta kapela. Za razliku od njega, mladi farmer Miško Krivokapić, koji je ostao vjeran svom rodnom ognjištu, zračio je sa više optimizma:
– Za nas je posebno važno da se selo ne raseljava, da imamo školu, a grad nam nije daleko. Osnovni uslovi za život postoje, ali uz malo više pomoći društvene zajednice, nas mlade domaćine, kojih je u Lukovu sve više, treba bolje stimulisati. Najosnovnije je obezbjediti vodosnabdijevanje. Ja i ostali lukovski farmeri muku mučimo dovozeći cistijerne vode da bi napojili stoku.
Sličnog mišljenja je i ugledni lukovski domaćin Dragoljub Đurđevac.
– Nije mi žao što sam porodično gnijezdo proširio na starom ognjištu. Moje petoro djece školuje se što ovdje što u Nikšiću. Nije to baš lako. Nema redovnog autobuskog saobraćaja, ali kad se prisjetim kako su se kroz život borili naši preci, onda mi dođe nekako lakše. Fali nam samo malo više volje i život u Lukovu bi bio mnogo bolji, kaže Dragoljub i ističe da je njegova stara porodična kuća sagrađena iste godine kad je pogubljen Samail-aga Čengić na Mljetičku.
Uz staru kuću Dragoljuba Đurđevca, na Lukovu su još prisutni ostaci turskog gospodstva i bogatstva. To su zidine kula junačkih Ljuca i Ibričića. U jednoj takvoj kuli, sve do kraja prošloga vijeka bilo je sastajalište mladih i starih Lukovaca. Ponajviše zbog nebrige, ta stara kula je pocrnjela i pretvorila se u ruševinu…
Vojin Đukanović, dugogodišnji istaknuti crnogorski privrednik, najviše vremena provodi u svom zavičaju. On kaže da svoje Lukovo, iako je obavljao odgovorne dužnosti, nikad nije napuštao. I danas je veoma aktivan i zalaže se da ovaj bezvodan kraj dobije vodu.
Ponovo zavirujemo u prošlost lukovsku. U malom zaseoku Kunovo je stara kuća Marka Vujovića – Kođošije. Na njenom zidu je spomen obilježje, svjedok slobodara. Kuća Vujovića u NOR-u dala je sedam noslilaca „Partizanske spomenice“. Među njima je i orden narodnog heroja, Markova sina Dušana.
Drumovanja lukovskim asfaltom i krčanicima dovela su nas i do kuće Stojana Đukanovića. Isprobao se Stojan u poljoprivredi, stočarstvu i sječi šume. I, konačno, napravio je sušaru. Zadovoljan Stojan, a zadovoljni i korisnici njegovih usluga. Pršute na Lukovu, kaže on, ponajbolje suše oštri krnovski vjetrovi.
Kralj Nikola je Lukovcima posvećivao pažnju ne samo pjesmom. Sagradio im je i ogromnu bistijernu, razumijevajući njihovu vječitu žeđ za vodom. Lukovska bistijerna, iako je već istorijski spomenik, još je u funkciji. Za brojne putnike i namjernike koji su nekad pješačili prema Krnovu, Uskocima i Drobnjaku, voda iz lukovske bistijerne je život značila.
Na kamenitom stepeništu bistijerne, mladi novinar Ratko Perošević s ljubavlju nam je pričao o prošlosti i sadašnjosti svoga zavičaja:
– Imalo je Lukovo svoje bastadure: Savu Markova Đurđevca, Raša Spasojeva Vujovića, Ljuba Đukanovića Zvicera, Draškoviće Zrna i Mirka… Imalo je Lukovo, i danas ima, mudre i vrijedne ljude. Međutim, danas nijesmo zadovoljni. Praktično živimo na vratima grada, nemamo dom gdje bi se sastajali, nemamo prodavnicu, a autobuski saobraćaj valjalo bi bolje riješiti… Da bi u Lukovu i Dragovoljićima bilo još više mladih domaćina trebalo bi učiniti bolje uslove za život, – reći će Ratko, pokazujući zatvorenu prodavnicu i uz nju ostatke starog volata. Taj volat bio je mučilište i kazamat u doba austrougarske okupacije. Za osvetu zbog ubistva zloglasnog austrijskog „vakmajstora“ Franja Ferjančića, strijeljana su 84 Dragovoljića i Lukovca.
Starim putem prema Šavniku, ovoga aprila nema saobraćajne gužve. Na Vučju su se zacrnjele prve proljećne brazde. U obližnjem zimskom turističkom centru, inače omiljenom izletištu Nikšićana, snijega nema, pa zato nema ni gostiju.
Vraćajući se prema Nikšiću, na krivudavom asfaltnom putu, sreli smo princezu Anu Petrović, predsjednicu biciklističkog kluba „Perun“. Ani ovaj putni pravac pričinjava odličnu destinaciju za rekreaciju i trening. Uvijek vedra i raspoložena, pohvali se Ana uređenim biciklističkim stazama od Trebjese do Krnova. „Sve je priroda uredila i rasporedila. Našu crnogorsku ljepotu moramo više poštovati, jer ona to zasigurno zaslužuje“, reče nam uz veseli pozdrav Ana.
Priroda u Lukovu je poprilično ugrožena. Pored regionalnog asfaltnog puta zjape ogromne rupe iz kojih je, ne baš tako davno, eksploatisan pijesak. Te ekološke mrlje pretvorene su u smetlišta. Valjalo ih je davno zatrpati i zaravniti. Bilo je za tu ideju dobre volje, ali, na žalost, nadvladala je lukovska nesloga pa te rupe pored puta, ne samo što krnje prirodu sela, već ugrožavaju saobraćaj.
RTCG, 20. 04. 2014.
