Sociologija grada – Nikšić
Piše: mr Željko Rutović
Grad nije samo njegova arhitektura, društvene i kulturne aktivnosti, on je, između ostalog, ili možda prije svega, ono njegovo gradsko ponašanje, osobeni znaci, stil i način zivota kao njegov podidentitet koji nerijetko svojim odlikama izrasta u specifični identitet.
Gradsko dokolicarstvo, taj njegov imidž koji nas pod pritiskom globalizacije ubrzano napušta, ostaje da nam u sjećanjima zbori o duši i čovjeka i grada, o čovjeku i gradu. To dokoličarenje i skriveno i otvoreno hodanje-lutanje gradom između urbane empatije i nostalgije, ima svoje znane likove kao simbole te vrste uživanja u dokoličarenju. U manjim gradovima to šetanje postaje gotovo ikonička relikvija,obred i način redovnosti života u kojima se opredmećuje bujica tihe noći i metež snova na tankoj liniji racionalnog i iracionalnog. Ta šetnja ne poznaje i ne priznaje grad pametne hipertehnike. Naprotiv, ona je donkihotovska borba protiv otuđenog svijeta u kome tehnika upravlja ljudima, njihovim vremenom i aktivnostima.
Posmatrao sam te nikšićke uporne dežurne šetače koji bi, poput filozofske osame, ili njima znane meditacije, svom koraku davali smisao mjesta, prostora i duha. Šetali bi oni sami, rijetko u paru. Samoća očito davaše harmonični poredak u kome su se misli nesmetano slagale. Ta kultura samoće dozvoljavala je misaono poniranje u svaki korak, i bivši i budući. Bijahu to obično laki, umjereni koraci koji nadrastahu svaku ispraznu rutinu. U gotovo preciznoj vremenskoj satnici, putanja bi se odvijala centrom grada, poznatom rutom nekadašnjeg korzoa, obično se ne zadržavajući u prolaznim pozdravima, tako da ti susreti dobiše neku formu uličnog igrokaza. Skretanje u neku od poprečnih ulica grada bijase rijetkost, tek onolika koliko bi znatiželja odvlačila misao ili pogled ka nečem skoro zaboravljenom ili, tek pauza za povratak na „glavni teren“, tj centar grada.
Ti šetaci, dobri duhovi grada, nijesu brinuli o svojoj vidljivosti, ali nečija manja ili veća egocentričnost ili estetičnost nije mogla ostati nezapažena. Razbijali bi svojom ukupnom šetačkom pojavnošću uštogljenu monotoniju gradskog života nadrastajući sve konvencije, nametnuta pravila ponašanja, kao i neizbježne šaptačke rubrike trača. Kao i njihov korak, oni bjehu i jesu, svoji i osobeni, nalik likovima crno – bijelog filma ili, poput književnog junaka kog iz rane mladosti nosite u dragom sjecanju.
Zauzimali bi tek povremeno „rezervisano“ mjesto za kratku pauzu koje bijaše po neformalnom kodeksu njihovo, na kojem bi prebirali utiske pređene metraže, ili sa kojeg bi kretali na utvrđenu maršrutu svog dnevnog javnog amblema, simbola ili nekog osobenog znaka kosmogonijskog postojanja.
Njihovo vidno odsustvo izazivalo bi pitanja, brigu i pažnju, gdje je, ili gdje su danas ti šetači, koji na urbanim stazama smisla, za sebe upisuju korake kao registrature postojanja.
Bez obzira na vremenske okolnosti, red se poštovao Šetati, biti sa sobom i duboko u sebi, ne primajući spoljne ometajuće podražaje ma šta i kakve zavodljivosti nudili. I svi oni, valjda tako i priliči, samozatajni, povučeni u svoj svijet, čije mjere nijesu drugom nametali, a svoje su poštovali. I sve to bijaše vise od tradicionalnog korzoa, više od šetnje radi šetnje, ili zdravstvene šetnje. Ta šetnja je staza posvećenika one ritmike koja između duha i tijela spaja nevidljive tačke horizonta smisla za koji su samo oni, ti šetači, znali tu šifru koja pokreće i koja ne staje. Koliko li je tu samo sudbina, života, ostavilo svoje tragove koji u naknadnom sjećanju na grad postaju i prepoznaju se mjestima kolektivnog traga i trajanja. I bolje je ne ici u dubinu svakog pojedinačnog šetača. Dovoljno je vidljivim spoznati, ili makar upoznati, tu upornost urbanog mikrokosmosa, čiji likovi ostaju širokom razglednicom ljepšeg mjesta života kojem svako od nas u svojim pricama, zapisima i anegdotama dopisuje lično iskustvo spoznaje kao mjesta susreta sa sociologijom grada, filozofijom šetnje i šetaca, tih hodajućih spomenika po kojima se, između ostalog, grad prepoznaje.
Malo se samo zamislite i eto ih tu ispred vas, od Onogošta pa do stare nikšićke pošte, kako tiho, poput tihe noći, gaze svoj dan, razrezan korakom u kojem staje sve ono što mi, njihovi posmatrači, ne moramo znati, niti kojim imenom duh te šetnje nazvati.
