Na povratku iz Švedske, umoran i omršavio, Ivo Andrić se malo zadržao u Beogradu. Snijeg, novinari, radoznalci i ostalo, prosto su ga natjerali da se spusti u pitomo i toplo primorje. Izabrao je Hvar „otok vječitog sunca“, zaklonjen od vjetrova, koga krase mnogobrojni znameniti istorijski i kulturni spomenici, lijepa vina i neobjašnjiva tišina, koja daje potpuno spokojstvo.
Na povratku iz Švedske, umoran i omršavio, Ivo Andrić se malo zadržao u Beogradu. Snijeg, novinari, radoznalci i ostalo, prosto su ga natjerali da se spusti u pitomo i toplo primorje. Izabrao je Hvar „otok vječitog sunca“, zaklonjen od vjetrova, koga krase mnogobrojni znameniti istorijski i kulturni spomenici, lijepa vina i neobjašnjiva tišina, koja daje potpuno spokojstvo.
Ivo Andrić
Ipak, „nema mira neđu maslinama“. Ribari prilaze velikom piscu, stežu mu ruku, snažno i široko osmjehom govore da im je drago što je naš. Đačići (na Hvaru još nema ni jedne srednje škole) oblijeću s notesima od trideset dinara da im da autogram. Blago, intimno, Andrć se smiješi i rukuje sa svima. Ali novinare i fotoreportere nije „udostojio pažnje“.
„Pa već ste sve napisali što treba i možda više nego što treba“, veli Andrć.
Ja nijesam mnogo zaobilazio: „Iz Crne Gore sam, profesor književnosti“, velim Andriću. Ne tražim nikakav intervju, ali vas moram ponešto pitati, profesionalno…“
„Za koje novine radite?“, kao grom iz vedra neba ujedno pita i odgovara Nobelovac.
Ne zbunjujem se:
„Napisao bih nešto za čitaoce iz Crne Gore. Za ljude moga kraja, za „Nikšićke novine“. I razgovor je otpočeo.
„Jeste li ranije bili na Hvaru?“
„Ne. Ali znam dosta o ovom ostrvu. Ovoga puta sam se uvjerio da „sunce podjednako svuda ne grije“. Ovdje bi se mogao dočekati „smak svijeta“. Juče sam obilazio cio Hvar. Zgradu najstarijeg pozorišta na Balkanu, „Tvrdalj“ Petra Hektorovića, „miljenika vile slovinske“. Krasno je ovo ostrvo, od svih mjesta najljepša je Jelsa. Tu žive dobri, divni ljudi. Mi se zaista moramo ponositi našom obalom. Kada bih živio na Hvaru, sigurno bih manje pisao. Ovdje se može neprekidno odmarati.“
„Oprostite što sam indiskretan. Izgleda da ste se mnogo umorili u Švedskoj?“
„I te kako. Nije bilo lako izdržati. Smogao sam maksimum snage da odolim ogromnim naporima. Šveđani su veoma ljubazni. Kad se predaje Nobelova nagrada svaka kuća u Švedskoj ima „Luciju“. Onih osam, što sam ih „krunisao“ doći će ovog ljeta u našu zemlju… Veliki broj ljudi iz svih krajeva svijeta prisustvuje ceremoniji dodjeljivanja nagrada. Vjerujte da su novinari najneposredniji, najiskreniji.“
„Da li ste bili iznenađeni odlukom da se vama dodijeli Nobelova nagrada za književnost?“ (Andrć se na ovo pitanje malo nasmijao i nije dao potpun odgovor).
„Dosta je velikih, zaslužnih pisaca u svijetu, čini mi se da se pri odlučivanju za dodjeljivanje Nobelove nagrade izvjesno zapostavljaju neka područja. Na primjer regionalne književnosti južnoameričkih država imaju značajne literarne stvaraoce, u Evropi do sada nedovoljno poznate.“
„I Krleža je bio kandidat, druže Andriću?“
„Krleža i ja smo veliki prijatelji, druže profesore.“
„Je li istina da ste pripovijetku „Prokleta avlija“ radili oko dvadeset pet godina?“
„Jeste. Ja zaista pišem sporo i čini mi se da tu ne griješim. Ali, zavidim piscima koji u kraćem vremenskom intervalu stvore dobra djela.“
„Danas u našoj zemlji ima povelik broj književnika. Valjda svi članovi Udruženja književnika nijesu u pravom smislu književnici?“
„Ja sam tolerantan prema svima što pišu. A vrijeme je „sito i rešeto“, prava književnost ima trajnu vrijednost. Uostalom, svak ima svoju literaturu, prema stepenu kulture i obrazovanja.“
„Kod nas u Crnoj Gori, ima niz takozvanih „deseteračkih pjesnika“. šta mislite o njima ?“
„Pravi, sadržajni i visoko umjetnički narodni deseterac, razumije se, ne može se ponoviti. Imitacije su uvijek bolesne. Meni nije poznat taj „novi“ deseterac.“
„Jeste li dolazili u Crnu Goru?“
„Kako da ne. Boka je zaista „nevjesta Jadrana“. Bio sam na znamenitom Cetinju, u Titogradu… Opet imam poziv. veoma bih želio da posjetim sjeverne krajeve Crne Gore. Ne mislite da ovo govorim zato što ste vi iz Nikšića. Kažu da je Durmitor veličanstven. Čuo sam dosta o mostu na Tari i legendarnom inženjeru Jaukoviću. Taj čudesni most! Vele da je njim čovjek dostojno odgovorio snazi i ljepoti prirode.“
„U Crnoj Gori je veliko bogatstvo motiva za književnika.“
„Vi toga, zato što potičete otud, možda i nijeste svjesni. Kakav je samo vaš Petar prvi, sveti Petar crnogorski, kako ga je narod nazvao. Kakve su njegove poslanice Crnogorcima! On je otjelovljenje čovjeka i junaka.“
„A Njegoš?“
„Mislim da ne treba pitati o Njegošu…“
„Pratite li crnogorske književne časopise?“
„Redovno pregledam „Stvaranje i susrete“. Sve je više novih imena. Ne znam da li me shvatate, ali treba pisati tako da ljudi zaista mogu čitati… Nemate ni vi dramskih djela.“
„Kako da ne“- ja se malo pobunih i nabrojih neka imena crnogorske književnosti i pomenuh njihova dramska ostvarenja.“
„Izvinite, ali se ne sjećam, nijesu mi poznati.“
Bilo mi je malo žao, jer sam pomenuo, zaludu, reprezentativne književnike crnogorske, koji žive i rade u Crnoj Gori.
„Možda ste čuli da reditelj Nikola Vavić priprema dramatizaciju Lalićeve „Hajke“.“
„Ne znam koliko će uspjeti. Lalić je istinski pisac. Kako reljefno i ubjedljivo daje likove. Eto, juče sam bio na hvarskoj tvrđavi i posmatrao strašnu hajku morskih talasa. Dugo sam mislio o Lalićevoj „Hajci“.
Držao sam u ruci „Ilustrovanu politiku“. Andrić me je prekinuo u pitanjima. Možda sam mu već i dosadio.
„Umrije Pjer Križanić, -reče više za sebe. Dobri i smjeli Pjer. Bili smo veliki prijatelji.“
„Na Edinburški festival, nastavljam ja, -pozvana je svjetska književna elita: Sartr, Erenburg, Fokner.. Hoćete li vi ići?“
„Koliko je tih poziva. Ne vjerujem da ću moći putovati u Edinburg. Na Hvaru je zaista lijepo!“
„Doćićete, zar ne u Crnu Goru? I mi imamo mostova.“
Srdačno mi je stegao ruku i blago se nasmiješio.
„Do viđenja“, rekao je.
„Do viđenja u Crnoj Gori, u Nikšiću i pod Durmitorom“, kazao sam i zahvalio se.
Andić je ostao na kamenitoj hrvatskoj rivi, pažljivo i dugo gledajući ribarske barke. A talasi su odnosili pjesmu dalmatinskih mladića.
Slobodan Vujačić
„Nikšićke novine“, br. 8, 19. februar 1962. godine
