Fali nam Vito!

Naše društvo je dolazilo na Željezničku stanicu, uglavnom kad je neki naš drug išao na more ili u vojsku ili na studije. U međuvremenu smo slušali rokenrol Elvisa Prislija sa ploče koju je donio Mato Katurić iz Amerike pa je tu ploču ponio u knjižaru ,,Kultura“ kod prodavačice Kate Vukićević koja je na gramofonu puštala tu ploču te se napolju čulo sa zvučnika koje je instalirala.

Portret Vita Nikolića iz 1963. godine, rad autora teksta Gojka Glušca

Naše društvo je dolazilo na Željezničku stanicu, uglavnom kad je neki naš drug išao na more ili u vojsku ili na studije. U međuvremenu smo slušali rokenrol Elvisa Prislija sa ploče koju je donio Mato Katurić iz Amerike pa je tu ploču ponio u knjižaru ,,Kultura“ kod prodavačice Kate Vukićević koja je na gramogonu puštala tu ploču te se napolju čulo sa zvučnika koje je instalirala.

 Vremenom smo na stanicu dolazili češće i to uveče u Bife koji je radio čitave noći, pa nam je bio kao bar u velegradu. Konobari su bili Vida Žižić i duhoviti Nikša Kokolj. Naše prvo piće bio je vermut marke ,,Cincano“. Nalazili smo tu Vita, te smo se združili.

Kad je napadao veliki snijeg, jedne večeri Vito mi predloži da idemo da tresemo snijeg sa borića i veli: ,,Taj snijeg na granama borića je isto kao meni tuberkuloza“. Otišli smo i tresli snijeg sve dok se nije umorio.

U bife su dolazili ,,putnici namjernici i nenamjernici“. Voz je išao prema Čapljini – Sarajevu i dalje, polazio je u 2 i 35’. Pratili smo taj voz i maštali o našem odlasku u svijet. O svemu tome kao i našim dogodovštinama, nikšićki đak Mirko Kovač napisao je scenario, a Boro Drašković napravio film ,,Horoskop“.

Dolazilo se da se zadrži, ili da se ode. Bilo je kao na provodu. Tako je bilo i sa glumicom nikšićkog pozorišta Mirom Greč i grupom njenih kolega. Slikaru Puću Matoviću bila je kuća ispred stanice, pa je i on često dolazio. Dolazio je i prof. slikanja Nikola Gvozdenović – ,,Gvozdo“. Takođe i lijepo obučen, sa kravatom, visoki dr Mišo Maksimović koji bi se udružio sa Vitom ili sa nekim starijim gostom. Častio, popio piće i vratio se u svoj Vidrovan.

Dolazili su i kockari sa kibicerima sa partije pokera. Jednom je došao i kockar visoki Taso Vujadinović sa gomilom kibicera. Bilo je veselo. Pilo se žestoko, sve dok Taso nije kazao: ,,Fali nam Vito! Đe je on i kako je?“ Reklo mu se da je možda Vito u čekanonici i da spava na klupi. Otišao je po njega, pa su se njih dvojica vratili zagrljeni. Kibiceri su ispričali Vitu da je Taso u partiji imao dvije dame i platio ,,pod“ 90.000 dinara i bio dobar, te da su ga iznijeli napolje i tako došli u kafanu. Vito je recitovao. Taso me je, inače simpatisao i dao je Vitu i meni neke novce.

Zagrebački ,,Vjesnik“ je imao tekst o Nikšićkom igranju pokera.

Jednom je Vito pozvao čuvenog profesora i znalca Banja Šaranovića sa Cetinja koga smo čekali na stanici i nesaničarili (čini mi se) 3 dana i 3 noći. Slušali smo znalcove književne misli i još koje čega (ne sjećam se – još sam mamuran).

Društvo je išlo na Cetinje, Titograd a najčešće u Trebinje. Tu smo išli na poznatu igranku na ,,Ciganskom kršu“ đe je svirao orkestar ,,Diksilend“ (još se sjećam jedne Zdravke). Išli smo rjeđe motornim vozom preko Huma i Uskoplja do Dubrovnika. Biciklima su išli Božidar ,,Frinjo“ Kontić i Preśo Njunjić. Gledali smo dubrovčane kako plešu ,,roken – rol“. (Dok se kod nas igrao fokstrot, tango, oba valcera i rumba. Svirali su braća Čolovići, Đoko i Blažo).

Kad god smo dolazili u Dubrovnik, tamošnji mladići bi nas pitali ,,jesmo li došli biciklima?“.

Sretenemo Vita u Trebinju koji nam reče da je bio sa Tasom u Dubrovniku na poker, te da su neki momci pitali za vas.

Poslednji (motorni) voz je išao u 5 do 5 i taj smo ponekad pratili ili išli za Trebinje i Dubrovnik. Neizostavno, na stanici su bili (uglavnom ispred bifea) doajeni nikšićkog apsurda, nosači: ,,Jovo Džada“ i ,,Ćale“ – zvani ,,Livadent preparat“ (vrsta ljepila). Jovo je bio obrazovan. Znao je i recitovao skoro napamet ,,Gorski vijenac“ i o Njegošu kao i stihove Laza Kostića, te u raspoloženju – Grčke bogove. Sve je to ponekad govorio. Zatim i Milija Đurović ,,Gatalo“ sa svojim sprdnjama (uvijek se nalazio u bifeu). Pamti se još i dan – danas njegovo izjašnjavanje pred talijanskim sudom kad je na osudu 101. godine robije zapjevao: ,,Talijani kam’ da vije – Milija će sto i dvije“ (u poslije ratnim ,,Večernjim novostima“ ova istina je bila u feljtonu ,,Anegdote“ iz NOB-a). On je u talijanskom zatvoru ,,KLOS“ u Albaniji prodavao karabinjerima svoje zlatne zube – za hranu, koju je dijelio jednako sa svim drugovima.

Za taj podvig je dobio boračku penziju. Jednom je, jedna mlađa žena, došla u čekaonicu i pitala Vita – ,,Može li da sjedne na klupu“? Otvorila se priča pa su ubrzo otišli u park đe se stvorila pjesma ,,Buđenje“.

 Vito je uglavnom spavao u baraci ,,Zelenila“ iza manastira, đe je bila furuna koja je slabo grijala, pa ga je Vitova tetka, a majka Puśa i Bata Nikolića, (glumica) Anđa Nikolić  povela u njihovu kuću.

Docnije, kad je Vito dobio garsonjeru, a Banjo Šaranović umro, Vito je napisao pjesmu kojom se ,,obraća“ Banju: ,,Ti u grobu ja u garsonjeri“…

Otkad je Vito dobio garsonjeru manje se pojavljivao na stanici.

Tad se uglavnom družio sa Blagotom Erakovićem (,,Ero“), Vukom (Vuk) Bojovićem, Slobom Jokovićem (,,Arkadije“), Batom Nikolićem i nadalje sa mnom.

U početku drugovanja Vito nam se nije izjašnjavao poezijom, tek kad su ga ,,otkrili“ profesori gimnazije i koji su napravili ,,Književno veče“ a Vito je sa oduševljenjem primio. Zatim su ti isti profesori učinili da izađe prva Vitova pjesmarica ,,Drumovanja“. Prof. Slobo Vujačić, primjerak te pjesmarice poklonio je mojoj djevojci sa posvetom ,,Senki u ime Vita, Sl.Vujačić“. Tu mi je pjesmaricu dala na dar, da se pridruži ostalim knjigama koje sam imao. Inače Vito se družio sa Oljom Mićunović i sa Senkom Vulić. Docnije kad smo tu moju đevojku poveli u moj stan – moja siromašna majka je imala bocu ,,Loze“ u kojoj je bilo samo 8 čašica rakije (taman onoliko koliko nas je bilo). U ćaskanju rekao sam Vitu da drugi umjesto njega poklanjaju  ,,Drumovanje“ i pokazah mu šta je Slobo napisao. Vito uzme pjesmaricu i napiše: ,,Senki, u ime Vita“ Vito Nikolić 8.-9.6.1964 – Nikšić. Zatim je održao počasno slovo mladoj i mladoženji. Bilo je to isto kao da nas je vjenčavao.

Druženje u Nikšiću početkom šezdesetih godina. Gore (s lijeva na desno): Gojko Glušac, Čedo Tončić, Blažo Čolović (sa harmonikom). Dolje (s lijeva na desno): Slobo Čanović, Ilija Lemajić, Milorad Dendić

Nakon nekoliko dana dođe pod prozor i zove ,,Gojko!“ (nijesam bio kući), pa su na prozor izašle majka mi i žena. Vito će tad: ,,Htjeli smo da vam kupimo radio, pa smo ga popili, te sam ja došao da vam pjevam umjesto njega“.

Uskoro se naša porodica preselila u Vrbas. U početku smo živjeli u jednoj povećoj sobi. Dolazili su nam Nikšićani. Naš najmiliji gost je bio Božo ,,Frinjo“ Kontić, koji nas je često posjećivao. Kad su dolazili kod nas nikšićani, Senka je bila spremna da ih ugosti. Bilo je veselo. Mi smo se i dalje voljeli. To su moji najsrećniji dani u životu.

Vito je takođe dolazio iz Beograda đe je bio na liječenju. Dođe sa vodećim srpskim pjesnikom Branom Petrovićem i predstavi naš stan kao ,,Nikšićka ambasada“. Vito nikad nije htio da spava kod nas, sigurno iz obzira prema djeci. Docnije smo dobili stan pa se nastavilo nazivanje ,,Nikšićka ambasada“. Nažalost Vita više nije bilo. Na jednoj pjesmi napisao je: ,,Sašenjki“ tako je zvao (moja kći) ,,kada je imala jednu godinu, šest mjeseci i 18 dana u svoje lično ime Vito Nikolić 23.april 1966.

Jednom kad je bio festival Jugoslovenske poezije mladih; na banketu se uobičajavalo da stariji pjesnici kažu neku svoju pjesmu: Prozvan je bio bard Gustav Krklec, on će: ,,Ne dolazi u obzir da iko kaže svoju pjesmu prije Vita Nikolića sa svojom pjesmom ,,Pismo mojoj učiteljici“. Vito je skoro djelovao zbunjeno, ali je ipak lijepo kazao svoju pjesmu, bio je veliki aplauz i čestitanja.

Izdao je knjigu ,,Sunce, hladno mi je“, jedan primjerak je bio u čvrstom povezu i ta je knjiga bila namjenjena za mog sina. Posveta je bila ,,Vuku Glušcu, mom velikom malom prijatelju kada poraste da se sjeti jednog čika, koji ga je mnogo volio. Vito Nikolić, 14.09.1968.“

Na kraju, niko me nije izvijestio da je moj drug Vito preminuo. Prvom prilikom kad sam bio u Nikšiću, posjetio sam njegov grob. Rekoše mi da ,,ovdje muškarci ne nose cvijeće na grob“.

Kad je bila petogodišnjica njegove smrti, organizovano je veče posvećeno njemu. Bio sam pozvan. Bili su prisutni: ljudi – njegovi prijatelji, Dragan Radulović, Dugo Krivokapić, Lagator, dr Nikčević, Slobo Vujačić, kum Božo Kovač…

Portretirao sam 5 puta Vita. Samo je prva ostala na mom zidu.

Sa zadovoljstvom,

Gojko Glušac

Nikšić,    09.02.2016.