PRIM.DR VOJO BOROZAN (1929 – 2012.)
Jedan od ljekara koji je ostavio neizbrisiv trag svog ljudskog i profesionalnog bića svakako je prim.dr Vojo Borozan (1929-2012), rođen na Cetinju od oca prota Mihaila i majke Zorke, rođene u porodici Pejović, koji je u liječenju plućnih bolesti, zajedno sa svojim kolegama dao poseban i neizbrisiv pečat ovoj grani medicine.
Piše: mr Željko Rutović
Prim. dr Vojo Borozan
Specijalna bolnica u Brezoviku – Nikšić, čiji je osnivač bio dr Jovan Kesler (1906-1959) počela je sa radom 1951. godine. Administrativni dio bolnice bila je kuća – rezidencija Boža Petrovića. U plejadi izuzetnih humanista, stručnjaka svoje profesije ove cijenjene ustanove, svako istorijsko – kulturološko sjećanje bilježi imena prim.dr Miša Maksimovića, prim.dr Sloba Nikčevića, prim.dr Vojo Borozana, dr Šćepana Simanića, dr Počeka, dr Blaža Kovačevića, prim.dr Radovana Mijanovića … Nezaobilazna su, naravno, između ostalih i imena časnih sestara, Josipe, Marije, Agneze i Makulate koje bijahu iz raznih krajeva bivše Jugoslavije. Smještene u zasebnoj kući sa desne strane pored kapije bolnice, za Božić bi, sjećanja govore, cijela dežurna ekipa bila u gostima kod njih, dočekivana gostoljubivošću, srdačnošću i blagošću ljudske riječi i topline.
Jedan od ljekara koji je ostavio neizbrisiv trag svog ljudskog i profesionalnog bića svakako je prim.dr Vojo Borozan (1929-2012), rođen na Cetinju od oca prota Mihaila i majke Zorke, rođene u porodici Pejović, koji je u liječenju plućnih bolesti, zajedno sa svojim kolegama dao poseban i neizbrisiv pečat ovoj grani medicine.
Kao što su mračnim vremenima potrebni visoki svetionici, tako su malim sredinama potrebni veliki ljudi. Nesporno da Vojo Borozan svojom ličnošću pripada plemenitosti plejade onih koji su grad činjeli gradom. Sveukupni životni nazori, antička etika, stil na nivou renesansne poetike, humanost, dobročinstvo i solidarnost, za života su Borozana uvrstili u red onih koji svojim djelom i životom prave razliku. Vidljivu i trajnu.
Gotovo na mističan i pomalo ezoteričan način dr Borozan savladavao je sva životna i profesionalna iskušenja. Pamti to njegovo doba i njegovi savremenici. Kao kakav zaštitni, astrološki znak, štitio je luču etike i humanizma. Hipokrat je u njemu i sa njim živio. Dijalektičko jedinstvo. Na svakom primjeru i susretu sa svakim čovjekom uvijek je djelom potvrđivao svoju ljudskost, tražeći je i budeći je i u drugome. Vojo – čovjek vrline.
Dr Rade Panić, profesor Putnik i Prim. dr Vojo Borozan
Golootočki zatvorenik, istinogovornik u svojoj knjizi Odnosi života i zdravlja kazaće: ,,Bio sam revolucionar 1944., a onda poslije kratkog vremena kontrarevolucionar 1948“. Kao što mu je i dolikovalo, shodno njegovoj građanskoj gospoštini bio je protiv svakog nacionalizma, protiv isključivosti i oholosti. Život mu bijaše satkan filozofskim svjetonazorima u kojima ne bješe mjesta za improvizaciju, površnost i neupitanost. Naprotiv, poklonik klasične filozofije, posebno Kanta i Ničea, Vojo je sve stvari propitivao metodom djelatne sumnje, lica i naličja, sa mjerom i istinom. Po mnogo čemu bijaše Vojo osobena i svestrana ličnost, upravo onakva, kakve nam danas u mnogo čemu nedostaju. Bijaše on analiza i sinteza profesionalnog i ljudskog, smislenog i razboritog, čojskog i građanskog. Zato ne slučajno, pored završenih studija medicine u Sarajevu, Vojo je i apsolvirao psihologiju, koji prema poetosu Jesenjina pokaza sklonost i izuzetnu memoriju njegovog ukupnog stvaralačkog opusa. Simbioza intelektualnosti i filozofskog uma svoj izraz između ostalog, pronašla je i u ljubavi prema magiji šahovske igre, čiji Vojo bijaše istinski zaljubljenik, tragajući u šahu i u životu, uvijek za potezom više, onim potezom koji pravi kvalitativnu razliku. A pravio je Vojo mnoge napredne razlike. Ostaće iz ovog okvira da svjedoči i njegova dugogodišnja prepiska sa velikanom šahovske igre Mihaljem Taljom.
Kongres pneumoftiziologa Jugoslavije – Ohrid 1970. godine
Obrazovan i emancipatorski nastrojen, Vojo Borozan u najboljem smislu riječi, riječ, sveopštu, uzdizao je na prostore intelektualnosti koji su civilizaciju naseljavali smislenošću i predanjem znanja. Otuda, zajedno sa nikšićkim zaslužnicima, univerzitetskim profesorima, prof. dr Slobodanom Vujačićem i prof. dr Mitom Vukićevićem, bi jedan od osnivača književnog časopisa ,,Spone“ koji ostavi duboko nasleđe baštine pisane riječi. Renesansne arhetipije i tragalačkog duha Vojo je znao i poštovao mjeru vremena, i ne slučajno, kao takav ostao dostojan svog i budućih vremena. U sjećanju kao novom životu, plemenitost i uzornost djela, misli i riječi, dr Voja Borozana ostaju uzvišenom paradigmom humanosti i mislenosti koja iznova i uvijek treba svakom društvu, a posebno malim društvima, u kojima su veliki ljudi nemjerljivi dragulji kolektivne riznice baštine, trajanja i djela kao naslona novim podvižnicima svog vremena. Na djelu, vremenu i imenu Voja Borozana, da se mnogo naučiti. Dostojnicima duha ostavio je čitavog sebe, ne štedeći svoju ljudsku humanost, intelektualne kapacitete i radnu energiju, koju je, između ostalog širio i na pruzi Brčko-Banovići, čiji je bio akcijaš i graditelj. Sveukupno ljudsko i profesionalno graditeljstvo kao vertikala postojanja.
Voja pamte, prepričavaju i primjerom pozitivnim o njemu govore i kao strastvenom šetaču, čovjeku koji je dionicu, gotovo svakodnevno, i zimi i ljeti do Brezovika i nazad do centra Nikšića lakoćom savladavao, te kao svaki posvećenik misli i posla, isto vrijeme koristio za tihovanje i planiranje. Posvećenik tišine kao gospodstvenog mira u poju ptica prepoznavao je vrstu, sa neobičnim nervom da svaku novu, pridošlicu, prepozna i zainteresuje se o istoj. Mali su primjeri ovovjekovnog poređenja ličnosti koja u širokom luku, zanimanja, etike i znanja, interesovanja, hobija, dara i vještina, preporučuje sebe danas za neko novo sjutrašnje sjećanje. Prenese i ugradi Vojo najbolji dio sebe u tradiciju porodičnog imena i intelektualnog traganja. Druženja, razgovori, uputi i široka interesovanja, sa unukom Milošem preniješe i ostaviše intelektualno tragalački gen koji u Milošu, posvećeniku nauke o psihoanalizi, obrazovanom širom evropskih univerzitetskih centara, ostavi najljepše i najdublje korjene imena i porodične vrijednosti uglednika doktora Voja Borazana.
Prim. dr Vojo Borozan, dr Drago Prlja i dr Milo Vujović – Kinac
Pacijentima ljekar tijela i ljekar duše, prijateljima prijatelj u izazovu i iskustvu, u riječi i vrlini, gradu vjerni sin gospodskih manira, profesiji posvećenik znanja čija se riječ očekivala i uvažavala. Da je tako, između ostalog, govore i česti dolasci profesora Maneta Budisavljevića, čiji Vojo bijaše specijalizant, i profesora Putnika, koji su sa zadovoljstvom obilazili svog studenta i kolegu, koji ih zaduži ponosom i ljudskim razgovorom. Pravi reprezent, amblem grada Nikšića na koji se pozivamo, a na pomen imena Vojovog odazivamo kao njegovi sugrađani, poznanici, kolege, prijatelji…
Sveukupno, životopis kao romantičarsko literarno štivo koje treperi bojama i svježinom brezovačke prirode u kojoj je Vojo pronalazio svakodnevno svoju radnu i kreativnu energiju.
