Pripremajući se da na molbu jednog svog prijatelja napišem tekst za novine, dao sam mislima na volju, a razne asocijacije su, poput talasa koji udaraju o obalu, navirale. I dok su se neuhvatljivo vrzmale po mojoj glavi kopkajući po moždanim vijugama u potrazi za nekom zanimljivom temom, iz male šoljice kafe, koja je bila na mom stolu, sobom se širio prijatan miris toplog napitka. Samo jedan pogled na šoljicu i sitne mjehuriće na površini, bio je dovoljan da se prisjetim jednog stiha iz poznate pjesme „Bijelog dugmeta“, koji glasi „kao oblak u tvojoj kafi…“, i prekinem svoje „duboke misli“. Kako se u toj pjesmi pominje i da „mjesec ramazana počinje“, povezah te dvije stvari sa Turcima, i kroz misli mi prostruja da smo mi na Balkanu mnogo prije počeli piti kafu od Francuza, Britanaca, Njemaca i…, zahvaljujući nikom drugom nego Turcima. Tema članka se tako nametnula sama. Odlučio sam da čitaoce podsjetim na kratku priču o kafi i njenom dolasku do nas sa Turcima, ili preciznije rečeno sa sultanom Sulejmanom Veličanstvenim, koji je posredstvom istoimene serije „po drugi put na Balkanu“. Razmišljao sam da li postoji još koji napitak, koji se poput kafe pije na svim meridijanima, u svim zemljama, u svim prilikama… Jedini odgovor bila je voda, čija popularnost ni malo ne zaostaje za kafom. Kafa je, naravno, simbol za priču, na izvjestan način njen stalni pratilac, pa i pokretač. Ne čudi zato što se i sa tog stanovišta kafe različito klasifikuju – „razgovoruša“, „dočekuša“, „ispratuša“, „sikteruša“….
Koliko puta ste čuli: „Vidimo se na kafi!“. U nekim mjestima kažu i vidimo se na „sabahuši“ ili „vidimo se na ‘akšamluši’“, „daj da zajedno popijemo po jednu grkulju“, ili „mrkulju“, „skuvaj mi jednu putničku kafu“ itd, itd… Sjetimo se samo da je u mnogim krajevima današnje Crne Gore, a i znatno šire, rasprostaranjen adet da se kafom i dan danas daruju dragi prijatelji. I ne samo kafom već i naročitim šoljicama iz kojih se ona pije – fildžanima.
Po mišljenju strastvenih meraklija ili boljih poznavalaca, kafa ima najbolji ukus kada se iz džezvi naliva u fildžane, a ne u šoljice! Običaj da se najbolja kafa pije iz naročitih fildžana o čijoj su se izradi brinuli vrsni majstori sa istoka, podsjetila me na činjenicu da se u dvorcu kralja Nikole I Petrovića na Cetinju u salonu za objedovanje i danas čuva zlatni kahveni takum, poklon od sultana Abdul Hamida (1876-1909), koji je znao kako da crnogorskom vladaru i njegovim najbližima, kao svojim prijateljima, uljepša prijatne trenutke. Podsjetimo i na to da je nepisano pravilo kafopija da je najljepše uživanje ako se kafa pije meraklijski, sa kockom šećera, a ne zašećerena kašičicom! I po tom osnovu gradacija kafe je različita – slađa, gorka, bez šećera, baška, obična, srednja, sa mlijekom, sa čokoladom… Čak i po načinu kako se kuva, kafa ima čitav niz imena – kuvana, domaća, turska, espreso… Ne zaboravimo da se u pjesmi pjeva „kafu mi draga ispeci“… Jednu kafu pripremljenu na takav način, popio sam po prvi put na kraju ovogodišnjeg proljeća u Velikom vojvodstvu Luxembourg, nećete mi vjerovati, u restoranu čiji je vlasnik Hrvat, a najčešći gosti mu Bošnjaci iz Crne Gore koji žive i rade u toj zapadnoevropskoj državi. Kada je posmatrate sa istorijske tačke gledišta, kafa spada u pojave dugog trajanja, kako ih je nazivao istoričar Fernan Brodel. Svaki dublji zalazak u njeno trajanje, u njeno značenje, u njen značaj u društvenom životu, samo potvrđuje istinu da ona ima svoj kult koji ne jenjava i koji, čini se, podjednako živi kod svih naroda na svijetu. Kako govore neki podaci dnevno se širom planete popije preko 400 milijardi šoljica ovog neobičnog napitka, što nije zanemarljiva količina. Najveći potrošači su Amerikanci, Francuzi, Njemci i Japanci, mada ni mi, iako je ne proizvodimo, ništa ne zaostajemo za njima. Priča o porijeklu kafe je duga i u sebi sadrži čak i one mistične detalje zbog kojih je teško razlučiti šta je u njoj stvarni udio realnosti, a gdje prestaju legendarna tumačenja o porijeklu tog, kako ga često nazivaju „zelenog zlata“. Korijeni kafe potiču iz Etiopije. Jedna od najrasprostranjenijih priča o njenom porijeklu je priča iz pera sirijskog monaha Faustusa Naironusa Banezijusa, koji njeno otkriće pripisuje jednom čobaninu koji je čuvao stado koza. Taj čobanin je bio Kopt, a zvao se Kaldi. Živio je u abisinskoj oblasti Kefa oko 850. godine n. e. Čuvajući svoje stado, Kaldi je primijetio da bi svaki put kada bi njegove koze brstile žbunastu biljku sa crvenim bobicama počele neobično živahno da se ponašaju. Ovo svoje otkriće Kaldi je ispričao i lokalnom svešteniku, koji je potom od bobica sa žbuna napravio napitak koji mu se neobično dopao. Međutim, on nakon konzumiranja spravljenog napitka cijele noći nije mogao da zaspi, što mu je dalo ideju da počne razmišljati o tome da sparvljeni napitak konzumira onda kada osjeti umor. Druga, varijanta o porijeklu kafe, koja je svakako manje zanimljiva od prve, kaže da je neki Etiopljanin bio privučen prijatnim mirisom jednog zapaljenog divljeg žbuna na kome su visile bobice. Kada je sažvakao nekoliko preostalih bobica, ukus mu se toliko dopao da je potom pronašao isti žbun, ubrao bobice i od njih skuvao napitak. Ono što je ovdje bitno istaći, jeste činjenica da je novi napitak dobio ime po pokrajini u kojoj je otkriven, odnosno u kojoj je nastao – Kefa, koje je do nas došlo u obliku kafa. Etiopija je dugo vremena ostala jedino mjesto na kome se mogao popiti neobični napitak. Tek sredinom XV vijeka arabljanski trgovci, naročito iz Jemena, su uvidjeli kakve bi sve prednosti kafa mogla da ima u njihovim poslovnim transakcijama i drugim radnjama, pa su je počeli uzgajati. Za njih je kafa bila napitak „koji budi“, „koji rasanjuje“, pa su mu dali ime „qahwah“. To ime su od Arabljana prihvatili i Turci, od kojih ćemo ga mi preuzeti u obliku „kahva“. Jemen je dugo vremena bio prepoznatljiv po svojim plantažama kafe, kojoj je zbog uzgoja na taj način, za razliku od statusa u Etiopiji, dat mnogo veći značaj u bilo kom pogledu. Jemenjani su dugo i ljubomorno čuvali tajnu uzgoja kafe, a prve izvoze dragocjenog proizvoda organizovali su početkom XVI vijeka preko svoje luke po imenu Moka, po kojoj je i sam proizvod dobio čuveno ime „Moka qahwah“ (Moka kahva – kafa), koje se očuvalo do naših dana. Neobični crni napitak brzo se počeo širiti Arabijskim poluostrvom, stigavši i do Meke. Povlašćeni time što se u njihovom gradu nalazila Kaba, Mekanci su postali strastveni uživaoci qahwah-a (kafe), toliki da su u dugim sjedeljkama počeli zaboravljati na molitve. Zbog toga su islamske vlasti iz Meke bile prinuđene da 1511. godine napitak qahwah proglase šejtanskom stvari i zabrane njegovo konzumiranje, u prvom redu jer uživanje u kafi nije imalo granica i odvraćalo je narod od hazreti Muhammedove vjere. Slična stvar desila se sa kafom i na tlu Italije, gdje su je sredinom XVI vijeka donijeli venecijanski trgovci, kupivši je od Turaka.
Pošto je dolazila iz „zemlje nevjernika“ rimokatolička crkva je kafu proglasila za piće demona i onih koji podrivaju temelje crkve. Međutim, istorija je učinila da sudbina qahwah-a (kafe) pođe drugim tokom. Opsežna osvajanja koja su Turci u to vrijeme preduzimali pod sultanom Selimom I Surovim (1512-1520), ocem već pomenutog Sulejmana Veličanstvenog, dovela su do zauzimanja Egipta, Sirije i Jemena 1517. godine. Tim činom Turci su došli u čvršći dodir sa napitkom qahwah-om koji im se jako dopao, pa su naredbu o zabrani konzumiranja kafe odmah stavili van snage. To je zapravo značilo da se već tada moglo iznova pribjeći otvaranju posebnih mjesta na kojima se kafa mogla slobodno konzumirati. Tako su prve kafedžinice bile otvorene u Damasku i Alepu u Siriji oko 1530. godine. Ne dugo nakon toga, kafedžinice će postati i balkanska stvarnost.
Kako nas obavještava stari turski istoričar Pečevija, prva kafedžinica u Carigradu bila je otvorena 1555. godine, dok za naše krajeve Pečevija kaže da je kafedžinicu zatekao u Sarajevu 1591. godine, što bi ostavljalo prostora za mišljenje da je objekata te vrste već ranije moglo biti u Skoplju, Prizrenu, Kruševcu, Pljevljima, Beogradu, Bihoru, Medunu, Podgorici, Herceg Novom, Baru i Ulcinju, jer su sva ta mjesta priznala osmansku vlast u periodu od 1392. do 1571. godine, pa je kahva u njima nešto ranije postala dio svakodnevnog miljea. Naravno, vjerska zabrana konzumiranja alkohola u muslimanskom svijetu, a posebno među Turcima koji su se u vrijeme o kome govorimo te zabrane strogo pridržavali, učinila je kafedžinice mjestima masovnih okupljanja u kojima su se ljudi mogli informisati o svakojakim problemima i uz to piti kafu koja ih je naprosto zbližavala. Zbog te činjenice kafu su na neki način proglasili za „vino Islama“.
Imajući informacije o masovnoj upotrebi kafe i papa Klement VIII (1592-1605) je zatražio da mu se donese kafa kako bi lično isprobao „đavolji napitak”. Ukus mu se toliko dopao da je naredio da od tog trenutka kafa mora da postane napitak hrišćanske vjere, čime je ona na velika vrata ušla i u hrišćanske religijske krugove. Jedan Francuz, koga je put vodio kroz Pljevlja 1611. godine, vidio je u blizini pljevaljskog karavansaraja jednu novu zgradu – kafanu, ali mu se kafa koju je u njoj popio nije svidjela. Ko će ga znati, možda je neznani pljevaljski aščija bio tek početnik u svom poslu i nije umio da ugodi muhanatom Francuzu. I čuveni putopisac Evlija Čelebija ostavio je svjedočanstva o kafi. Ovaj neumorni putnik je primijetio da su oko 1660. godine kahvane-kafane, postojale u skoro svim mjestima kroz koja je prošao od Temišvara i Iloka do Bitolja, Albanije, Bosne i Karadaga. Kafa je tako postajala simbol svakodnevice i sama ispisivala stranice sopstvene istorije. Zanimljivo je reći da u drugoj polovini XVII vijeka kafa ne samo da je postala poznato piće u Dubrovniku, već je postala i dio državnih finansija. Za njenu nabavku u finansijskim knjigama postojao je poseban odjeljak. Iz istog tog Dubrovnika kafa je redovno odnošena prema Pljevljima i Novom Pazaru, gdje su jednu oku zelenkastog zrnevlja, koje se po kupovini pržilo, okolni trgovci početkom XVIII vijeka mogli kupiti za 210-216 aspri, odnosno oko 100 dinara, što je iznosilo jedan austrijski talir. Od početka XIX vijeka kafa je našla svoje stalno mjesto u gotovo svim domaćinstvima, a to mjesto, ako izuzmemo godine ekonomskih kriza u kojima je kafa bila i čest artikal šverca, čvrsto čuva i danas. Zato, ako ste čitanje ovog članka obavili bez kafe, zaustavite se! Skuvajte sebi kafu, ili neka to uradi vaša ljepša polovina, pa lagano uz meraklijsko ispijanje ovog napitka koga mnogi smatraju neponovljivim eliksirom društvenog života, nastavite dalje iščitavanje članaka koje vam novine nude. Nadamo se da se nećete pokajati. Naprotiv! Kahva je čudo!
Sait Š. Šabotić
