Tačno je četvrt vijeka, otkako je Nikšić mnogo lakše prepoznatljiv na sportskoj mapi svijeta, zahvaljujući prije svega džudou i majstoru tog istočnjačkog sporta , Dragomiru-Migini Bečanoviću (49), poslije osvajanja titule svjetskog prvaka na SP u Beogradu 1989. godine.
Iste godine po opštim ocjenama bio je sportista godine u ondašnjoj SFRJ. Neoprostivo bi bilo ne podsjetiti se na taj istorijski podvig , tim više jer je to do sada najveći uspjeh jednog crnogorskog sportiste, u nekom pojedinačnom olimpijskom sportu, a i za sada jedina titula svjetskog prvaka u džudou u cjelokupnom Ju regionu. Utoliko značajnija jer je „iskovana“, u teškim uslovima jednog malog, provincijskog džudo-kluba.
Nikšićki vitez sa tatamija (kat.65kg), nosilac crnog pojasa 6-ti dan, koji ima toliko prijatelja i u svijetu sporta i van njega, ističe da bi mu bilo nezamislivo da živi u nekoj drugoj državi pa ni u nekom drugom gradu ne bi želio da mu bude poštansko sanduče – srdačno nas dočekuje u svom vrlo lijepom sportsko-hotelskom zdanju „TRIM“ u samom podnožju, sada najzelenije Trebjese.
O džudou, i čarima tog dalekoistočnjačkog sporta , mogao bi da priča tako dugo, filozofski, ali i jednostavno, bez ikakve mistifikacije, veoma iskreno kao odano dijete ovoga grada, kome je slava samo potvrdila i još više istakla poznate ljudske i sportske vrline.
Dragomir Migina Bečanović (Foto:muaythaivojvodina.rs)
Najprije nas interesuje sami Vaš početak i osobenosti toga sporta?
-Mislim da je svakom sportisti, koji sebe želi da ispolji u datom sportu – svaki početak-isti. Čak sam i uvjeren da je tako i kod onih koji ne naprave velike rezultate, ali to im ne umanjuje taj kvalitet koji su stekli u sportu. Ja sam eto, vođen riješenošcu, istrajavao, želeći da dam neke svoje maksimume od samih „pijetlića“ pa sve do seniora. I kada sam počeo karijeru u pionirskom uzrastu, isti je bio prilaz i pristup treninzima kao i sami početak. Igra i ljubav, koji su bili karakteristični za početak, isto su bili nezaobilazni i na kraju karijere. Mala je bila razlika kako su godine išle – to je vjerovatno bilo i prirodno, da je trebalo više ulaganja, posvećenja i pažnje ka toj igri. To je urodilo nekim skromnim rezultatima i trajalo je koliko je trajalo. Na moju nesreću, vrlo mlad sam završio sportsku karijeru (24 godine).
Zaista velika šteta za sport uopšte, jer ste rano počeli sa međunarodnim uspjesima, a mogli ste da zaposjednete još toliko značajnih pobjedničkih postolja?
-Da, jer sam na EP u Parizu 1987. godine sa 22 godine, kao debitant osvojio srebrnu medalju. Sljedeće godine u Beogradu na SP bio sam uspješniji i kao pobjednik izašao iz finala. No, krajem osamdesetih je nastupilo ono što je ljudima koji su vaspitavani i rasli u bivšoj SFRJ mnogo teško padalo. Uvjek sam bivao srećan kada sam oblačio kimono i imao šansu da branim boje Jugoslavije. Tako je bilo i ostalo do posljednjeg trenutka. Kada je Jugoslavija gubila svoje obrise i svoju formu pa i samu istoriju, kao da je to promjenilo i moje djetinjstvo i mladost i motiv više nije bio isti. Druge su bile priče, drugi su bili ciljevi određenih struktura . To mi je jednostavno dalo za pravo da se odreknem budućih uspjeha i neuspjeha. Ali mislim da ljudi koji imaju isti san, istu profesiju, isti svijet, ne trebaju to da učine već trebaju što duže da traju da teže i da osvajaju plemenite ciljeve.
A sam džudo i tih pet minuta borbe?
-Džudo je kompleksan i specifičan sport. Tu postoje posebni stepeni, priznanja i znanja. Danas ima 10-15 ljudi u svijetu, nosilaca najviših zvanja i stepena. Oni, kad završe taj krug shvate koliko su prošli kroz neke periode i koliko nijesu dohvatili džudoa nakon te karijere i tog kruga. To su ljudi od preko 60 godina koji daju sebi za pravo da skinu taj pojas i počnu krug, ispočetka. Uzmu bijeli pojas i sve iznova! I kažu da žive više vjekova, nebi mogli imati to znanje, koje čini džudo sport. Inače, džudo sport, ima oko 70 tehnika, a svaka i do 10 varijanti. Pa svaki taj pristup, kad čovjek počne kao dijete ili takmičar da ih uči, mislim da ni šahovska tabla ne može tako da razvija njegove mentalne sposobnosti. Takođe, prednost džudoa je da su svi ti ljudi koji se njime bave na neki način, uspješni i na nekim drugim poljima, jer im je džudo dao ogromnu prednost nad ostalima. Tako da se bavljenje džudoom ne može poistovjetiti sa onim osnovnim, površnim, kako su to mnogi najprije prihvatili.
– A tih pet efektivnih minuta borbe, često suočavaju takmičare približne snage, ali se nijanse primjete i odluče pobjednika. Borba bude ono naučeno i to da svaka pora, cijelo tijelo u njoj učestvuju, ono što se kaže, to je sinhronizovano jedno sa drugim. Razmišljane tipa „da se nešto isplanira“, nije moguće. Džudo je jedna mnogo lijepa igra nadmudrivanja, pa čak i kroz tu šahovsku prizmu, previd i sl. može se napraviti neka prednost u poentiranju.
A Sami takmičari, domaći i inostrani, koji su bili najteži protivnici?
-Kada se uđe u najuži krug onih kandidata za najbolje rezultate, ne postoji najteži ni najlakši. Siguran sam, u tom trenutku kada sam ja bio prvak svijeta da je narednog dana, nedjelje, mjeseca, ista žrijebna lista, isto sve, da ne bi bio isti rezultat. Možda čak ja i ne bih osvojio zlato. Tako da tu mnoge stvari odlučuju, i tu je velika prednost bavljenja džudom. Favoriti, ma kako se zvali, ma šta bilo iza njih, ma kakvi rezultati, nijesu sigurni da će biti prvi. Na SP su bili svi Olimpijski pobjednici 1888. godine, a nijedan nije osvojio zlato, čak mogu reći i da je mali broj njih osvojio medalju. Tako, kada se završi to takmičenje na kom ste stavili akcenat, ako se već sjutra ne počne od nule sa treninzima, sigurno da na nekom narednom takmičenju nećete biti blizu medalje.
Crnogorski džudo danas i da li su turniri dovoljni za napredak, obzirom da nema lige?
-Džudo je pojedinačni sport, prije svega. Nekada je bilo malo turnira i u tom međuprostoru bila su potrebna ekipna takmičenja. To je održavalo formu i neki takmičarski karakter koji je potreban za te takmičare u konkretnim državama. Danas je takav takmičarski kalendar u džudou, da je prosto nemoguće ispratiti to i za nevjerovati je koliko je to sve unaprijeđeno. Sada postoje Gren Slemovi, Gran Pri, kupovi Evrope i Svjetski kup, koji su i za prosječne takmičare šansa da osvajaju medalje i da bruse kvalitet. Dodatno je moguće, i već postoji Ekipno prvenstvo Evrope i svijeta u sklopu tih prvenstava. I mislim da će ubrzo Olimpijska disciplina biti i Ekipni turnir u džudou, što je mnogo lijepo za gledanje, opuštenije je, veće su mogućnosti.
A vaše ambicije u COK-u?
-Svakako te ambicije nijesu bile skrivene, kao što nije bila ni karijera. Ja nijesam na strani nekih ljudi koji imaju drugačije mišljenje ne samo u sportu već u bilo kojoj drugoj profesiji. Kada se radi o ambicijama onih koje preporučuje prošlost tj. karijera, i kada su u konkurenciji sličnih, onda nije mnogo bitno ko je prvi. A u konkurenciji gdje takmaci nijesu iz tog svijeta, svakako, to će opet neko drugi da prosuđuje. Moje ambicije su takve bile jer sam smatrao da me moja sportska karijera – koja je bila skromna, preporučuje, a bio sam u situaciji da sam drugovao sa sportistima koji imaju značajnije rezultate od mene. U razgovoru sa njima i u druženju čak vidim i skromnije ljude od sebe. Tako da mi je to dalo za pravo da vjerujem da sam u COK-u mogao da kvalitetno pokrivam to mjesto, značajno za naš sport. Na moju nesreću, ljudi koji imaju druge kriterijume i gledišta jednostavno su mislili drugačije, čim nijesam dobio povjerenje. Smatram da su oni za tu funkciju izabrali boljeg od mene i vjerujem da će za osobe slične meni, i za mene doći pravi trenutak i ubijeđen sam da tim ljudima treba dati šansu jer mogu mnogo da pomognu crnogorskom sportu.
Ostavljamo majstora sa žalom što je prerano spakovao kimono, ali opet zadovoljni što je pronašao sebe u novom poslu preduzetnika, što i u njegovom slučaju potvrđuje pravilo da su vrhunski sportisti zahvaljujući sportskom duhu uspješni i u oblastima van sporta.
I poslije najvećih uspjeha, mora se trenirati kao da krećete iz početka.
Intervju: Mladen Kuček
